Čekamo urbanističke stavove lisice, rode i kokoši

Nagrađeni arhitektonski projekt izgleda kao ilustracija za dječju knjigu. Stvarne priče nema jer je pravu priču teško napisati kao što je teško nacrtati pravi urbanizam. Čak i da je priča napisana ne bi znali što s njom

Autor: Boris Morsan

Lisica, bijela ptica, roda, kokoš i još nekoliko životinja nacrtane su u projektu koji treba biti podloga za urbanistički plan Luščića. Projekt je izabran na međunarodnom natječaju. Autori su rekli da su sagledali sve probleme koji muče Karlovčane i zaključili da je Karlovcu potrebna priča.

Priča bi očito trebala zamijeniti urbanističko rješenje i arhitekturu i odvratiti pažnju od stvarnih problema arhitekture i grada. Takvo odvraćanje pažnje događa se u Karlovcu već treći put.

Prije Luščića ponuđena je priča kad je u Karlovcu prikazan projekt nebodera kod pothodnika u Nazorovoj ulici. Neboder je trebao predstavljati miljokaz, ali bi izgledao kao stablo bez grana. Rečeno je da bi to bio novi početak u arhitekturi Karlovca.

Još ranije ponuđena je priča kojom bi se park u Novom centru napravio takozvani tematski park. Prikazane bi bile četiri rijeke, tri ceste, dva brata (Mirko i Stjepan Seljan) i jedan bedem, a za gledanje bi imali vidikovac. Dvije prave rijeke udaljene su od parka malo više od kilometra. Na Kupi su izvedeni zidovi koji joj daju izgled kanala, a na Korani je još veći zid projektiran. Dobra je devastirana hidrocentralom. Bedemi, udaljeni od parka oko pola kilometra, srušeni su, a u šanac su ugrađene zgrade. Ostalo je nejasno kako je zamišljen prikaz braće Seljan.

Karlovac bi vjerojatno trebao postati neka vrsta Disneylanda u kojemu su prikazane priče, a stvari o kojima se priča uklanjaju se jedna po jedna – od renesansne tvrđave, šanca i bedema do zelenog prostora izvan Zvijezde i obala rijeka.

Inženjeri i magistri koji dolaze u Karlovac i predstavljaju se kao arhitekti i urbanisti nude priče kao da su stanovnici Karlovca djeca stara jedanaest godina. I kao da iz te polu-dječje faze ne mogu dalje. Istovremeno, ti urbanisti, kao i srednjestrujaški službeni urbanisti s ovlaštenjima iz Karlovca, ne prepoznaju ono što Karlovac stvarno ima i što treba urediti i iskoristiti. Već dva desetljeća ne prepoznaju kulturni krajolik u Karlovcu – zelenu zonu koja obuhvaća Zvijezdu i širi se uz Koranu prema jugoistoku – izvanrednu mogućnost da Veleučilište u Karlovcu dobije kampus na Gazi, mogućnost da se stvori jasna granica između kampusa na Gazi i zelene zone prema Korani koju je predložio arhitekt Boris Magaš, mogućnost da se gradi uz obalu Kupe na Gazi i niz drugih izvanrednih mogućnosti. Ništa od toga ne može se naći u planovima kojima u naslovu piše da su urbanistički. Umjesto da prepoznaju i upozore da Karlovac ima jedinstveni kulturni krajolik, inženjeri koji tvrde da su urbanisti, u kulturnom krajoliku crtaju tvornice i brze prometnice s dva koridora i nerazumno odvojenim trasama. Cijelo vrijeme gledaju u taj prostor i ne uspijevaju shvatiti što je pred njima. Sada su u fazi kad ne mogu reći da kulturni krajolik ne postoji niti mogu reći da postoji.

Tvrdnja da nam trebaju priče je zamagljivanje. Nagrađeni arhitektonski projekt izgleda kao ilustracija za dječju knjigu. Stvarne priče nema jer je pravu priču teško napisati kao što je teško nacrtati pravi urbanizam. Čak i da je priča napisana ne bi znali što s njom.

