Iako po uredničkoj opremi, prvenstveno zbunjujućem naslovu, podnaslovu i podpodnaslovu (sic!), uvodnim napomenama i prvim dijelom knjige nije sasvim jasna svrsishodnost djela „Tito – Tuđman. Jedan zavičaj, jedan put. Dvije stotine skiciranih životopisa” (Večernji list, Zagreb, 2020.), to se bistri daljnjim čitanjem u kojemu nas autor uvlači u slalom jugoslavenske i postjugoslavenske, odnosno hrvatske političke povijesti druge polovice 20. stoljeća pri čemu skijaška vrata koja zaobilazimo predstavljaju ključni protagonisti te drame i tekst postaje zainteresiranima za ono što se ovom društvu dogodilo uoči, za i nakon pada komunizma toliko zanimljiv da do cilja na koncu te staze knjigu ne ispušta iz ruku, pa se njezina svrhovitost može jednostavno legitimirati kvalitetom ovog kritičkog povijesnog pregleda novinarskog doajena Branka Tuđena.
Ta se kvaliteta ne sastoji od unošenja novih saznanja o ličnostima i procesima koje autor obrađuje – tih novih saznanja jednostavno nema – pa niti osobnih dojmova o protagonistima koje je autor stekao kao dugogodišnji novinski izvjestitelj o najvažnijim političkim događajima jer, ako su i naznačeni, nemaju osobiti značaj i/ili su već objavljeni u njegovim ranijim knjigama, prvenstveno u djelu „S političarima u četiri oka” (Moderna vremena, Zagreb, 2007.), nego u pripovjedačkoj autorovoj snazi utemeljenoj na kritičkom iščitavanju brojne historiografske i uopće publicističke literature objavljene u Jugoslaviji, odnosno zemljama koje je nasljeđuju. Tuđen je iznimno zainteresirani čitatelj, a onda i vješt narator koji svoja, prije svega sekundarna, saznanja i predstavlja te tako čitatelju njegova teksta pruža užitak.
Za razliku od Milomira Marića, koji je svojom knjigom „Deca komunizma” prvi započeo od Partije neovisno publicističko rušenje jugoslavenskih socijalističkih mitova, Tuđen u toj vrsti literature ipak nije posegnuo za postmodernističkom metodom relativizacije izvora i stavljanjem naglaska na usmenu predaju („Najveće laži su zapisane u zapisnicima”, rekao je Marić jednom prilikom, prepričano). Tuđen poštuje literaturu kao izvore, mada su mu reference ponekad paušalne – odnose se samo na djelo, bez naznake stranice na kojoj se podatak nalazi. “Postmodernizmom” u ovoj knjizi bismo mogli smatrati možda tek bespotrebno kroatiziranje izvoda, citata, iz srpske literature, što može samo dovesti do „gubljenja u prijevodu”. To kroatiziranje je prihvatljivije, po skromnom mišljenju ovdje potpisanog, u novinarstvu, ako se citira osoba s kojom smo razgovarali, a ona priča srpski, nego u publicističkom ili znanstvenom djelu za citiranja srpske literature jer prijeti mogućnost greške, a poradi čega, da se prevodi već objavljeno sa srpskog na hrvatski i zadovolji nečija puristička fiksacija? Ipak je naznačen obiman popis korištenih književnih djela kojom se koristi, skupa s indeksom imena, a u autorovu zaslugu ide i to što toj literaturi, bez obzira gdje je nastala i od koga, pristupa ravnopravno – prema svima u jednakoj mjeri koristi svoj kritički aparat. Tuđen je time i jasnim političkim opredjeljenjem na početku djela iskazao intelektualno poštenje koje knjigu dodatno preporučuje.
Tuđenov politički stav opisan je u njegovu odnosu prema novinarstvu, kojeg iznosi prepričavajući odnos s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i pojedincima i grupacijama iz Hrvatske demokratske zajednice kojeg je imao kao glavni urednik Večernjeg lista. „Tuđman me nikad nije silio da uđem u stranku, nije me čak niti predložio niti sam se ja nudio (…). Smatrao sam da Hrvati imaju neporecivo pravo na svoju nacionalnu državu u pravom smislu, bez dvojnog suvereniteta i u međunarodno priznatim granicama. Time sam se rukovodio, ostalo je bilo dopušteno”, otkriva autor. Ovo „bez dvojnog suvereniteta” odnosi se na konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj. Nažalost, mada to smatra bitnim, nije detaljnije obradio ličnosti koje su se zalagale za autonomiju Srba u Hrvatskoj, kao što su Moša Pijade te trojac Dušan Brkić, Rade Žigić i Stanko Opačić.
