Na Maloj sceni Hrvatskog doma i na novouređenom prostoru uz Hrvatski dom u Karlovcu, imenovanom „Urbani park“ održan je 30. listopada program pod nazivom „Glazba za biljke“, u organizaciji Eko pana Platforme “F12” i Savezom udruga “KAoperativa”.
U pozivu i najavi navedeno je dosta toga. Od toga da je performans aktivistički, da je poetsko-glazbeni, zatim da je odgovor na stanje u kulturnoj industriji, do toga da se njime skreće pažnja na neizvjesnu budućnost kulture i nezavisno-kulturnog sektora i slično, a uz sve to i da je poticanje rasta i razvoja biljaka, kao i da je o važnosti stvaranja sadržaja za poboljšanje kvalitete života i tako dalje.
Puno previše toga je navedeno, od čega je ponešto i u potpunoj kontradikciji, kao što je, prije svega to da mladi umjetnici na nezavisnoj sceni kao primarno problematiziraju stanje u kulturnoj industriji kojoj niti po poetici niti po sadržaju koji izlazi iz njihovog djelovanja – a niti po visini honorara – uopće ne pripadaju.
Po tekstu najave, bilo je jasno da nije izašao iz pera samih umjetnika, što je već postalo praksa da se najave pišu iz pozicije promotora i organizatora, te da se umjetnici i njihov rad naprosto ukalupljuju u nešto što organizatoru zvuči dobro za podudaranje s opisom aktivnosti u nekom projektu.
No, tko još cjepidlači s konfuzno napisanim najavama. Ono zbog čega dođeš na neko događanje ovog tipa je, prije svega, interes za konkretan rad, konkretnog umjetnika – ili si mu prijatelj ili si mu u rodu, što je apsolutno legitimno, a u karlovačkom slučaju i nasušno potrebno.
Izvedba je bila na Maloj sceni, gdje je dvoje umjetnika govorilo svoju poeziju, te se muziciralo i pjevalo lončanicama – biljkama u teglama koje su bile njihova jedina živa publika u neposrednom fizičkom kontaktu i prisutnosti.
Ljudska vrsta ostala je u vanjskom prostoru parka namjerno zakinuta za taj kontakt. Poveznicu je trebao činiti audio dio izvedbe koji se prenosio u vanjski prostor i video-prijenos onoga što se događa unutra, a što je publika vani mogla pratiti na svojim mobitelima.
Zanimljiv je bio na samome početku doživljaj iz pozicije publike, koja je fizički došla na mjesto izvedbe, sa spoznajom da se u unutarnjem prostoru održava program, te da svojevoljno može participirati, ako se i kada uključi.
To je, nažalost, uglavnom izostalo. Od tridesetak ljudi i desetak njihovih četveronožnih pratitelja, čiji broj nikako nije zanemariv, moglo se vidjeti tek dvoje ili troje koji prate i vizualni dio programa na svojim mobilnim uređajima. Uglavnom sjedilo se i stajalo u grupicama, čavrljalo, pijuckalo i bacalo štapove i šišarke razigranim četveronošcima. I, da, udomljavali su se likovni i fotografski radovi izloženi u konceptu, karlovačkoj publici već poznatog projekta „Art u park“, a koji organizira i provodi “F12”.
Osim kašnjenja, na koja smo naviknuti na ovakvim programima, te loše kvalitete zvuka koji je trebao biti dominantan faktor za doživljaj, izostala je i najmanja moguća najava za početak programa ili nešto što bi skrenulo pažnju i dalo naslutiti da je program počeo. Tako da je izvedba, tamo unutra, jedino tamo i ostala. Tamo su ostali i izvedbeni umjetnici i njihovo performiranje, što je naprosto velika šteta za jedan program koji se deklarira kao ukazivač na problematiku „neizvjesne budućnosti kulture i nezavisno-kulturnog sektora“. Ono što bi trebalo biti jasno je to da te budućnosti nema bez umjetnika, a umjetnici koji su ostali iza zidova, bez konkretne logističke podrške organizatora, pa time i publike, stavljeni su tek u poziciju sporednog ukrasa cijelog programa, ravnopravnog svojoj živoj dekorativnoj biljko-publici i njihovoj općoj svrsishodnosti.
