Loncu poklopac: IntervYU

DM: Marine, shvatite više da nas živo boli курац i za Jugoslaviju i Hrvatsku, i za Sutjesku i za Vukovar – mi smo tu zbog plijena. MB: Kako Vas boli курац, ako ste bezmuda пичка? DM: Život je pun paradoksa

Autor: Marin Bakić

MB: Hvala Vam, gospodine Damire Mandiću, gradonačelniče-padobranče Karlovca, na intervjuu kojeg odbijate dati.

DM: Nema na čemu.

MB: Zbog Vaše „transparentnosti” ću tražiti ispisivanje iz Hrvatskog novinarskog društva i upisivanje u Društvo hrvatskih književnika.

DM: Kako to mislite, gospodine Bakiću?

MB: Pa, prvo, nisam nikad bio gospodin… Drugo, niste niti Vi niti Vaša zamjenica na dužnosti zamjenice gradonačelnika Andreja Navijalić pristali na sučeljavanje koje sam nudio, pa ste organizirali sučeljavanje u stranci, a mene stavili pred zid da fikcionaliziram taj događaj.

DM: Ali sam pristao na sučeljavanje, pod uvjetom da Andreja pristane.

MB: Vidim da Vam sofizam nije nepoznanica, gradonačelniče-padobranče. Zbog njega posljednjih tjedana više pišem prozu nego što radim pošteni novinarski posao. Ne preostaje mi drugo uslijed uskrate podataka i suradnje.

DM: Pristao sam ipak na intervju.

MB: Niste – odbili ste intervju s tezom da je riječ o unutarstranačkim izborima i da ste otvoreni za intervju po njihovom završetku, a na poziv na taj intervju ste se oglušili.

DM: A što je ovo?

MB: Ovo je moja pakosna izmišljotina. Intervju je onaj razgovor koji su s Vama objavljeni u Abend-blattu i Karlovačkom tjedniku iliti smećniku istog dana, odnosno dan nakon što ste intervju uskratili meni.

DM: Ugodnije mi je razgovarati na kineskom i njemačkom. Uostalom, kao što je poznato, пичке nemaju muda. Ali, eto nas sad tu. Pucajte, Marine. Što Vas zanima?

MB: Ima nekoliko nelogičnosti vezanih uz protekle izbore u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koje bih volio s Vama adresirati.

DM: Primjerice?

MB: Pa zašto ste se, prvo, kandidirali za dužnost na koju ste dvije godine prije toga podnijeli ostavku s tvrdnjom da su gradonačelnička i dužnost partijskog sekretara zajedno prezahtjevne za Vas?

DM: Zato, gospodine Bakiću, što sam tada lagao – tek sam izlazio gospodinu Damiru Jeliću iz guzice snagom njegove peristaltike, a sada sam i sam spreman primati nametnike u probavni trakt. Priznajte da je riječ o velikom napretku od gosta do domaćina.

MB: A što je s prethodnim domaćinom?

DM: Njemu rado prepuštam ulogu gosta. Očekujem njegovu posjetu – moj stražnji ulaz mu je otvoren.

MB: Kada ste preuzimali dužnost gradonačelnika-padobranca kazali ste da ste tada kandidate za Vaše zamjenike Ivana Mrzljaka i Andreju Navijalić, koja će se kasnije proslaviti kao jahačica magle, samostalno birali. Kako to da ste se na unutarstranačkim izborima našli na suprotnoj strani gospođe Navijalić?

DM: Oke, hajde, takav je razgovor pa ću biti otvoren – posvadili smo se zbog glazbe.

MB: Ne razumijem.

DM: Dovukla je u gradsku upravu karaoke uređaj i po cijele dane kreštala pjesme Lepe Brene.

MB: Lepe Brene?

DM: Da. Isprva mi je bilo simpatično, a poslije mi je počelo ići užasno na курац.

MB: I što se onda dogodilo?

DM: Naložio sam komunalcima da zaplijene karaoke-liniju, i tu je puklo.

MB: Pa jeste li se čuli s njom nakon izbora?

DM: Jesam.

MB: Što ste joj rekli?

DM: Pitao sam je „Odakle si, lijepa đevojko./’Ko ti rodi oko plavetno?/’Ko ti dade kosu zlaćanu?/’Ko te stvori tako vatrenu?”

