Možete li se sjetiti najskuplje kave koju ste u životu platili? Svoju dobro pamtim. Arhivistička savjetovanja obično su se održavala u listopadu. Nije baš bilo uobičajeno da na njih ide bilo tko osim stručnih radnika, ali te 1979. godine išlo nas je 10 od 13 zaposlenih jer se savjetovanje održavalo blizu, u Stubičkim Toplicama. Sve bi dobro prošlo da nije bilo famozne drugarske večeri na kojoj smo se dobrano razbaškarili. U sobama su nas dočekali rojevi komaraca od kojih se nije dalo spavati, pa smo ih tamanili uz dodatne doze alkohola. Uglavnom, zaspali smo u cik zore i jedva dobauljali na skupštinu Društva arhivskih radnika, bez kave i doručka. Negdje na pola dnevnog reda drukne me naš vozač: “Hajdemo na kavu!” Sjedili smo na kraju reda, baš uz vrata. Išuljamo se tiho, on, naša fotografkinja i ja. Oni odu na šank, a ja na govornicu da se javim kući. Tek što nam je kava bila servirana, otvore se vrata dvorane i ugledasmo kolegu kako nam mahnito maše da se vratimo. Samo smo se zagledali, iskapili kavu i vratili na svoja mjesta popraćeni zlokobnim pogledom našeg direktora. Nekako smo izbjegli susret s njim nakon skupštine, potrpali se u auto i vratili u Karlovac. Ali, avaj! U ponedjeljak ujutro, tek što sam došla na posao, tajnica drekne kroz hodnik: “Rosana, kod direktora! Odmah!” Tiradu koja me je dočekala uopće nisam u stanju ponoviti. Ukratko, odveo je mene, pripravnicu, na savjetovanje da nešto vidim i naučim, a ja nezahvalnica zavodim neuke ljude i vodim ih na kavu dok traje skupština strukovnog udruženja. Sram i stid me bilo! Disciplinska mjera – deset posto umanjenja plaće! To bi danas bilo nekakvih 700 kuna.
Prestrašno je kad na posao idete s grčom u želucu, a ja sam išla pune dvije godine, sve dok mi mater nije rekla: “Ne isplati se s rogatim bosti! Osobito kad ti je šef. Šuti, slušaj i napravi po svom.”. Pomoglo je, ali sam svejedno svim silama nastojala naći drugi posao. Potrajalo je to sve dok mi na jednom natječaju blagonaklona osoba nije prišapnula: “Primili bi vas, al’ ne smiju od Đure.” Nisam mogla doći k sebi. Znala sam da doktor Zatezalo ima svoje izvore informacija, ali da može ići ovako daleko… Ma, sad će me čuti! Umarširala sam mu u kancelariju i sasula u lice sve što mislim o njemu i njegovim metodama. On je samo mirno sjedio i pustio me da rigam vatru sve dok nisam ostala bez daha. “Gotovo? A sad ćemo popiti kavu”, rekao je. “Jeleeena! Dvije kave i čikobernicu”, naručio je.
“Znam da većina ljudi ovdje dijeli vaše mišljenje, samo se ne usuđuju reći. Nije lako biti direktor, vidjet ćete jednog dana. To vam je kao roditeljstvo. Nikad ne znate koliko dijete treba pritisnuti, koliko mu popustiti. Ovisi o materijalu. A vi ste dobar materijal i zato sam bio posebno strog prema vama. Sad kad ste savladali zanat, kad se možete nositi sa svim izazovima i kad vas kolege pitaju za savjet, želite otići i utopiti se u nekakvoj masi referentića organa samoupravljanja! Dajte, razmislite”, kazao mi je.
Razmislila sam. Ostala sam u Arhivu pune 24 godine, a onda mi se želudac ponovno počeo grčiti… Predugo bi trajalo da opisujem sve razloge poremećaja svoje peristaltike, ali i mentalne hibernacije na koju sam se prisilila da bih uopće mogla izdržati zakulisne igre i podmetanja kojima me je svakodnevno izlagala Đurina nasljednica.