Ono što smo iskusili, a čega smo bili i dio, bio je performans u performansu. Bilo bi to intrigantno da je bilo postavljeno kao ozbiljno promišljen koncept, no u ovom slučaju je to bio rezultat samo traljave improvizacije u organizaciji.
Nakon izvedbenog dijela programa na Maloj sceni, kraj je bio obilježen prenošenjem, u ovom slučaju privilegirane publike – ukrasnih biljki-lončanica, u vanjski prostor parka, gdje su, također, kao i slike s izložbe, bile ponuđene na „udomljavanje“ ljudskoj publici, od koje veći dio nije povezivao poklanjanje biljaka s onim što se događalo unutra.
I, nakon otprilike sat vremena (ili nešto više), svatko je imao svoj otisak likovno-foto uradaka i svoju ukrasnu biljku u tegli i to je mogao ponijeti doma.
Uglavnom, kada je umjetnost u pitanju, doma nosiš unutarnji doživljaj sadržaja koje ti je poklonio umjetnik, u ovom slučaju slika i teglica bile su tek surogat i unatoč tome što je biljka bila lijepa i živa, sve je ostavilo osjećaj zakinutosti.
Završetak glavnog performansa svatko je odredio sam, svojim fizičkim odlaskom.
Opća atmosfera za cijelog trajanja, bila je više nego friendly – dog friendly, plant friendly i friendly to people – s potenciranom potrebom davanja predznaka da je sve i “art” i “urbano” i “nezavisno”. Do te mjere je to potencirano da još više naglašava, u ovom slučaju, ne izostanak umjetničkog sadržaja, nego njegovo podčinjavanje toj općoj slici koja se zrcalila na tom mjestu „Urbanog parka“, koji je i u samom svom nazivu oličenje stvaranja okvira tog svetog trojstva – “art”, “urbano” i “nezavisno”.
U karlovačkom slučaju postojao je i period kada su nazivi udruga, programa, projekata, slogana i svega sličnog (uglavnom ) u kulturi, imali ukomponirano „KA“ i to toliko mnogo i toliko često da je svima koji smo ga koristili već postalo do krajnje mjere groteskno.
Nekako paralelno s „KA“, sve je počelo dobivati i „urbani“.
Razumljiva je potreba tog pretjeranog isticanja jer iz nje proizlazi da je to jednostavno postala stvar koja se ne podrazumijeva. Elementarni osjećaj gradskog i karlovačkog, gdje bi se to trebalo podrazumijevati, ne podrazumijeva se jer grad je postao provincijalno poseljačen do te mjere da je i mainstream počeo stavljati „KA“ u nazive manifestacija, pa je kazališni projekt KAKAFE-a i KAKAo orkestra, doslovno poKAKAo cijelu stvar s „KA“. Isto je, u dobroj mjeri, „Urbani park“ napravio s „urbanim“ jer što bi bilo oponent tome? „Ruralni park“?
Podjednako tako važno je postalo da nešto bude „performans“, i da nešto bude „aktivistički“.
“Performans je siva zona…“, kaže Mario Kovačev. Uglavnom, podnosi taj pojam sve i svašta, ali ulazeći u definiciju, mogli bismo ući i na sklizak teren negacije svega onoga što on jest, pa se ovom prilikom nećemo u to upuštati, iz jednostavnog razloga da se ne poskliznemo na tom istom terenu, koji će nam i samima kad-tad zatrebati.
S pojmom „aktivistički“, ipak se valja pozabaviti jer je vezan isključivo na konkretan sadržaj, a ne formu. U poimanju aktivizma podrazumijeva se otvoreno određenje u stavovima i uvjerenjima, zagovaranje tih stavova koji su konkretni za određeno područje društvenog života i očituje se kroz kontroverzne akcije koje su u suprotnosti s uvriježenim stavovima ili aktivnostima u nekom društvu.