Kruto odbacuje političke ideologije i politiku smatra isključivo makijavelističkom tehnikom osvajanja vlasti, što je, naravno, pogrešno jer ga i sudbine nekih od protagonista koje opisuje demantiraju, onih koji su baš iz ideoloških uvjerenja riskirali i gubili pozicije. Upravo je Tuđman dobar primjer za to. Unatoč karijerističkim osobinama, koje ima svaki političar, teško mu je osporiti snagu uvjerenja koja ga izbacila iz vladajućeg sedla i držala motiviranim za dugogodišnji disidentski rad. A i bez obzira na to, što će netko tko dolazi na vlast provoditi nego neku doktrinu?
Nadalje je klizak teren isticanje socijalne geografije ili kulturne antropologije u tumačenju političkih ličnosti, procesa i fenomena. Nesporno je da kulturne razlike između pojedinih krajeva i dijelova naroda postoje, međutim taj faktor je pogrešno precjenjivati, a u svakom slučaju je manje značajan od političkih ideologija koje su ipak spojile, primjerice, jednog Zagorca Josipa Broza s Crnogorcem Milovanom Đilasom, a nasuprot kajkavcu Vladku Mačeku. A opet autor kaže: „Pogledajte tko se za koju ideologiju opredjeljuje i u većini ćete odmah prepoznati odakle je tko”. Ipak nećemo. „Nije nebitno to da su na manje od dvadeset kilometara udaljenosti, između Kumrovca i Velikog Trgovišća, rođena dvojica najpoznatijih hrvatskih političara 20. stoljeća (…). Ali to jest nebitno. Međutim, autor te razlike provlači kroz čitavu knjigu, pa, bez obzira što drugi na koje se poziva i koje citira vole spominjati regionalne, odnosno kulturne posebnosti, možda više kao poštapalicu, kod neopreznog i neobzirnog čitatelja takva insistiranja mogu stvoriti pogrešan dojam u tekstu – netko je sirovi dinaridac, a drugi pitomi panonac. Eto, postoji pitoma ravnica od Drave do Moskve koju je američki povjesničar Timothy Snyder krstio krvavim prostranstvima. Odlučujuća je razlika između Hrvata i Srba, po autoru, osim vjerske, to što Hrvati imaju, „iako ne baš sasvim”, srednjoeuropski i latinski mentalitet, a Srbi bizantski, što je opet davanje prevelikog političkog značaja stereotipijama i općim kulturnim obrascima. Nema to gotovo ili baš nikakve veze s tendencijama u Jugoslaviji i njezinim raspadom koji je određen konkretnim političkim uvjetima i postupcima, prije svega opredjeljenjem srpske politike, inteligencije, pa i masa za nedemokratski poredak u hegemonističkoj Jugoslaviji. Da su Srbi odlučili okrenuti se Zapadu, vladavini prava, višestranačju i ostalim vrijednostima predstavničke liberalne demokracije, i ne rušiti ustavni poredak, do raspada Jugoslavije možda ne bi došlo, a do krvavog gotovo sigurno. Davati tome „dublja” povijesna ili kulturološka značenja je pogrešno – povijest i kulturne posebnosti su samo iskorištene kao legitimacijsko sredstvo politika. I Bugarska je bila pod Bizantom pa je opredijeljena zapadnjački, a i, uzgred, bizantska povijest i kultura nisu za podcjenjivanje – ipak se radi o Istočnom Rimskom Carstvu, a i osmanska kultura je velika.