Slučajno ili ne, baš u vrijeme kad sam zaključila da mi je mentalno zdravlje ipak preče od strastvene odanosti arhivistici, raspisan je natječaj za ravnatelja Gradskog muzeja Karlovac. Dotadašnja ravnateljica nije imala šanse za reizbor jer je došla u mandatu gubitničke strane, a onda joj se “omaknuo” i nedopustiv propust – muzej je završio poslovnu godinu s gubitkom, a to se proračunskoj ustanovi nikako ne smije dogoditi, osim ako vam sasvim prigodno “zaborave” doznačiti sredstva. Pošteno priznajem da uopće nisam imala ambicija za bilo kakav rukovodeći položaj. Dogodilo se, međutim, da nitko od koalicijskih stranaka koje su 2001. godine osvojile vlast u Karlovcu nije imao svog kandidata.
Muzej je bio u kvoti liberala, a tamo su bile moje prijateljice Anika Mamić i Dunja Devčić. Njima frka, meni frka… i nagovore me.
Moje tri godine u Gradskom muzeju Karlovac su priča za tri enciklopedijska toma, čista drama od koje mi je i danas, nakon više od četrnaest godina, glava četvrtasta od lupanja u zidove, stvarne i figurativne. Muzeju, preciznije meni, je Grad u to vrijeme natovario brigu ne samo o prastaroj frankopanskoj kuriji u kojoj je sjedište ustanove i koja nikad nije sanirana kako Bog zapovijeda, o Starom gradu Dubovcu koji se raspadao i iz kojeg nikako nije htjela izići tvrtka “Korana”, o devastiranoj Ribarevoj kući u Vukmaniću po kojoj su stalno padali okolni jablanovi, o Velikoj vojarni u kojoj su noćili narkomani i gradski beskućnici, o Galeriji “Vjekoslav Karas” kroz čije je prozore šibala kiša i natapala tapison u izložbenom prostoru. Da sam ne znam koliko talentirana i sposobna, ne bih mogla u sebi sabrati sva zvanja i znanja koja su mi bila neophodna za sve te izazove, a u gradskoj upravi čuče stručnjaci svih profila, no oni su “strašno zauzeti”, pa je najbolje uzeti vanjske suradnike. Jest. I platiti. A stavka “Usluge” je tanka. Beskrajno sam zahvalna rodbini i prijateljima koji su mi svesrdno pomagali. Nosila sam se s tim problemima ipak daleko uspješnije nego s kustosima. Većina ih se postrojila u opoziciju i kočila uzbrdo i nizbrdo, a bez njih ne možeš. Kako biti arheolog, etnolog, kunsthistoričar i povjesničar u jednom? Stručno vijeće koje, za razliku od drugih u AKM zajednici, u muzejskim ustanovama zaista ima svoju svrhu i težinu, bilo je svojevrsni sajam taštine za čija su zasjedanja trebale visinske pripreme. Osobito kad su se donosili godišnji programi i raspoređivala dobivena financijska sredstva. Poslije tih sastanaka svaki put sam poželjela barem tjedan dana godišnjeg u divljini. Ništa manje naporni nisu bili ni sastanci Upravnog vijeća koji su trajali kao sjednice Centralnog komiteta i gdje su baš svi nalazili za shodno da kažu neku pametnu. Marina Grčić, koja je u to vrijeme bila pročelnica Odjela za društvene djelatnosti Grada Karlovca i bez čije bih svesrdne pomoći vjerojatno završila na psihijatriji, naprosto nije mogla pojmiti o čemu mi to toliko raspravljamo, sve dok je jednom nisam pozvala da nam pobliže objasni jednu točku dnevnog reda. Sirota žena je poplavila i izrazila mi sućut.
Na kraju ću spomenuti gradsku izvršnu vlast koja se zadovoljila svojim stolovanjem, ne radeći apsolutno ništa i koju sam samo gnjavila “svojim” problemima.
Svu tu muku okončali su lokalni izbori 2005. godine. Davno je to bilo pa se mnogi i ne sjećaju da su ih stranke ljevice izgubile “za dlaku”, zahvaljujući prvenstveno svojoj nesposobnosti, ali i privlačnim ponudama s kojima je suprotna strana iznudila neke ključne transfere. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno s obzirom da sam oduvijek tvrdi ljevičar, ali mi se činilo da bi se konačno moglo nešto kvalitetnije raditi jer su novi čelnici bili mladi ljudi za koje sam vjerovala da će se htjeti dokazati. Osobito sam se uzdala u Damira Jelića, novoizabranog dogradonačelnika za društvene djelatnosti jer smo prethodno vrlo lijepo kontaktirali i dogovarali neke zajedničke projekte. Osobito me se dojmio sastanak na koje je novi gradonačelnik pozvao ravnatelje svih ustanova, zainteresirano poslušao sve naše probleme i obećao svesrdnu pomoć.
