U petak na Trgu sreo sam dragu prijateljicu. Bio sam u društvu Perse, i poskočio od radosti što smo je sreli, a onda, kako bi Đole rekao, primetio sam odraz meseca u njenom oku. “Umro je Balašević…”, izgovorila je.
U grlu sam osjetio knedlu, a u sebi tupi udarac i prazninu koju sam u proteklih nekoliko godina osjetio često, a vezivala se uz vijesti da nekoga meni bliskoga više nema. Uspio sam ispustiti bolni uzdah, a onda je nastupila tišina. Nakon ove vesti malo toga se i može dodati.
U idućih par dana, na moj mobitel stizale su brojne poruke prijatelja – nemali je broj onih koje je vijest o odlasku Balaševića podsjetila na Novi Sad, a Novi Sad na mene.
Bio sam ponosan što sam mnogima “njihov” Novosađanin kojem žele da izraze saučešće, ili da mu prenesu koliko im je Balašević bio bitan. Bogatstvo i kompleksnost odnosa koji su se ocrtavali kroz te poruke, podsećali su me koliko je Đole bio formativno važan za izgradnju mog identiteta. Sam pregled tih poruka ispisuje kalendar mog života – od najboljeg druga iz detinjstva, divnih drugarica iz srednje, do devojke koja je bila akter moje obrade “Remorkera”, preko divnih kolega i profesionalnih uzora, a danas najdražih ljudi koje imam, dragog Stipe koji me molio da napišem status i druga Nemanje iz Virovitice, preko Žikine poruke da će brzo doći kući da me teši, razgovora sa sestrom i moje ruke u ruci Perse, koja je, verujem, moja Olivera. U svakom tom odnosu u nekom trenutku senka Balaševića bila je pored mene do te mere da ne sumnjam da će me njegove pesme dozvati u sećanje meni dragih ljudi svaki put kada ih čuju.
Da sam samo ovo dobio od njega, dugovao bih mu više nego što je on zaradio na meni svih ovih godina dok sam pobožno kupovao svaku kasetu i kasnije CD-e s njegovom muzikom, romane i zbirke pesama, iako sam ih tada već sve znao napamet, da o putovanjima u Sloveniju i kupovinu bezbroj karata za koncerte i ne spominjem.
A opet, Balašević je postao važan deo mog života tek nakon što sam napustio Novi Sad, što ne znači da njegov lik povremeno, posredstvom usmene predaje moje mame i bake ili slučajnih susreta u gradu, nije banuo u prostor moga detinjstva koje se odvijalo između Gajeve ulice u Sremskoj Kamenici i Balzakove na Limanu u Novome Sadu.
Sećam se kako smo ga jednom, nije mi bilo više od šest ili sedam godina, mama, tetka Mimica i ja sreli u Kamenici kod dečjeg sela. Bio je u društvu nekog novinara kojeg je moja mama poznavala i dijelio djeci bez roditelja svoju zbirku pjesama. Sećam se Mimice kako mi je rekla: “Vidi, Viktore, to je Balašević. On svira na televiziji”. Kući sam došao s malom plavom zbirkom pesama “Računajte na nas”, i odložio u more drugih knjiga i stripova. Vratio sam joj se tek desetak godina kasnije, kada mi je kao, tada već velikom Đoletovom fanu, nalazak ove knjige bio istovjetan pronalasku svetoga grala.
Sećam se i kako su mi baka Njanja i mama prepričavale anegdote o Đoletu. Baka je bila u bolnici krevet do kreveta s Đoletovom mamom – čini mi se da je povod bio Đoletovo rođenje ili nešto slično. Mama je pričala i kako je u skladu s običajima, Balašević uoči Uskrsa, kao dečak, dolazio do kuće moje prabake, u Ulicu Augusta Cesarca (danas Danila Kiša), da poliva moju mamu i tetku vodom. Sećam se da mama i nije previše volela Balaševićevu muziku – jako joj je išla na živce pjesma “U razdeljak te ljubim”, te se doista u našoj kući i nije nešto posebno slušao do devedesetih. U moru ploča prevladavale su singlice Ive Robića, Dragana Stojnića, Mikija Jevremovića, Kiće Slabinca, Miše Kovača i Vice Vukova. Od Balaševića nismo imali niti jednu kasetu ili ploču i, da budem iskren, ne sećam se da smo se po tome puno razlikovali od naših drugih prijatelja Novosađana.
