Tek kada bi ovdje potpisani autor igrom slučaja ili namjere tresnuo s dva metra visine glavom na beton, a zatim bio podvrgnut elektro-šokovima, potom i lobotomiji, upitao bi, i to možda, karlovačku vlast za novinarski savjet. A kada bi kojim slučajem tako razbijen, šokiran i razmožden tumarajući udario glavom o rasvjetni stup, pa se stropoštao niz neke stepenice, možda bi se učlanio i u Hrvatsku demokratsku zajednicu, ali i tada je naglasak na – možda.
Postoje jedino autoriteti iz novinarstva čije bi mišljenje uzimao u obzir glede svog rada, a ne sigurno ono Damira Mandića, gradonačelnika Karlovca, koji posredstvom Stjepana Mrežara, pročelnika Ureda gradonačelnika, šalje netočna reagiranja na izjave stanarke i suvlasnice palače Drašković Ane Milašinović u članku na P-portalu, pa tvrdi da je autor te dokumentarne reportaže ustvrdio ono što nije. Kada smo čuli da se palača Drašković opet raspada, došli smo, razgledali, saslušali stanare i reportažno izvijestili što smo vidjeli i čuli po načelu dođoh, vidjeh, opisah. Kada nam je pak gospođa Milašinović tom prilikom kazala da za dva dana ima sastanak s gradonačelnikom na tu temu i kada nas je na taj razgovor pozvala, obavijestili smo Grad o našoj želji da tome prisustvujemo. Ipak, rečeno nam je da se na tom sastanku iznose privatni problemi građana, pa da nije zgodno da mu prisustvujemo, unatoč tome što nas je građanka, koja nam je već iznijela svoje probleme, i – pozvala. Kada smo ih upozorili na to, ustrajali su u tom nelogičnom stavu i sugerirali da pošaljemo upit, pa da će nas tako informirati. Dakle, osobne probleme građana ne možemo saslušati uživo u razgovoru s gradonačelnikom, ali nas se o njima može izvijestiti napismeno. Naša tvrdnja da smo već prisustvovali takvim sastancima dok je gradonačelnik bio Mandićev prethodnik i politički mentor Damir Jelić, naišla je na ogluhu.
Grad Karlovac brže piše reagiranja nego što odgovara na upite, a imali su dovoljno vremena da i na upit odgovore jer su upoznati s problemom koji se povlači već desetljećima po pravosuđu i javnosti i s našim zanimanjem za nj, a i da stigne kasnije može se napraviti nastavak priče, ako donosi dovoljno zanimljivosti i podataka. Možda je pristup pogrešan, ali bismo voljeli da nam to kaže netko mjerodavan, a ne, oprostite na izrazu, Mandić.
A zašto ovdje potpisani ne bi uzimao savjete o novinarskoj profesionalnosti od Mandića? Pa zato što je gradonačelnik Karlovca, skupa s SKHDZ-ovom vlašću u tom gradu, koja traje od 1990. godine samo s jednim četverogodišnjim prekidom, onim od 2001. do 2005., provjereni i uspješan gušitelj slobode medija i tek je ostala nekolicina novinara u Karlovcu koji nisu pod kontrolom, odnosno utjecajem lokalne vlasti, a sve u maniru ophođenja s medijima Josifa Visarionoviča Staljina. Stoga više cijenimo sud esnafa nego Partije.
Ovaj ispravak iskrivka je neprilika da se podsjeti na skandalozan odnos lokalne vlasti prema novinarstvu, novinarima i medijima, i to kroz nekoliko primjera, da ne širimo previše priču, dočim ćemo se palači Drašković već vratiti drugom zgodom ili nezgodom, a važno je to jer oslikava kako se inače dobar dio lokalnih vlasti diljem zemlje odnosi spram novinarstva, mada za ovako bizarne slučajeve još nismo čuli.
Mandić – do tada je bio predsjednik Gradskog vijeća Karlovca i ravnatelj Gimnazije Karlovac – je izašao na izbore za gradonačelnika s Ivanom Mrzljakom kao kandidatom za zamjenika gradonačelnika. Mrzljaka je, unatoč još nekim kontroverzama, odabrao, kako je kazao, osobno, i usprkos tome što se ovaj 2006. godine, kada je bio gradski pročelnik i predsjednik Nadzornog odbora gradske tvrtke Hrvatski radio Karlovac, sindikalistici Marinki Boljkovac-Borković pohvalio da vlast ima dosjee novinara.