Ono što potencijalnog konzumenta intrigira jest upravo konkretna prezentacija u umjetničkoj izvedbi i stav i određenje umjetnika prema nekoj društvenoj temi, što je u ovom slučaju ostalo tek na razini površne ideje, konceptualno neuobličene.
Zanimljivost ovog „aktivističkog performansa“ je to da je Grad Karlovac financirao ovaj projekt, što, paradoksalno, paralelno postaje i aktivistički čin upravo Grada kao institucije politike i moći koji kontroverznom akcijom participacije i podrške uvaljuje svoj blagoslov „aktivizmu“ nezavisne scene i samim time ga čini benignim za svoju poziciju moći.
I to je postalo praksa kada su u pitanju i programi i projekti deklariranih prezentera nezavisne scene u ovom gradu, a to povlači i već cijelu vječnost otvoreno pitanje postojećeg i potencijalnog prostora na kojem ti prezenteri u kolaboraciji s Gradom stvaraju uvjete za rad, prije svega, mladih umjetnika.
Nama manje mladima u kronološkim godinama života i bivanja u ovom gradu, u cijeloj ovoj trakavici oko upravo Hrvatskog doma, koji simbolizira kultno mjesto kulturnog života mladih, jasno je da je veliki „mikić“ bio uvaljen još prije četiri godine kada je pompozno otvoren novouređeni prostor Male scene HD-a. Nezavisna scena, ako je u karlovačkom slučaju, možemo tako nazvati, u desetljećima nastojanja da se Hrvatski dom uredi i u fizičkom smislu i u administrativno-imovinsko-pravnom, tada je pristala na takozvani „prvi korak“ – uređenje Male scene. I mada je isto to uređenje u startu amputiralo „veliku scenu“, koju oni koji su danas mladi i danas stvaraju neki urbani kulturni sadržaj, znaju tek iz nostalgičnih uglavnom usmenih i foto-predaja starije generacije.
No, oni koji stvaraju, ne mogu čekati – rade sada i prezentiraju ono što rade na način i u uvjetima u koje su uronjeni i stoga je ova izvedba, ma kako god da ćemo je zvati, bila uistinu prikaz stanja kakvo jest na više razina.
Jedna od njih je ona, trenutno površinska i aktualna koja nas sve definira, a to je kako živimo i djelujemo svi u svim društveno-socijalnim segmentima života u vrijeme pandemije. Druga je bila što „proizvodi“ umjetnik danas u upravo tim determinantama. Treća je bila ona koja postavlja pitanje treba li to ikome osim umjetnicima samima i eventualno biljkama. Četvrta je bila ona koja problematizira na što se sve pristaje da bi se prezentiralo nešto što se stvara u području kulture i umjetnosti. Peta bi bila otvaranje pitanja razine i kvalitete ponuđenih sadržaja. Šesta, poprilično duboka, upitno koliko osviještena i vrlo, vrlo opasna, razina samocenzure u umjetničkom stvaranju. U karlovačkom – ne manje nego i u nacionalnom – slučaju sveprisutna, sofisticirano i perfidno uronjena u programe i projekte nezavisne scene koji se realiziraju u partnerstvu s Gradom. U tim slučajevima sve ostaje samo kao dobra kulisa kostimiranih aktera u ulogama alternativnih nezavisnih umjetnika i njihovih promotora.
I sada konkretno ne mislim na dio koncepta „Glazba za biljke“, ne mislim na onaj dio gdje su umjetnici Martin Ladika i Anamarija Ami Podrebarac donijeli svoju poeziju i izvedbu performativno sadržajnu, izvedbeno zrelu i umjetnički odgovornu. Mislim na onaj dio kada se nečemu što takvi ljudi proizvode ne omogući čak niti dostojna prezentacija u skromnom logističkom smislu.
Kada dvoje takvih na nezavisnoj sceni iskoči iznad karlovačke kulturnjačke magle može se jasno vidjeti opće anestezirano stanje u kulturnom životu grada jer su mu sušta suprotnost. I koliko god bili ugurani u neki zamišljeni projekt, ostaju iznad i izvan takvih projekata, ukazujući na čestu besmislenost istih, ne odbijajući pri tome, vrlo hrabro, svoju izloženost i participaciju javnog djelovanja u javnom prostoru.
