Jedem kroasan i suze mi liju niz obraze, jedva gutam zalogaje… Gledam kroz prozor u zgrade i razmišljam koliko je priča iza svakog tog prozorčića. Sada netko spokojno spava, netko sprema doručak, netko vodi ljubav, netko planira suicid, netko kuha, netko plače, netko se sprema na plač…
Pogodila me smrt Mire Furlan upravo zbog onoga sto je značila “našim” generacijama u svijetu filma, kazališta i kulture uopće, a ponajviše u svijetu ljudi, koji smo dopustili ono sto joj se dogodilo. Rasplakali su me statusi na fejsbuku Gordane Jankoske Vranić i Nine Violić. Nije M. Furlan jedina, samo je kao javna ličnost bila izložena. Svatko od nas ima svoju “ratnu” priču.
Moja počinje osam mjeseci prije rata, točnije 23. veljače 1991. Moji roditelji su odlučili da se zbog tatinog poslovnog premještaja preselimo u Beograd. Nitko me nije pitao želim li to. Plakala sam i molila baku Ljubicu da ostanem živjeti kod nje u Karlovcu. Ona je smatrala kako obitelj mora ostati na okupu. Selimo se, a moj jedini prijatelj je dnevnik u koji zapisujem sve što osjećam – tugu zbog razdvajanja od svega što volim, prijatelja, tadašnje simpatije, grada u kojem sam rođena… Tamo sam ustaša, a za sve koje sam ostavila četnikuša. Već naveliko su se počela kuhati tuđmanovsko-miloševićevska sranja, a ja sam samo jedna mala tinejdžerica čiji svijet se raspada, koja je i dalje Jugoslovenka jer ne razumije zašto smo se podijelili na Hrvate, Srbe i Muslimane. Patim, pišem dnevnik, ne prilagođavam se velikom, sivom gradu, slušam Azru, eskiviram svaki odlazak u školu gdje sam neprihvaćena. U novoj kući mi se, kao i tadašnja Jugoslavija, naočigled raspada obitelj. Raspadam se i sama. Želim svojoj staroj kući.
Potpuno raspadnutu me 23. svibnja 1991. doma u Karlovac vodi mama. Toliko sam raspadnuta da ostavljam one koje najviše volim, Fidu, brata i tatu. Znam da se prvo moram sastaviti, kako bih mogla naći rješenje za opstanak obitelji.
Povratkom u rodni grad susrećem se s ružnim komentarima o svom odlasku u neprijateljsku državu. Fido, Saša i tata vraćaju se u lipnju. Gubim školsku godinu jer ne želim ići u školu, u isti razred gdje bih mogla čuti nazive poput “izdajničko đubre” i “četnikuša”. Znam kako je jedino ispravno krenuti ispočetka, pa tako i ponavljati razred, iako ne zbog neznanja i vlastitom krivicom.
Bilo je to ljeto iz pakla. “Preko” odlaze dragi ljudi. Polagano se stvara netrpeljivost i podgrijava mržnja. Moja Daniela odlazi na dan rođendana njezine najbolje prijateljice “na more”. Koliko ja znam, u Nišu nema mora, ali ona je ponijela sve svoje stvari za plažu. Gubi joj se svaki trag na tom ljetovanju, kao i mnogima koji su tako otišli na more, ne svojom voljom jer tko te pita za tvoje želje kad imaš 15 godina.
Doma je užasna atmosfera. Molim roditelje da se rastanu. Počinje nova školska godina i susrećem se s mnogim neugodnim pitanjima. Obrambeni mehanizam mi nalaže da se branim pripadnošću hrvatskom narodu. Crtam šahovnice, nosim ih na odjeći, upisujem se na vjeronauk. Oprosti mi, Zemljo, Svemiru, Bože, Alahu, Mirko, Slavko jer nisam znala drugačije i nisam imala hrabrosti biti svoja. Priklanjam se svemu gdje se pljuje po svemu što je srpsko i svima koji su otišli, ne znajući njihove razloge.
