Ova pandemija dođe onako i na dobro. Malo se posvetiš nekim stvarima koje su ti se „po putu“ pogubile. Uvijek negdje „izvan sebe“, a najmanje „pri sebi doma“. “Prva ljubav zaborava nema”, kaže pjesma, pa sam se i ja posvetio svojoj prvoj ljubavi – čitanju. Uz dobre knjige pročitam i neke druge tekstiće i promišljanja. Nađe se i vremena za neka mudrovanja o svemu i svačemu. Dakle, nije sve zlo za zlo.
Mjesecima, godinama gomilam knjige. Vrijeme prolazi, a onda dođe pandemija pa me natjera malo zaviriti što sam sve to skupio. Tako trenutno čitam izvrsnu knjigu Manfreda Lütza “Bog – mala povijest Najvećega”, što je obavezno štivo za ateista, agnostika i vjernika.
Složio bi se s Douglasom Murrayjem da je u pravu kada kaže da je jedina gora stvar od vjere njen izostanak. Istina, u ime Boga, boga, bogova činile su se razne ružne stvari. U svojoj biti kršćanstvo je vjera oslobođenja, ponekad to i nije bila. Nije neka posebna hrabrost to priznati. Kakav je tek krljanac nastajao kada se vjeru u Boga nastojalo odstraniti iz života ljudi. Ne treba poći u daleku povijest sjetimo se samo krvavog pira Francuske revolucije, Meksičke revolucije i ostalih više ili manje poznatih revolucija i „oslobodilačkih pokreta“.
Murrayjevo “Ludilo gomile” svakako slijedeća je knjiga na popisu jer vele da će pandemija potrajati. Nadam se da će to biti dobro štivo kroz ovo vrijeme došašća koje i samo postaje ludilo za gomile ili kako nešto, što je dobro zamišljeno kao vrijeme introspekcije uslijed potrošačkog ludila – lišenog sakralnog postaje ludilo gomile koja će trčati od dućana do dućana, ne pokušavajući propitkivati smisao svega toga tumaranja, nametnute potrebe za darivanje beskorisnoga. Pa je tako naš Murray u pravu – od vjerskog je ipak gori izostanak istoga.
Ulazimo u vrijeme koje mi kršćani zovemo došašće. Rabim radije našu riječ došašće od općeprihvaćene latinizirane – advent. Bliža mi je – jer je naša, doduše izvedena iz latinske, ali naša je. Vrijeme dolaženje, četverostrukog dolaženja – dolaženja k sebi (naći sebe), dolaženje drugome, drugačijemu, dolaženje Bogu i dolaženje Boga nama. Samo po sebi veoma dinamično vrijeme, istovremene dolaženja i izlaženja.
Bez obzira bio netko vjernik ili ne, zajednička riječ, stanje kroz ovo vrijeme je Isusov poziv na budnost. Ona ponajprije znači otvorenost čitavoga čovjeka, svih ljudi. Povijest čovjeka prepuna je žalosnih, tragičnih zatvorenosti, manipulacija, ideologija. Valja ići svijetom otvorenog razuma, srca i ruku jer čovjek je plod Božjeg razuma, srca i ruku.
U ovo vrijeme dobro je stoga posegnuti za dobrom knjigom koja otvara vidike, ispunja um i srce.