Iskreno, koliko je velik i popularan, otkrit ću tek kad se slijedom ratnih okolnosti odselim iz Novoga Sada i doselim u Zagreb. Doduše, prve njegove pesme sam čuo kada sam imao oko deset godina, i to prvo na “Muzičkom toboganu”, kultnoj dečjoj emisiji, gdje je u muzičkom intermecu za djecu izveo, za tu priliku skladanu pjesmu “Duplo zaljubljen”, a kasnije sam čuo i “D-mol”, prekrasnu pjesmu koju sam nešto češće mogao čuti jer se jedno vreme često vrtio njen spot na TV Novi Sad, pre prikazivanja dnevnika na mađarskom jeziku, koji su moji Njanja i deda, redovito gledali, svaki dan u 18.30 časova, ako se ne varam (posle bi se nastavilo gledanje Dnevnika na srpskom jeziku, što je značilo katastrofu za mene i sestru jer bi propustili gledanje crtanog filma u 19.05).
Uglavnom, u Zagreb smo se doselili kao izbeglice 1993. godine, na svetog Nikolu. Novi Sad i bezbrižno detinjstvo stalo je u gepek crvene Yugo Floride, pa putem preko Horgoša, Mađarske, do Zagreba, potražili smo zaštitu od devedesetih u sigurnosti glavnoga grada naše nove domovine.
Valjda zbog bijesa, straha i razočaranja jer smo otišli slijedom pritisaka, brojnih prijetećih poziva i pokušaja likvidacije koju su u djelo htjeli provesti naši prvi susjedi, u prvim godinama izbjeglištva, imao sam osjećaj da me je moj grad odbacio, i da je jedino fer da ja odbacim sve što me je uz njega vezivalo, ne zato što to što su poveznice s Novim Sadom bile ružne, već, naprotiv, bilo je bajkovito i bolno i malo što mi je tada ukazivalo da bih ikada opet mogao biti toliko sretan kao što sam bio tijekom bezbrižnog odrastanja u rodnom gradu do početka eskalacije nacionalnog ludila. U vrijeme izbjeglištva, više nisam bio Novosađanin – sada sam bio izbeglica. U Zagrebu sam bio jedan od onih koje smo u Vojvodini malograđanski s dozom prijezira nazivali dođoši – dotepenec, po zagrebački.
Prve izbjegličke godine proveo sam izbjeglički; u intimnim pokušajima negiranja vlastite nove realnosti.
Dok su druga djeca iz razreda polagano ulazila u pubertet, otkrivala kafiće iza škole, zaljubljivala se i prvi put kušala vino i cigarete, ja sam kraj osnovne i početak srednje proveo u svojevrsnom limbu. Nisam se osjećao da pripadam, a nisam osjećao ni da me grad u koji sam došao nešto posebno želio. U prvom razredu srednje, gotovo da i nisam imao bližih prijatelja i skriveno sam maštao da bi jednom mogao da se vratim u Novi Sad, iako je to bilo nemoguće.
U ljeto između dva razreda, zaključio sam da je vrijeme da pokušam naći prijatelje. U razredu u Križanićevoj II. gimnaziji do početka drugog razreda formirala se divna skupina mladih alternativaca/rokera koji su mi se činili kao netko s kim bih volio da se družim. Činilo mi se da su sjajni ljudi i da se vikendima super zabavljaju dok ja odlazim doma naoružan svojom samoćom, nostalgijom i osjećajem da je život negdje drugdje.
Dok sam smišljao načine kako da se uključim u već formirano kul društvo, za vrijeme jednog velikog odmora, razgovor je otišao u smjeru glazbe koja se sluša. Otkrio sam da slušaju Balaševića, a i danas se sjećam otvorenosti i ljubavi koja se prolila među heroinama tog društva, Nelom, Rosom, Majom i Petrom kada su otkrile da sam iz Novoga Sada, grada iz kojeg je Balašević. Đole je bio moj wild card za ulazak u društvo. Zahvaljujući Đoletu, biti Novosađanin više nije značilo biti outcast. Štoviše, Đole mi je dao pravo građanstva, i na neki način legitimirao sva moja sjećanja na najdraži grad. U jeku devedesetih, rata koji još nije bio do kraja završen, u Zagrebu sam ponovo osetio poseban ponos što dolazim iz Novoga Sada, iz Vojvodine. Moj jezik i naglasak, zbog kojeg sam znao da se osećam otuđeno jer je bio marker moga izbeglištva, zahvaljujući Đoletu postajao je trade mark; označitelj koji me na pozitivan način ističe od drugih; “Hej, pa ti pričaš kao Đole” vremenom je postala rečenica koja mi je instant otvarala vrata u društvo. Tada mi je bilo jasno da mi je Đole vratio pravo na grad i paradoksalno, otvorio mogućnost da i Zagreb postane moj grad.