Upravo oni, koji nisu na plaći po projektu, pa čak niti na honoraru, stvaraju osnovne uvjete održavanja onih koji bi na tim plaćama i/ili honorarima trebali stvarati bolje uvjete za rad ovih prvih, a ne se baviti isključivo „pakiranjem“ „kulturnog proizvoda“ jer kada se u takvim postavkama stvari okrenu do apsurda, gledamo performans koji to nije, musical koji to nije, aktivizam koji to nije, nezavisnu produkciju koja to nije i alternativno koje nema čemu biti alternativa.
Posljedično, djelovanje takvih nezavisnih umjetnika otvara pitanja tko je tu za koga, a osim podrške koju svojim djelovanjem daju onima koji rade „za“ i „na“ nezavisnoj sceni, indirektno osvjetljavaju i one koji su na mjestima na kojima bi se trebalo raditi na kompletnoj, strateški promišljenoj kulturnoj politici grada.
Iz te perspektive uvijek gledamo veću podršku nezavisnih umjetnika kulturi grada i kulturnoj politici Grada, nego što one uzvraćaju, a ova potonja nikako da postane konkretnija u svojim strategijama i postavkama koju mainstream podrazumijeva kao popularnu kulturu za većinu jer kada bismo je imali, tada bi prirodno mogla nastati i njena kvalitetna suprotnost – alternativa toj kulturi, ona koja nastaje upravo na nezavisnoj sceni. Dok se to ne počne događati kao praksa, nego ostaje na razini slučaja, gledamo samo surogat nečega što bismo voljeli imati kao alternativno.
Posljedično i indirektno otvaraju se pitanja i jesu li te izražene suprotnosti glavne struje i alternative ostale u nekom prošlom vremenu iz kojeg moja generacija nostalgično progovara, deklarativno ih zazivajući i uglavnom – umjetnički nedjelujući. U nekom segmentu, sasvim sigurno – da, ali usporedo s tim uvijek postoje neformalne i u pravom smislu te riječi nezavisne platforme kroz koje umjetnici djeluju, bez premise da stvaraju umjetnost, rubno se dodirujući u formi neformalnog s onim formalnim, stvarajući prirodnu ravnotežu i potencijalno otvarajući međuprostore suradnji i eksperimentiranja u interakciji različitih poetika, stavova, interesa i izričaja, ali u sasvim jasno definiranom stavu osobe kao umjetnika koji u određenom trenutku preuzima potpunu odgovornost za svoj autorski rad bez potrebe da etiketira ili cenzurira sam sebe u prostoru intervencije jer umjetnost jest intervencija u autorskom nastojanju koje se ne odriče istinskog angažmana i onda kada su okolnosti sve samo ne podupiruće i upravo, i baš onda, ima svoju vrijednost koja nadilazi osobno i donosi veću korist za zajednicu, onu s kojom se uvijek mučimo u kućicama obrazaca za projekte koji zahtijevaju obavezno popuniti polje „Očekivani rezultati“ koji, da bi zadovoljili birokratsku normu, podnesu sve što u njih natrpaš, ako to spretno znalački upakiraš.
Udruge i organizacije nezavisne scene sasvim sigurno imaju svoje „jače igrače“ na tom terenu nego što ih ima „glavna struja“. Dokazuju to brojni i nemali projekti, a za karlovačke prilike i veliki novci po tim projektima, ali u dosadašnjoj praksi, nažalost, s vrlo malim dugoročnim dobitima za – umjetnike. Ljudi koji pišu projekte i njima apliciraju na različite natječaje u kulturi rade značajan posao, ali, u konačnici, jedino je bitno da ne smetnu s uma za koju „ekipu igraju“ i koja je njihova primarna uloga u tome.
*autorica naslovne fotografije Marija Graša/Mala scena Hrvatskog doma