Počinje rat. Strah se uvlači u svaku poru našega života. Počinjemo život u podrumu. Moj otac je pacifist i ne želi ići u gardu. Ne shvaćam zašto nas ne želi braniti i mrzim ga. Nakon dva dana izbjeglištva u Novom Mestu, odlučili smo se vratiti kuci. Na granici tata izlazi iz automobila i kaže kako on ne može. Bila je to filmski mučna scena u kojoj ga bespomoćno tučem i vrijeđam, a on i mama drže mog brata svaki za jednu ruku i govore svaki za sebe: “Ideš sa mnom”. Brat plače, ne zna kamo bi htio. Ja znam – hoću kući.
U mučnoj tišini vraćamo se u Karlovac. Jednoga dana tata se nije vratio s posla kuci. Nakon nekoliko tjedana stiže razglednica iz Maribora – obavještava nas kako odlazi pronaći sebe. Stiglo je još nekoliko razglednica i pisama gdje nas poziva da mu se pridružimo na njegovom putu i traženju po Evropi. U mamino i Sašino ime odlučujem da ostajemo.
Slijede godine dokazivanja kako sam “prava Hrvatica”. Borim se sa svima koji na tada popularni natpis na svim lokalima i ulaznim vratima nekih haustora uz “Zabranjen ulaz psima i četnicima” stavljaju Sašino ime. Borim se u ime moje mame sa zlim susjedom koji je naziva četnikušom, nas četničkom kopiladi i mog Fidu četničkim psom. Zagorčava nam već tada nimalo lak podrumski život, mažući nam vrata od stana govnima i stavljajući nam ispred njih otrovane štakore. Preživljavam tako da pjevam hrvatske budnice i pljujem po svemu što je srpsko. Vičem na sestričnu iz Beograda zašto nam to rade, kao da ona drži pušku, zolju, bombu u ruci.
Završava rat i odlazim u Zagreb na stažiranje. Nikome ne spominjem kako sam iz miješanog braka, gdje mi je tata i kako nisam vjernica, jer sve to je neprihvatljivo. Meni je odmah odobreno stažiranje u Kliničkom bolničkom centru “Rebro” jer sam se izjasnila kao Hrvatica, dok su moje Milena i Jasmina listi čekanja. Prolaze godine i ja se ne dotičem te teme, nego je vješto izbjegavam. Stvorila sam novu Sanju koja mora preživjeti s vječnim osmijehom na licu. Tatu mrzi jer jedino tako može opstati. Potisnula je koliko ga je voljela i koliko joj nedostaje.
Ljubav čini čuda, pa sam prije 12 godina prvi put zbog nje prešla granicu i zakoračila na srpsko tlo. Zahvaljujući tadašnjem dečku, često sam boravila na ulicama Beograda i zapitkivala se prolazim li pokraj mojih sestrični, pokraj mojih polubrata i polusestre, pokraj mog oca, za kojega nisam sigurna bih li ga prepoznala. Okrećem fiksni broj i javlja mi se Biljana, njegova druga žena. Lagano, korak po korak sastavljamo naš odnos zahvaljujući njoj.
Teško je živjeti u mržnji. Puno je lakše sve otpustiti i prepustiti se. Zahvaljujući Fejsbuku pronašla sam i Danielu, onu drugu stranu moje duše koja joj je falila. Ona jedina razumije kroz što smo prolazile, svaka sa svoje strane. Ne ponovilo se to ikad više. Zato ne mrzite, ne priklanjajte se, ostanite svoji i za to se borite koliko god bilo teško.
Mira je to znala i zato je sve ostavila, borila se za svoju ljubav. Svi mi smo je izdali, a ponajviše smo izdali sebe.
*naslovna fotografija Hotel “Korana”, 22. rujna 1991., preuzeto s Kafotke
