Školska je godina iza nas. Usprkos praznicima već se razmišlja o slijedećoj. Kakva će biti? Na koji će se način raditi? Kako će se školska godina približavati sve više će biti u fokusu. Osobito će biti sve glasniji pobornici protiv jednog, i to izbornoga, predmeta – vjeronauka. U ovom kratkom razmišljanju posvetiti ću nekoliko redaka upravo tom predmetu, to onom koji mi najbliži – Katoličkom vjeronauku.
Ako ne želite da se vidi dno potoka, dovoljno je uzeti štap, baciti veliki kamen i zamutite vodu i počnete se derati kako je ova voda zagađena, mutna, štetna po zdravlje. Što više bacate kamenje i lupate štapom, voda će biti sve mutnija i ljudi će povjerovati da je voda opasna po zdravlje, pa i život. Sve mi se nekako čini da se slično radi i kad je o ovoj temi riječ.
Često se može čuti kako Hrvatska mora biti sekularna država, ali bi u tom slučaju imala diktaturu. Država može biti samo laička, a društvo može biti sekularno ili težiti tome ili jednostavno to izbjegavati. Svako trabunjanje o sekularnoj državi i nije ništa drugo nego trabunjanje i teorijsko neznanje o ustrojstvu i smislu države. Stoga je otužno slušati naše političare, medijske djelatnike i kojekakve aktiviste raznih udruga o tome kako se Crkva ne smije baviti politikom, a, ako želi, neka osnuje stranku pa uđe u politički život. U laičkoj državi Crkva se smije baviti politikom, dapače i mora, ali ne smije se baviti državom, ući u strukture države. Zahtjev da se izbaci vjeronauk iz školskog sustava u ime sekularnosti države – ne drži vodu, ali može se razgovarati o tome sa stajališta laiciteta (neutralnosti) države.
Da bi se izbjegla pristranost države, uveden je vjeronauk za vjerske zajednice, a za one koji ne žele pohađati taj predmet uvedena je etika ili nešto drugo. Prigovor o diskriminaciji ne stoji jer država je svakom omogućila izbor. Jasno mi je da se nećemo svi složiti o nekim stvarima, ali uvijek stoga postoji prostor za razgovor, traženje najboljeg rješenja. Država bi bila diskriminatorna kada bi samo jednima dala nešto, a drugima to isto uskratila.
Način na koji to pokušavaju riješiti takozvani sekularisti više liči na boljševizam u kojem se pomoću državnog represivnog aparata nastoji riješiti taj problem – izbaciti vjeronauk iz škola. Umjesto razgovora, izmjenjuju se argumenti na najgrublji način, džonom se ide na dio građana koji su odabirom vjeronauka kao izbornog predmeta izrazili želju da bude dio odgojno-obrazovnog sistema. Na takav tip postupaka nećemo i ne želimo pristati. Razgovor da – bezobrazluk ne. Argumenti da – sila ne! Vjernici, bilo koje vjeroispovijesti nisu građani drugog reda pa da im se može reći: “Marš van!”
Sve što se traži valja argumentirati, uvažavati, uvijek težeći za dobrobit društva i pojedinca. Uvijek u istini.