Na hrvatsku se povijest, shodno tome, gleda kao na neminovan put u samostalnu nacionalnu državu, pa se upada i u velikosrpsku zamku. „Tito, iako bespogovorni vladar, prihvatio je polukonfederalni Ustav 1974. u čijim je temeljima bila klica raspada”, piše Tuđen, ali klica raspada nije bila u tom ustavu, nego u nacionalnoj neravnopravnosti i tek je rušenje tog ustava i ravnopravnosti dovelo do razgradnje Jugoslavije. „Oni su točno znali što rade”, izrazila se jednom prilikom povjesničarka Branka Prpa, govoreći o nastojanjima srpske elite za preustrojem Jugoslavije 1980-ih. Koliko je taj „izraz težnji hrvatskog naroda” za samostalnom državom fundiran u njegovom „biću” možda govori i to da su se Hrvati nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ipak opredijelili za – Jugoslaviju. To je stoga što nije, dakako, niti Hrvatima prihvatljiva bilo kakva hrvatska država. Naglašavanjem značaja NDH se opet pada u velikosrpsku zamku – upravo je to voda na njihov mlin. NDH je bila jedna od kvislinških tvorevina kakvih je bilo diljem okupirane Europe, pa i u Srbiji, s tom naročitom posebnošću da se usredotočila na genocid nad srpskim narodom. Nije bila nikakav izraz težnji Hrvata, barem ne velike većine – ustaški pokret nije bio masovan. Ustaše su, uglavnom, nevažne, osim kao zločinačka povijesna bizarnost na temelju koje je izgrađivan srpski šovinistički žrtvoslovni mit prije svega u svrhu dominacije u Jugoslaviji, a ne iz pijeteta prema žrtvama, i tek su ta mitologija i s njome povezana politika bitni povijesni fenomeni. Naravno, postoje mnogi, zasigurno većina, koji ne baštine mit, ali baštine stradanje srpskog naroda.
Bitna je i identitetska ovisnost Hrvata i Srba – jedni su to što jesu jer nisu drugi. Drugim riječima, Hrvat je onaj koji nije Srbin, po pravilima izgradnje nacije. Utoliko je katastrofa koja je snašla gotovo iščezli srpski narod u Hrvatskoj i hrvatska identitetska katastrofa – na stranu što je i ekonomska i demografska – nakon koje se hrvatsko samopoimanje karikira u patetičnoj ulozi žrtve i trijumfalizmu pobjednika, umjesto na složenom i paradoksalnom kulturnom identitetu koji, između ostaloga, nije srpski i zato baš i postoji, na kulturi koja kulturu i povijest hrvatskih Srba dijeli sa srpskom kulturom. Autor je s pravom kritičan prema Tuđmanu glede tehnologije vladanja, posebno nakon rata, i rata u Bosni i Hercegovini, ali propušta predstaviti njegovu ulogu u nestanku čitavog jednog naroda iz Hrvatske, bez obzira što je za to možda i veća odgovornost na srpskoj politici. Tuđman ipak jest bio šovinist i onemogućavao je povratak Srbima, a zato ga je američki predsjednik Bill Clinton i ukorio, o čemu Tuđen piše. Antisrpstvo je s vremenom izraslo u kulturu i jedan od najvećih hrvatskih problema.
Međutim, autorove dvojbene postavke i teze, koje razvidno i korektno ističe i nudi kritici, ne umanjuju ispravnost mnogih zaključaka/stavova, a ponajmanje zanimljivost štiva, dapače. Knjiga je puna detalja iz naše povijesti, oslikava i dalje nedovoljno rasvijetljenu povijest druge Jugoslavije – posebice je zamračena povijest Jugoslavenske narodne armije, što Tuđen s pravom ističe – a čitatelj će se na više mjesta i glasno nasmijati različitim komičnim likovima i situacijama, primjerice sukobu Lazara Koliševskog i Tita na brodu „Galeb”, a ta situacija kao da je napisana za epizodu humoristične serije „Seinfeld”. Čitatelja će iskreno i rastužiti neke sudbine, na primjer, Dušana Dragosavca, uvjerenog titoiste koji se razvlašten i poražen nakon promjene režima u jednoj zagrebačkoj knjižari svadi s knjigom memoara Savke Dapčević-Kučar, u biti gubitnički bunca nakon brodoloma. Mnogo je sličnih epizoda u ovoj našoj pri-povijesti. Da ne bi izazvale ravnodušje i da bi bile pročitane, potreban je vješt pripovjedač, a to Tuđen nedvojbeno jest.