Sećam se mog prvog dolaska kod Nele. Rosa i Nela to nisu znale (sada će saznati), ali kod njih sam prvi put poslušao kasetu Balaševića od početka do kraja. Zaljubio sam se u njegove stihove i muziku istog trenutka. Moje djetinjstvo, kako sam ga se friško sjećao, oživljavalo je sa svakom novom slikom pesme “Odlazi cirkus”. “Pa ja znam tačno da misli na cirkus Medrano, koji je bio kod Spensa! Znam i gde je bio taj okrugli trag ne mestu šatre…”, hteo sam viknuti. Možda sam bio i klinac koji je gutaču vatre nacrtao brk! Pred mojim očima, dok sam slušao novosadski Đoletov naglasak, oslikavala se meni poznata Vojvodina u salašima i konjima ratnika paorskog srca. Ne treba reći da sam presnimljenu kopiju ove kasete idućih godina slušao svakodnevno. Tajnim kanalima nabavljao sam originalne kasete iz Srbije i dostavljao drugarima po narudžbi. Nije na odmet bilo ni što sam znao par akorda na gitari – na tulumima se vrlo brzo razvila praksa da je određeno vreme odvojeno da sviram Đoleta. Edo i drugi, bolji svirači od mene, svirali su zahtevnije skladbe, ali verujem da je moj novosadski naglasak interpretaciji Đoleta davao neki posebni štimung. Đole je za mene postao više od pevača.
Usledilo je hodočašće po njegovim koncertima. Prvi je bio u Ljubljani 1996. ili 1997. – promocija albuma “Naposletku”, ako se ne varam. Nela mi je kasnije za poklon pri odlasku na studij u Seattle poklonila pola plakata s tog koncerta, što je jedan od najboljih poklona ikada. Ljubljana, Maribor i Portorož bile su redovne postaje na koje smo pohodili markirajući nastavu i dolazeći na kontrolne iz fizike drugi dan.
Na jednom od koncerata, uspeo sam da na binu dobacim kratku poruku Đoletu; tekst je sadržavao dve tri rečenice, nešto tipa: “Dragi Đole, već nekoliko godina ne mogu u rodni grad. Hvala ti što mi svojim koncertima omogućavaš da barem na par sati ponovo šetam Novim Sadom.” Potpisao sam se kao Zagrebački Novosađanin. Tadašnji basista je u moru poruka i belih zečeva na bini primetio moju ceduljicu, i dok je Đole pevao “Život je more”, za vreme instrumentala ju je doturio Balaševiću. Sećam se kako ju je pročitao, pogledao u publiku, poljubio mikrofon, mahnuo i spremio poruku u džep košulje. Meni je to tada značilo sve.
S početkom 2000-ih, i ulaskom u fakultetske dane, društvo iz srednje se rasulo, ali je magija Đoletovog brenda i dalje trajala. Na fakultetskim tulumima, uz gitaru, redovito je dolazio moj red da odrecitujem Balaševića. Novi Sad je i dalje progovarao iz mene, ali s normalizacijom odnosa i otvaranjem granica, slušati Balaševića više nije imalo onu aureolu zabranjenog kao u devedesetima, kada bi nas policija legitimirala na Opatovini jer na klupicama, uz boce jeftinog vina, urlamo “Računajte na nas” i “Kad ja nisam s onom koju voleeeem”.
Osećao sam da polako izlazim iz kulta Đoleta. Do kraja srednje bio sam uveren da ono što Đole radi s muzikom i rečima, ne radi više nitko na svetu, no u dvadesetima, izraz “Đole je najbolji ikada”, više ne bih izgovarao tako samouvereno s obzirom da sam sada već dobrano bio upoznat lirikom Simona i Garfunkela, Nicka Cavea, Leonarda Cohena… Balašević je za mene bio sjajan pjesnik, ali sam otkrivao da postoje još mnogi drugi, koji u umetničkom smislu dopiru do mog srca na sličan način. No, nitko od navedenih nije poput Đoleta donosio osećaj nostalgije za Novim Sadom, i svetom kojeg više nema, kao Balaš. Dok sam živio u New Yorku, na mojoj plejlisti petkom navečer razmjenjivao bi se “The Only Living Boy in New York”, s Đoletovom “Provincijalkom”.
