Već neko vrijeme karlovačkom politikom kruži priča da je lokalna politika ideološki neutralna, a sva se, navodno, ideologija prakticira tek na državnoj razini. Lokalna politika se treba temeljiti na komunalnoj politici u kojoj, složit će se mnogi, nema mjesta ideologiji. Oni „neutralni“ akteri ideologiziranju u politici općenito, a u lokalnoj politici posebno – pridaju isto toliko negativan predznak, kao kad se nekome kaže da previše „filozofira“, umjesto da konačno zasuče rukave i počne raditi.
Daleko od toga da mislim da u karlovačkoj politici sve funkcionira. Međutim, problem ideologije, koju ne treba brkati sa svjetonazorom, nešto je kompleksniji nego što se čini. Dovoljno će biti da kažem da su na zadnjim izborima za gradonačelnika Karlovca bili zastupljeni svi politički pravci osim onog koji zagovara socijalnu osjetljivost, solidarnost, razvoj, borbu protiv socijalne nepravde, nejednakosti i tako dalje.
Kandidati Damir Mandić iz Hrvatske demokratske zajednice, Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida, Davorin Andrijašević iz Mosta nezavisnih lista i Davor Bartolac iz Hrvatske seljačke stranke predstavljali su ovu političku tendenciju od centra prema desno, dok su Nikola Badovinac iz Hrvatske narodne stranke-liberalnih demokrata i nezavisni Davor Petračić, kojega je podržala i Socijaldemokratska partija Hrvatske, predstavljali (liberalni) centar. Ne tvrdim da bi se svaki od pojedinih kandidata nužno složio s mojom ocjenom, i vjerojatno bi rekli da ih nemam pravo stavljati u ladice. Također, nije najvažnije što su neki kandidati ranije pripadali drugim strankama. Važnije je od svega ovoga da naši sugrađani nisu imali neki dojam da se radi o kandidatima desnice i centra. Za njih su to naprosto bili kandidati za gradonačelnika. Gdje u tome može biti mjesta za neke ideologije? Slično zbore i sami oporbeni akteri. Nasuprot tome, ovih dana u Zagrebu možemo čuti i od medija i od oporbe da traži model kako stati iza jednog kandidata ljevice, Tomislava Tomaševića. Neovisno o uspjehu pregovora koji na jesen tek trebaju početi, u Zagrebu stvari nisu zamagljene – jasno se razumije koji kandidati zagovaraju koji politički spektar.
Prošli izbori mogu se tumačiti i ovako – prvi kandidati, od kojih najviše Mandić, igrali su za stranačku politiku koje je Karlovac, nažalost, zatočenik godinama, dok su drugi, najviše Petračić, zagovarali takozvanu projektnu politiku, odnosno politiku raznih projekata s ciljem razvijanja našeg grada. Međutim, kronično je nedostajalo zagovaranje politike koja nije ni stranačka ni projektna (biznis), nego koja artikulira zajednički interes većine Karlovčanki i Karlovčana. Stvar je jednostavna – bilo koji projekt biznisa primarno koristi onome tko je u njega direktno uključen, a tek onda, eventualno, njegovim potrošačima ili korisnicima. Suština ove projektne politike jest da se interes ili korist prelijeva s vrha prema dnu. Stranačku politiku i ne moram posebno naglašavati jer znamo tko od nje i kako ima koristi.
S druge strane, ove ugrubo postavljene političke tendencije mogle bi se u našoj situaciji navesti još i ovako – prva tendencija djeluje u korist glavne političke stranke i sve će uraditi najprije za nju, a tek onda za ostale aktere s kojima je u privremenim dogovorima. To je održavanje postojećeg stanja. Druga tendencija, oko centra, želi djelovati u korist biznisa, ali bez HDZ-ove politike i popratnih osobina poput korupcije, klijentelizma i slično. Iako ide za promjenom postojećeg stanja, ova tendencija teško ga može mijenjati jer, kalkulirajući, ne radi na stvaranju pokreta, nego se obraća Karlovčanima koje ona svrstava u srednju klasu. Konačno, treća tendencija, koja se još razvija, morala bi djelovati u korist većine građana Karlovca, dakle i onih koji su nezaposleni, koji su u mirovini, onih koji rade za crkavicu. To znači da bi ona trebala pokrivati lokalnu politiku u njenoj cjelini – od sindikata, kulture, preko škole i vrtića, infrastrukture, poslovanja, pa do brige za starije osobe. To sad radi HDZ, ali isključivo
Mislim da se pomoću ovih napomena mogu bolje pratiti i analizirati drugi događaji karlovačke politike. Čini mi se također da se pomoću njih možda bolje može razumjeti dosljednost, odnosno nedosljednost naše političke scene. Prije svega mislim na razne dogovore i poludogovore po kavama i društvenim mrežama o tome kako oporba treba zajednički nastupati protiv HDZ-a, ali pod dva čudna i prešućena uvjeta. Da idemo svaki sa svakim jer, kao što rekoh, dio ljudi ovdje zaista vjeruje da je lokalna politika ideološki neutralna pa se onda samo treba složiti oko, na primjer, komunalnih ciljeva. I drugi, još čudniji, a koji sam nekoliko puta osobno doživio – krajnja konspirativnost u dogovorima, strategiji i političkim ciljevima. Tragikomičnost situacije je u tome što ta nepovjerljivost kod karlovačkih oporbenih aktera, uz dodatnu svojeglavost i tvrdoglavost postoji usporedno uz nikad izraženiju političku slabost. Kao da će se nešto drastično promijeniti, ako osoba A potvrdi ili podijeli neku informaciju osobi B. Dok je situacija takva, a HDZ toliko jači od pojedinačnih aktera da, kada bi u oporbi vladala sva transparentnost dogovora i barem neka doza povjerljivosti, i dalje bi u političkoj utrci bio favorit. To je ta bura u čaši vodi, to je to bavljenje sobom na način kao da se odlučuje o sudbini Karlovca na jednoj kavi pa oporbenjaci svoje političke tajne čuvaju za sebe i obznaniti će ih tek u pet do dvanaest.
Da ne bude nesporazuma, oporba se treba baviti sobom, ali mora imati malo više međusobnog povjerenja, pa i skromnosti. Konačno, treba imati na umu da je trenutno vrlo slaba i da to ide u korist HDZ-u. Oporbi je prijeko potreban onaj prvi razgovor, a njega odgađaju nedovoljna ideološka jasnoća i stav svakog od aktera da je baš on taj džoker.