MB: I što Vam je odgovorila?

DM: „Oči su mi more jadransko/Kose su mi klasje panonsko/Setna mi je duša slovenska/Ja sam Jugoslovenka.”

MB: Ne kužim foru.

DM: Ma fora je da se svojedobno izjašnjavala kao Jugoslavenka, pa se zezamo na taj račun.

MB: To Vas ne smeta?

DM: Zašto bi me smetalo? Tada je bila Jugoslavija, a sada je Hrvatska. Nije bitno koje si nacionalnosti, bitno je da si na liniji i da se prilagođavaš vremenu i nevremenu. To objašnjava i njezinu ulogu u zabrani koncerta Bajage & Instruktora na Karlovačkim danima piva prije dvije godine kad je puhala u nacional-šovinističke diple, da preduhitrim Vaše pitanje.

MB: Ali baš ne objašnjava zabranu koncerta Lepe Brene nekoliko godina prije toga.

DM: Objašnjava i to. Uostalom, tko kaže da nije bila kamuflirana na Breninom krnjačkom koncertu u prvim redovima?

MB: Nitko.

DM: Marine, shvatite više da nas živo boli курац i za Jugoslaviju i za Hrvatsku, i za Sutjesku i za Vukovar – mi smo tu zbog plijena.

MB: Kako Vas boli курац, ako ste bezmuda пичка?

DM: Život je pun paradoksa.

MB: Koji su Vaši prvi poslijeizborni koraci?

DM: Ako Andreja dovuče još jednu karaoke-mašinu, prvi korak će mi biti da iskopčam gradsku upravu iz elektrodistribucije.

MB: Neće li to Grad Karlovac vratiti u srednji vijek?

DM: Ta mogućnost mi nije neprivlačna.

MB: Zašto ste po dolasku na mjesto gradonačelnika degradirali pročelnicu za fondove Europske unije nakon što je osigurala projekt izgradnje slatkovodnog akvarija, najveći gradski uspjeh unazad više desetljeća i na njezino mjesto postavili osobu koja je bez naročitih rezultata ubrzo napustila Karlovac?

DM: Zato, Marine, što krv nije voda.

MB: Ne razumijem.

DM: Vraćamo se na plijen – ne pijemo vodu, nego krv.

MB: Vi ste vampiri?

DM: Dobro jutro, džezeri. Ne postoji segment javnog dobra kojeg nećemo posisati, to jest izrabiti u partijsku i osobnu korist. Bitno je uživati u slatkom grehu.

MB: Hoćete li se kandidirati za novi gradonačelnički mandat?

DM: Naravno. Preciznije, kandidirat će me Partija, a od ovih izbora – Partija sam ja, a ne više on.

MB: Tko?

DM: Jelić, čovjek koji me lansirao tu gdje sam sada.

MB: Uistinu ste bez spoticanja napredovali od doseljenja u Karlovac – od vjeroučitelja, preko gradskog vijećnika, ravnatelja Gimnazije Karlovac, predsjednika Gradskog vijeća, predsjednika Gradskog odbora SKHDZ-a, do gradonačelnika, pa sad ste opet generalni sekretar…

DM: To je bila njegova volja, onda smo se razišli, on me istovario nasred livade, ali naposljetku se sve dobro poklopilo… Sada su istovari moj zadatak.

MB: Možemo li kazati da ste se iskrumpirali – imali više sreće nego pameti?

DM: Mogli bismo se i tako izraziti. Rođen sam u Stuttgartu, odrastao u Metkoviću, porijeklom sam iz Ljubuškog, živio sam u Sinju, Splitu, Zagrebu i Ivanić-Gradu, a Karlovac se pokazao kao obećana zemlja u kojoj su me Jelić i Partija padobranom spustili na sve važne funkcije. Na koncu sam od sponzoruše napredovao u sponzora. Ima tu i moga snalaženja, ali bismo mogli kazati da sam se krumpirao.

MB: Ali koja je perspektiva takve krumpir-pozicije? Nijedna vlast nije vječna.

DM: Neki novi sponzor će od mene krumpira izraditi čips ili pomfrit, ali otom-potom.

MB: A što potom?

DM: A potom idemo dalje, u Beli Manastir, Cistu Provo, Vršac…

MB: Vršac?

DM: Ravna mi je Jugoslavija.