No ne znam zašto ni kako, na njegove prve koncerte u Zagrebu nakon rata, nisam imao volje da dolazim. Činilo mi se da se pojavljuje neka nova publika, što je sasvim u redu, ali isto mi se činilo da na njegovim koncertima čujem štoseve i priče koje sam već puno puta čuo, i koji mi postaju malo isforsirani.
U mojoj uobrazilji, od Balaševića sam očekivao da primarno bude svetac, nadljudski lik, a u činjenici da ga počinju slušati ljudi koji su ga se u devedesetima odricali, ili neke generacije povezane na drugi način s njim, činila mi se nekako… Pa ne znam koja je prava reč, ali imao sam osećaj da iako slušamo iste pesme, ne slušamo istog pevača.
Kult izgrađen oko njegovog imena počeo mi je sličiti na sektu čiji član postepeno više ne želim biti. Počelo mi je smetati nekritičko pravdanje njegovih postupaka koji su mi se, iz moje perspektive, činili neopravdani po kriterijima Balaševića kakvog sam ja recimo želio da on bude.
Smetala me je njegova pozicija da se bori protiv piraterije, kao da je maltene ekonomski upropašten zbog toga što tu i tamo procure njegove audio snimke na jutjubu, a da ih nije on osobno postavio. Naravno da je pravo autora da zarađuje na svom proizvodu, ali nisam htio da njegovo kulturno stvaralaštvo doživljavam kao proizvod. Balašević je dobar dio publike u devedesetima održao te stvorio novu, upravo zahvaljujući piratskim snimkama i kopijama. Jednostavno, njegove kasete se nisu mogle drugim kanalima nabaviti niti slušati u Hrvatskoj. Nije ga bilo na radio postajama, nije se mogao nabaviti u legalnim izdanjima. Međutim, distribucija preko piraterije, vjerujem da mu nije činila štetu: svima nama koji smo ga slušali preko snimljenih kopija, bila je stvar časti i prestiža da nabavimo i službenu kopiju istog proizvoda. S koncerata iz Slovenija vraćali smo se punih torbi svih mogućih drangulija koje su imale njegov potpis. Pirati su bili reklama i informacija o postojanju proizvoda. Isti smo u originalu kupovali na koncertima, ili gdje god, čim se za to ukazala prilika.
Smetalo me pretjerano veličanje njegovih umjetničkih sposobnosti u drugim formama izražavanja u kojima nije bio posebno dobar. Recimo, njegove knjige i kolumne činile su mi se kvalitetom znatno ispod standarda koje je postavio u svojim pjesmama. Balašević mi se činio kao prosječni autor, čiju bih knjigu odbacio nakon par stranica da je riječ o bilo kojem drugom piscu. Međutim, osjećao sam nekakav neformalni pritisak, da, ako volim Balaševića, moram voljeti sve što proizvede. A ipak, puno toga što je proizvodio mi se činilo kao boranija. Kad su se pojavile njegove kolumne, činile su mi se kao nizovi bez glave i repa, s nejasnom porukom i preteranom dozom patetike. Ipak, smetalo me je što se kao kod rijetko kojeg drugog kulturnog proizvoda, Balaševićevo spisateljstvo stavljalo u neki novi prostor, koji ne podliježe nepristranom kritičnom sudu. S jedne strane postojali su oni koji te proizvode nisu niti čitali, i koji su ga mrzili što god da je radio te s druge strane oni koji su ga obožavali i gutali sve što je imalo njegov potpis. Često mi je znalo proći kroz glavu da potonji možda i misle da su Đoletovi romani najbolji na svijetu, jer samo Đoleta i čitaju.