Kakva zabluda! Prva lampica alarma upalila mi se kad su mi za predsjednika Upravnog vijeća imenovali doktora Milana Kruheka. U prethodne dvije godine mojeg ravnateljstva iskoristio je baš svaku priliku da me kritizira, oblati i pošalje kući “čuvati koze”. Znala sam da je prijateljski privržen mojoj prethodnici, ali takvu razinu javne komunikacije zaista ne bih očekivala od jednog intelektualca, tim prije što smo se od ranije jako dobro poznavali i popili brojne kave ugodno ćaskajući. Moram priznati da je Upravno vijeće vodio korektno i zasjedanja sveo na razumnu mjeru. Drugi alarm počeo mi se paliti kad sam shvatila da su me gradske službe počele ignorirati, da ni s kim ništa ne mogu dogovoriti i da me prividno dobrohotni gradonačelnik, usprkos brojnim, što usmenim, što pismenim najavama, ne želi primiti. Doduše, javio mi se sa skijanja da mi priprijeti momentalnim glavosjekom, ako ne primim djelatnicu koju mi je njegov šef protokola već pola godine na sve moguće načine pokušavao “uvaliti” za tajnicu. Sve mi se zgadilo.
Prvi poriv mi je bio da dam ostavku, a onda sam pomislila: “Ne, neee… bilo bi to prejednostavno!” Odlučila sam obavljati samo ono najnužnije, popiti sve one kave koje sam zbog prezaposlenosti prethodno odbijala i pobrinuti se za odstupnicu. To je bilo relativno lako. Negdje u listopadu 2003. godine dogovorila sam se s ravnateljicom Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” Nadom Eletom da zajedno idemo u Poreč na savjetovanje AKM-a. Kako sam već tada bila duboko svjesna da rukovođenje jednom ustanovom nema veze s onim što sam si ja zamišljala i da sam kao nestranačka osoba samo “jedna slamka među vihorove”, onako usput upitala sam je bi li me primila na Zavičajni odjel kad dobijem šupkartu iz Muzeja. “Uvijek”, odgovorila je bez razmišljanja. Najavila sam joj se na kavu i pitala je vrijedi li to još uvijek. “Naravno”, kazala je. “Već sutra, ako treba”, dodala je.
Zanimljivo je da mi je “dojava” stigla od inače Muzeju nesklone gospođe Kavicki. “Hoće vas se riješiti”, rekla mi je, pozvavši me na kavu. Zahvalila sam se, premda sam toga bila itekako svjesna, a za sutradan sam već bila pozvana u Ured dogradonačelnika. Ušetala sam k njemu, srdačno ga pozdravila i razvezla priču o problemima u Muzeju. Moram priznati da sam se rijetko kada tako dobro zabavljala. Čovjek se vrpoljio, vidjelo se da mu je neugodno, a ja sam vezla i vezla. Nakon nekakvih pola sata konačno sam mu se smilovala i nonšalantno upitala: “Ali Vi mene vjerojatno niste zbog toga zvali? “Pa ne… Znate, zapala me vrlo neugodna dužnost da vam kažem da je politika odlučila da odete”, rekao je. “Dobro”, izjavila sam pomirljivo. “Već davno sam shvatila da sa mnom ne želite surađivati. A to je loše za ustanovu. Imam samo dva uvjeta. Prvo, ne želim da se iza mene vuku bilo kakvi repovi. Ako mi imate nešto prigovoriti, želim da to riješimo bez medijske pompe. I drugo, želim u knjižnicu, na zavičajnu zbirku”, dodala sam.
Olakšanje je bilo očigledno. “Što se tiče vašeg rada, tu nemamo nikakvih prigovora, a za ovo drugo ćemo vidjeti” rekao je dogradonačelnik Damir Jelić. “Nećete, ja sam sve dogovorila s gospođom Eletom. Vaše je samo da to provedete”, odgovorila sam.
Mislim da je to bilo 25. lipnja 2006., a već sam s 1. srpnja bila zaposlenica knjižnice. Tako je to kad se s politikom lijepo dogovorite.
Zadnjih četrnaest i kusur godina bilo je najljepše i najplodonosnije razdoblje u mom radnom vijeku. Nema boljeg osjećaja od spoznaje da vam je carstvo nužnosti postalo carstvo slobode. Svima vam to od srca želim.
