Umrla je Jelka.
U jesen 1989. prvi put sam je upoznao, u Hotelu “Korana” u Karlovcu. Bilo je to povodom osnivanja podružnice Lige socijalnih demokrata Hrvatske – kad nas je okupio profesor Milan Kangrga, najznačajniji hrvatski filozof, kojem je to bio i ostao prvi i posljednji politički angažman. Sjećam se, nakon završetka, pristupila nam je sitna, energična ženica i jednostavno rekla: “Što se čeka? Idemo!”
Od tada počinje njen društveni i politički angažman, iako je i prije toga, u “stanbenom” (sic!) gdje je radila, posprdno nazivana “socijalni radnik” jer nije mogla suspregnuti urođeni nerv da pomaže ljudima kojim je pomoć bila potrebna.
Ratni i poratni period obilježio je Jelku do kraja života. Njen društveno-politički i ljudsko-pravaški angažman doveo je do toga da u srpnju 2005. godine bude nominirana za Nobelovu nagradu za mir u sklopu projekta “1000 žena za mir”.
Kako je počelo? U ljeto 1990. u tadašnjem tjedniku NOKAT, objavila je prvi članak, parafrazirajući grupu “Indexi”, naslovljen “Da sam ja netko”. Već se tada jasno očitovao njen utopijski credo: “Neka svijetom vlada ljubav!” “Ja sam sanjalica. Stvoreni smo sa svrhom. I svatko od nas je čudo. I imamo mogućnosti činiti velika čuda!”
U jesen 1991. počelo je ono što nikako nije očekivala. “Bila sam užasnuta, mislila sam da ću umrijeti od tuge” – istaknula je u jednom intervjuu. “Koranski most desio se već u rujnu 1991., ljudi su bježali iz Karlovca kao muhe bez glave, ostavljali svoje stanove, dobivali otkaze na radnim mjestima – svaku noć slušali smo kako u zrak lete kuće susjeda srpske nacionalnosti, grad je bio pun izbjeglih i nesretnih, tokom 1991./1992. preko 1500 ljudi iz straha je promijenilo imena ili prezimena, minirani su antifašistički spomenici, crkva sv. Nikole…”
“Kao pripadnica većinskog naroda, osjećala sam sram i teret odgovornosti za sve te užase, ne mogu to ni opisati… Kako živjeti zajedno nakon svih tih strahota, nakon što sve to ružno jednom završi”, rekla je.
Odatle je potekao i njen angažman – pokazati da u našem gradu ima i normalnih Hrvata koji imaju petlje suprotstaviti se nadolazećem bezumlju! “Nitko nije mogao birati gdje će se roditi i kako će se zvati, a to je tada postalo pitanje života ili smrti”. Pružiti otpor ludilu, ne biti ravnodušan, bio je i ostao njen osnovni motiv.
Godine 1993. formiran je Odbor za ljudska prava, kojem je ona bila dugogodišnji predsjednik. Bila je na strani diskriminiranih, poniženih i obespravljenih, inicirala peticije za mir, pravo na pobačaj, prisustvovala sudskim raspravama u slučajevima teških kršenja ljudskih prava, organizirala razne tribine i tiskovne konferencije…
Godine 1997. ona i njezin Odbor postali su partneri Visokog komesarijata za izbjeglice Ujedinjenih naroda na projektu praćenja stanja ljudskih prava i povratka na područje Karlovačke županije, “spašavajući tada vlastito samopoštovanje jer je mržnja i huškačka propaganda curila iz svih novina, ekrana, etera, čak i s crkvenih oltara”. Na djelu je bilo, kako s Hegelom veli profesor Kangrga, pravo pravcato gaženje humaniteta nogama!
Biti protiv dominirajuće vladajuće strukture, bilo je tada uistinu opasno i teško – pogotovo stoga što je Jelka bila uistinu nevjerojatno otvorena i hrabra – tako je u udarnom televizijskom terminu, u emisiji “Latinica”, optužila predsjednika Franju Tuđmana za etničko čišćenje, a operaciju “Oluja” imenovala najvećom sramotom Hrvatske izvedenom u tipičnom fašističkom maniru – argumentirajući to masovnim paljenjem kuća u cilju onemogućavanja povratka, usto navodeći ubijanje staraca i civila na kućnim pragovima svojih kuća…
“To je bio plan Tuđmana i Slobodana Miloševića da se Srbi iz Krajine presele na Kosovo, a Hrvati iz Bosne i Hercegovine u njihove napuštene kuće”, istaknula je Glumičić u “Latinici” pod nazivom “Terorizam pod okriljem države”.
Jelka je bila radikalna. A biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen je čovjek sam.
Jelko, hvala ti za sve.