Hrvatski radio Karlovac obuhvaća radijski program, mrežnu informativnu stranicu i izdavanje lista Karlovački tjednik. To su sve glasila pod izravnom kontrolom vlasti koja se dotiraju iz gradskog proračuna. Kako vlast u Karlovcu vidi novinski profesionalizam pokazuje i koga bira odnosno drži na mjestima urednika, odnosno kako ti mediji izgledaju. Provode vulgarnu propagandu HDZ-a s neumjerenim brojem fotografija moćnika, nekritičkim promotivnim tekstovima, bez ikakvog opozicijskog glasa. Jedan dugogodišnji urednik, koji je to doveo do sjevernokorejskog apsurda, Zdenko Živčić, naposljetku je, kad je ta tvrtka posrnula, nagrađen zbrinjavanjem iliti zbrinućem kao glasnogovornik ili nešto slično u tvrtki Zelenilo, a naslijedio ga je Branko Obradović – Kina, glavni unerednik koji je takav princip pak odveo preko apsurda i još se traži izraz u jeziku za takav oblik djelovanja. Eto samo jedan ilustrativan biser tog prekaljenog profesionalca po Mandićevoj mjeri. U Karlovačkom tjedniku je 2018. godine objavljena foto-vijest nadnaslova “Ugledni gosti posjetili Muzej Udruge vitezova svetog Jurja” i naslova “Gosti sa zanimanjem razgledali muzej”. “Autor knjige ‘Karlovački rock ‘n’ roll’ posjetio Muzej Udruge vitezova svetog Jurja, kojeg vodi Ljubomir Jurković Deda. Obradović je poklonio Dedi svoju knjigu, koja je odmah našla mjesto na policama muzeja. Ljubomir Jurković Deda uručio je gostu prigodni poklon i istaknuo da mu je muzej posjetio svjetski rekorder u izvođenju disco programa”, glasi ta vijest. A tko je autor te vijesti? Pa glavni unerednik Obradović, njezin glavni junak, ugledan gost u množini. Eto ga i na slici. Lani je Jelić, tada karlovački župan, dao intervju i Obradoviću i Robertini Čuhnil s Televizije Četiri rijeke, koja je u vlasništvu tvorničara Marka Vukovića. I ne bi tu ništa bilo čudno da Obradovićev intervju objavljen u Karlovačkom tjedniku nije navlas isti kao i ovaj televizijski objavljen dan kasnije, ne samo po pitanjima i odgovorima, nego i po uvodu i – tipfelerima iliti zatipcima, što se vidjelo jer je taj televizijski transkribiran i objavljen na mrežnim stranicama Županije karlovačke kad je Karlovački tjednik bio već odavno na kioscima. Kako je to moguće? Pa moguće je tako što su intervjui namješteni. A kako je moguće da ih se namješta? Pa tako što – tada smo to saznali – postoje ugovori Grada Karlovca i Županije karlovačke s lokalnim medijima o “izvještavanju”. Jedan takav ugovor potpisali su i s Večernjim listom i nigdje se u niti jednom tom mediju kod tih objava ne navodi da je riječ o ugovornoj obvezi.
Kada je Obradović imenovan glavnim unerednikom iz gradske tvrtke Inkasator je za direktora/diktatora tvrtke postavljen Matija Perković, bacc. oec., koji je u poznijoj dobi upisao i završio studij ekonomije u osam sati vožnje udaljenom Travniku svakodnevno radeći na blagajni Inkasatora, i koji se politički afirmirao u Mladeži HDZ-a kada je ova po Karlovcu prakticirala nasilje nad lusterima i ljudima, te čija je jedna od kvalifikacija za šefa medijske kuće možda bila i prijetnja novinaru zbog pisanja o aktivnosti tog huliganskog fenomena. Može se argumentirati da su Obradović i Perković Jelićevi kadrovi, međutim i postaviti pitanje što je Mandić kao gradonačelnik s punim ovlastima da intervenira učinio da popravi stvari. Nije učinio ništa osim što je nedavno Perkovića na mjestu direktora zamijenila još jedna zaslužna partijska propangandistica Vanda Basta. Ostalo je ostalo sve po starom.
Takvim i vulgarnijim smicalicama i mehanizmima su uspjeli pasivizirati lokalnu javnost gotovo u potpunosti, do točke kada jedan grad gubi obilježja zajednice, a sada i tu zlonamjerno iskrivljuju i školaju novinare dijeleći lekcije o profesionalnom novinarstvu, međutim ovdje potpisani još nije pao dva metra s visine glavom na beton, nije podvrgnut potom elektro-šokovima niti mu je izvršena naposljetku lobotomija, a kamoli da bi nakon svega toga udario glavom o stup i stropoštao se niz stepenice.