Apologeti Balaševića sve bi pravdali kontekstom izgovorene riječi (na primjer njegov govor o Slovencima; nije koketiranje s nacionalizmom, već strah od rata u slučaju raspada države), njegovim prozivanjem LGBT populacije u pjesmi “Namćor” (to je duhovitost, nije tako mislio)… Đole je u svojim nastupima prozivao nepotizam drugih i izrugivao se lakrdiji kulturnjaka koji se guraju tamo gdje im nije mjesto, pa, ipak, to ga nije spriječilo da se okuša u poslu filmskog redatelja i da, doduše djelom iz vlastitih sredstava, ali ipak i uz sufinanciranje iz javnih izvora, napravi film u kojem je zaposlio pola svoje obitelji kao producente, glumce i glumice. Svojoj vjernoj publici, kako bi se zaštitio od pirata, omogućio je da ovaj film vide samo na ekskluzivnoj projekciji, koju je prikazivao u sklopu svojih koncerata. Naravno, karta za film trebala se platiti povrh već plaćene koncertne karte. Nije mi bilo milo ni što je vrlo ograničen broj karata za prve koncerte u Kerempuhu nekako došao u posjed takozvanih poznatih i istaknutih građana, dok su obični fanovi uspijevali doći na red tek kada se broj koncerata u Kerempuhu popeo na dvocifreni, osim, naravno, ako nisu imali debelu vezu za karte).
Činilo mi se i da priča o skromnom Balaševiću, koju su u javnom prostoru svi redom isticali povodom njegove smrti, nije spadala u prvi red njegovih brojnih kvaliteta. Balašević kakav živi u mojoj ideji jeste najskromniji lik ikada, ali mi se čini da materijalna emanacija Balaševića nije bila puno drugačija po pitanju taštine od običnih ljudi od krvi i mesa. Uostalom, koja bi skromna osoba smatrala pristojnim sama sebi pisati nekritičku recenziju o vlastitoj knjizi?
Balaševića sam i dalje cijenio kao sjajnog kantautora, vjerojatno najboljeg kojeg su ovi prostori imali, ali mi je posljednjih godina sve češće ličio na poduzetnika koji na kraju dana ipak prodaje svoj sjajan proizvod, a sve manje sam u njemu vidio sveca kakvog sam trebao i želio da on bude.
On me je, kroz svoje javne istupe postupno uvjerio da su njegove pjesme ipak roba, o čijem načinu prodaje odlučuje njezin vlasnik, a ta spoznaja bacala mi je sjenu na lik Balaševića koji je bio živ u mojim emocijama i sećanjima. I to me ne bi smetalo da je riječ o bilo kojem drugom autoru, ali Balašević je sam govorio da ne želi da uspoređuje svoju veličinu brojem prodanih ulaznica. Ipak, katkad sam imao osjećaj da upravo to čini. Pri tome, u odnosu na druge estradne aktere, za cijenu svojih maratonskih koncerata, svojim pjesmama stvarao je prostor u kojem je zajedno s publikom uspostavljao paralelne svjetove. Balaševićev legacy i njegovo djelo, vjerujem, veće je od Balaševića kao privatne osobe.
I to je ono što me je dirnulo i razvalilo kada sam čuo da ga više nema.
Depeche Mode zaziva Osobnog Isusa koji sluša molitve i kojem je stalo. Možda smo tako i svi mi, i ja pogotovo, da ih parafraziram, trebali osobnog Đoleta u nekom svom trenutku života, bilo da smo ostali bez roditelja, bili na vjenčanju vječne ljubavi koja se udaje za drugog, bili dođoši u gradu u koji smo došli kao izbjeglice ili gledali kako gori nebo iznad rodnog grada.
Kakav god da mislim da je Đole bio privatno, a to možda ni nemam prava procjenjivati jer čovjeka na kraju krajeva nikada osobno nisam upoznao, s njegovom smrću shvatio sam da stvari koje sam mu zamjerao kao čovjeku od krvi i mesa nisu ni bitne. Ideja Đoleta pružila je svakome da u njoj i njegovim pjesmama nađe utočište iz besmisla, toplinu u osjećaju nesretne zaljubljenosti i osjećaj pripadnosti u vremenu otuđenosti po različitim kategorijama isključivanja. Zahvaljujući Đoletu, svatko koga je dotakao stihovima, postao je malo bolji čovjek a svijet ljepše i mirnije mjesto. U tome je veličina Balaševića umjetnika i mita o Balaševiću. Važnog i pozitivnog mita, za kojeg se nadam da će živjeti dugo, i da će za razliku od njegovog autora biti besmrtan.
Hvala ti, Đole, na svemu.
