Ništa. Ne izaziva nikakve reakcije, nikakve emocije, nikakva promišljanja. Predsjednik Gradskog vijeća Karlovca, predstavničke karlovačke vlasti, može biti Matija Furač, a može biti i fotelja u kojoj sjedi.
“Naš grad je jedan od rijetkih koji zna točan dan svoga postanka, to je bilo 13. srpnja 1579. godine. Šesterokraka zvijezda sutra slavi svoj 440. rođendan. Nikad osvojen grad u brojnim ratovima, koji su prošli ovim krajevima. Od vojne utvrde, grad je polako postao grad susreta, grad ljudi. Karlovac priča priču o tome da je grad djece, mladih, starih, individualaca, zajednica, udruga, grad ljudi. Ne samo da priča, Karlovac to i živi. U sinergiji gradimo Karlovac za budućnost. Hrvatski branitelji pokazali su kako se voli i brani domovina”, njegova je izjava s prošlogodišnje svečane sjednice Gradskog vijeća Karlovca, i ta bezvezna njegova izjava je jedina zanimljiva koju smo pronašli.
Predsjednik Gradskog vijeća je toliko nezanimljiv da nam to postaje već zanimljivo. Sjednice uvijek vodi smireno, po aktima, nema iskakanja, kao da je programirani robot, ono kao kad sjednicu Hrvatskog sabora vodi Milijan Brkić – hladnokrvno, u poluglasu, po Poslovniku, naložiš straži da zbog treće opomene izvede zastupnika iz sabornice, bez ispoljavanja strasti – Vaso maderfaker.
Nezavisni vijećnik Davor Petračić improvizira, ne snalazi se u paragrafima, želi biti sadržajan, a ne formalan, a ovaj ga hladnokrvno sreže: “Uvaženi vijećniče, nemate riječ”. Ukucaš njegovo ime u tražilicu, Google izbaci pet stranica, ne više, s time da uz predsjednika Gradskog vijeća izbaci i nekog fitnes trenera istog imena i prezimena. Ničega posebnog tu nema.
Mlad, uvijek prikladno odjeven, uredno počešljan i nikad s dvodnevnom bradom, ima ekipu, reže se špek, pije se vino, tu i nekakav traktor, ima ženu, dijete, Mala Jelsa, Veleučilište u Karlovcu, partijski rad i staž, Hrvat, katolik, redovito kosi travnjak, cijeni branitelje, usklađen s državotvornom ideologijom, fotka s kninske tvrđave i s ogromnom trobojkom – crven-bijeli-plavi-to-je-barjak-pravi. Kao da je nastao u laboratoriju po nekom tuđmanističkom modelu. Savršeni primjerak Hrvata kakav odgovara prevladavajućoj matrici.
Ne izaziva skandale poput drugog Matije, Matije Perkovića, bacc. oec, direktora gradske tvrtke Hrvatski radio Karlovac. Štoviše, što bi tom Perkoviću da upiše studij u Travniku? Gdje je Travnik od Male Jelse, pobogu? Imamo mi tu Veleučilište u Karlovcu. Tu je naš ukorijenjeni Matija završio studij poslovnog upravljanja, stekao istu titulu kao i lokalni partijski patrijarh Ivan Uđbinac, struč. spec. oec. Ide se po papir i titulu, a znanje, ak’ bu bu… Taj papir dobiješ na svečanosti u Gradskom kazalištu “Zorin dom”, uredno se poslikaš s tuljcom, a onda dalje ganjaš karijeru.
“Razvoj kineskog gospodarstva u razdoblju od 2000. do 2013.” naslov je njegovog diplomskog rada na Veleučilištu u Karlovcu iz 2015. godine. Nema se što prigovoriti ovome vikipedijski preglednom radu. Tko se želi informirati o kineskom gospodarstvu na gotovo pa leksikografskoj razini, bez suvišnih autorskih misli, neka posegne za završnim radom predsjednika Gradskog vijeća. Jedino je čudno što se obrađuje povijest Kine od dinastije Ming do danas, naslovu unatoč, ali, eto, treba nakucati 52 stranice.
Igraš, ali si ispod radara. Neprimjetan uredno napreduješ – sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije, odnosno – pardon na lapsusu – predsjednik Mladeži Hrvatske demokratske zajednice pa onda i predsjednik Gradskog vijeća, fino, mic-po-mic. Novinari se moraju pomučiti da iskopaju tvoju fotografiju. “Imaš li fotku Matije Furača”, pitali smo nekoliko kolega. “Koga?” Nitko ga ne doživljava. I ne treba, nije to Matija Perković, bacc. oec.
Podsjeća na onu indoktriniranu djecu iz romana Georgea Orwella “1984.” koja su u potpunosti prihvatila norme totalitarnog režima Velikog Brata i ne dovode ih u pitanje. To je čovjek poretka. U biti je to čovjek-pragme – apsolutna suprotnost Urlichu, junaku romana “Čovjek bez svojstava” Roberta Musila, rastrganoga identiteta, koji više ne zna tko je i što je u kaotičnom svijetu. Ne, svijet predsjednika Gradskog vijeća nije kaotičan. Čovjek-pragme ne poznaje identitet izvan identiteta poretka. On nema sumnju. Nije raspolućen, nego predstavlja totalitet, to je njegovo svojstvo. Paradoksalno, to ga čini čovjekom bez svojstava. Ali kakvi paradoksi, jebate? Paradoks je riječ koja ne postoji u rječniku pragmatičnog čovjeka kod kojega je sve vikipedijski pregledno i jasno.
Zato je zanimljiva njegova izjava citirana na početku ovog ogleda – u njoj spominje individualce i utoliko je pogriješio – to je jedini njegov propust na koji smo naišli. Mislio je zasigurno na pojedince, kao jedinke ljudske vrste, a ne na individualce, one koji su karakterno neskloni organiziranom djelovanju, svojeglava i misleća bića. Jednostavno je koristio sinonim za imenicu pojedinac ne računajući na to da taj sinonim ima i drugo, dublje, značenje. Indivudualac je sumnjičavi čovjek bez svojstava Urlich, a pojedinac po špagi razvučeni predsjednik Gradskog vijeća, čovjek-pragme, kojemu je sve jasno – čovjek svojstava, partijskih i konvencionalnih, dapače.
I sav ovaj ogled ne bismo li dokučili kako je Odbor za javna priznanja odlučio Gradskom vijeću Karlovca – a i Odbor i Vijeće vodi Furač, stručnjak za kinesko gospodarstvo od dinastije Ming do danas – za Nagradu Grada Karlovca predložiti karmelićanina Jakova Mamića, generalnog vikara Vojne biskupije u Republici Hrvatskoj, a za Plaketu Grada Stipu Adžagu, obrtnika i člana SKHDZ-a, Kulturno-umjetničko društvo “Sveta Ana” s Vučjaka, Karate klub “Karlovac 1969”, liječnicu Maju Grbu-Bujević, dakako članicu i vedetu SKHDZ-a, kandidatkinju na izborima 5. srpnja, kao i stranačku joj kolegicu Marinu Gojak, Dom za starije i nemoćne “Sveti Antun”, Udrugu obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Karlovačke županije, ravnateljicu Gradskog društva Crvenog križa Branku Hastor i Udrugu roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Karlovca, odnosno kako to da nisu prihvaćeni prijedlozi Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka da se javna priznanja dodijele umirovljeniku Tomislavu Kuharu i Tomislavu Čadežu, novinaru i pjesniku.
Jer, prije svega, Nagradu Grada Karlovca može dobiti samo Karlovčanin, a to gospodin Mamić nije. Njemu se, po obrazloženju, Nagrada dodjeljuje jer je za rata dolazio držati mise na Turanj, što je pohvalno, ali za to postoje Medalja ili Povelja Grada. U samom raspisu za podnošenje prijedloga za dodjelu javnih priznanja stoji: “Nagrada Grada Karlovca koja se dodjeljuje građanima grada Karlovca, udrugama, klubovima, organizacijama i zajednicama te njihovim organizacijskim dijelovima i ostalim pravnim osobama za njihova višegodišnja djelovanja kojima su pridonijeli razvitku, boljitku ili promociji grada Karlovca ili njegovih pojedinih djelatnosti”. Gospodin Mamić nije građanin Karlovca, ali je dio klera, i to svećenik koji je držao mise na Turnju, pa se sasvim fino uklapa u vladajući narativ koji je ispunio sadržajem i predsjednika Gradskog vijeća.
Ostala priznanja odlaze također u ruke članova SKHDZ-a ili onih organizacija koje vode članovi te stranke ili koje su sukladne s partijskom ideologijom, izuzimajući tu gospođu Hastor. Dom za starije i nemoćne kandidirala je peteročlana skupina članova obitelji korisnika “Svetog Antuna” među kojima je i bivša ravnateljica te ustanove i SKHDZ-ova uzdanica Nada Murganić, još jedna kandidatkinja SKHDZ-a na izborima za Hrvatski sabor 5. srpnja. Karate klub vodi član, gradski vijećnik i predsjednik Karlovačke sportske zajednice Želimir Feitl. Kandidirani KUD vodi Jasna Požar – dakako, članica. To ne znači da ti pojedinci i organizacije ne zaslužuju javno priznanje nego, opet i po stoti put, problem je u načinu odabira tko to priznanje zaslužuje. Po čemu bi Adžagi – kojemu svaka čast i protiv kojega nemamo ništa – pripadalo priznanje više nego zaslužnom hrvatskom novinaru i piscu Čadežu ili Kuharu koji samoinicijativno broji koliko je devastiranih žardinjera koje treba zamijeniti jer narušavaju izgled Novog centra? Pa po logici čovjeka-pragme kojemu je sve jasno, predsjednika Gradskog vijeća, po tome što je Adžaga član, a ova dvojica nisu, i ne samo da je član, nego je i donator. Protuprotupropisno će se dodijeliti najviše gradsko priznanje namijenjeno Karlovčanima osobi koja uopće nije Karlovčanin, i to zato što je svećenik i što je dolazio na Turanj držati mise, a neće gospodinu Kuharu koji je kandidiran za to priznanje, koji jest Karlovčanin, kao što je i branitelj, isto kao i Čadež, i koji živi ovaj grad, a tako će se odlučiti samo zato što se oni koje smo kandidirali ne uklapaju u vladajuću ideologiju koja daje strukturu čovjeku-pragme predsjedniku Gradskog vijeća.
Pravolinijski, bez krivudanja, sve po pe esu, nema iskakanja, biti svojstveno nesvojstven i pomalo grabiti fotelje s kojima se toliko stopiš da djeluješ kao dio namještaja. To je prava formula prave mladeži od ’45. do danas, od sekretara SKOJ-a, do Mladeži SKHDZ-a.