Zanimljivo je da je u žiriju natječaja sjedio ekonomist. Luščić je velika, vrijedna zona. Zato je uz urbanistički plan jednako potrebna i gospodarska analiza razvoja. Takvim analizama bavi se urbana ekonomija. U Hrvatskoj postoje izvrsni urbani ekonomisti. Stručnjaci koji su gradu predložili i zatim organizirali natječaj u pisanje projektnog zadatka nisu uključili urbane ekonomiste.

Gradonačelnik Damir Mandić je jedini, u procesu od raspisivanja do izložbe natječajnih radova, upozorio na, gospodarsku, stvarnu, stranu problema. Rekao je da nije problem izgraditi vrtić ili školu ili nešto treće, ali je pitanje kako će ono što se izgradi funkcionirati i poslovati, kakve prihode će ostvariti.

Kad netko raspiše natječaj za arhitekturu i ne napravi ekonomsku analizu, arhitekti počnu izmišljati što bi se moglo graditi. Kod toga se najčešće izgube. Upuštaju se u posao ekonomista za koji nisu školovani niti ga znaju raditi. Crtaju nebodere ili polegnute kuće sa stanovima, kina, bazene iz slučajno odabranog repertoara kuća koje se grade. Javni prostori, servisi, uslužne djelatnosti, prostori u kojima se radi, trgovine, skladišta, garaže, zbrinjavanje otpada, zgrade za opremu kojom se održavaju zgrade i teren, izostavljeni su iz projekta za Luščić. Šumu u koju su postavljeni neboderi valjda bi trebalo održavati. Sve te djelatnosti teško je staviti u prizemlja nebodera a s razmaknutim neboderima i malim površinama u prizemljima, grad gubi gustoću. Sve postaje daleko. Stanovnici Luščića išli bi u grad umjesto da stanuju u gradu.

Pod pritiskom, suočeni s ozbiljnim problemom novog naselja u Luščiću, autori nagrađenog projekta, povukli su se u ilustriranje nenapisane priče i zatim crtanje nebodera. Zatim je žiri to nagradio. I ilustriranje i slaganje nebodera je u stvari uzmicanje u ranije usvojene, jednostavne obrasce mišljenja i ponašanja. Dogodila se regresija u djetinjasto ponašanje. Polaganje horizontalnih ili vertikalnih solitera na teren, poput napolitanki, šablona je koja se često nudi u suvremenoj izgradnji novih naselja, iako nikad ne rješava probleme suvremenog grada.

U regresiji i povlačenju pred zadatkom su, osim ekonomskih, zanemarena i sociološka pitanja o tome tko će biti stanovnici novog naselja, čime će se baviti, od čega će živjeti i što im zapravo treba.

Topla voda za grijanje kuća i zimske vrtove, o kojoj govori i piše geolog doktor znanosti Boris Vrbanac predstavlja izvanredni poticaj za istraživanje novih oblika gradske arhitekture. U projektnom zadatku, u raspisu natječaja, izostavljena je ova tema, upravo je mogla biti glavna tema natječaja i interesantni poticaj natjecateljima. Izostavljanje te teme naročito pokazuje bijeg u jednostavnije obrasce i regresiju.

Zanimljivo je gledati kako autori mijenjaju uloge nakon bijega od problema u ilustracije i šablone. Prestaju biti djeca koja se bave slikama životinja i napolitankama, pa na prezentacijama i izložbama glume arhitekte. Ulogu poluodrasle djece lukavo dodjeljuju publici – građanima, ulagačima i Gradu Karlovcu. Djeca su sada građani, investitori i gradska uprava.

Nacrtani bazen otvorio je pitanje što će biti sa zonom za rekreaciju na Korani. Ovo pitanje stavlja na dnevni red potrebu da se sagleda cjelina i koncepcija prostornog razvoja Karlovca. Karlovac se danas razvija bez jasnog sagledavanja svojeg razvoja. To neizbježno dovodi do pogrešaka čije ispravljanje nakon svakog koraka postaje sve teže i skuplje.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije