Neobična je podudarnost da se rodna kuća akademskog slikara Nikole Koydla, koji je preminuo u četvrtak u Zagrebu u 82. godini života, nalazi nekih dvadesetak metara od ulice akademskog slikara Alfreda Krupe, moga djeda, na mjestu gdje se ona susreće s Marmontovom alejom na Dubovcu u Karlovcu.
Prvi će biti 1939. godine rođen u Karlovcu i onda će ga, igrom sudbine, napustiti kako bi većinu života i cijeli slikarski opus ostvario izvan njega, u Zagrebu, a drugi će pak te iste 1939. godine u vihoru rata napustiti svoj dom i obitelj u dalekoj Poljskoj i konačno završiti u Jugoslaviji (1943.), kako bi većinu svojeg života i većinu opusa ostvario baš u Karlovcu.
I upravo su te dvije teme koje ću uvijek povezivati sa svojim profesorom slikarstva Koydlom, točnije rečeno pamtiti ću njegov neskriveni interes i poštovanje za ono što je moja obitelj radila u umjetničkom i vojničko-obrambenom smislu.
Profesor Koydl je za mene znao i prije nego što smo se formalno upoznali i to opet zbog vrtloga ratnih događaja, ovoga puta je to bilo 1991. godine.
U lipnju 1991. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu predao obaveznu mapu domaćih radova, prošao sam na tom prvom dijelu prijemnog ispita i trebao sam doći na drugi dio ispita na akademiju.
Međutim, bio sam na služenju vojnog roka u Mariboru i kad je počeo rat u Sloveniji (Desetodnevni rat) isti sam dan – 27. lipnja – napustio “mrtvu stražu” za koju sam bio zadužen u “komandi pozadine” u središtu Maribora i prešao na stranu Teritorijalne obrane Slovenije, te sam cijeli sukob proveo zajedno s kasnijim prebjezima i zarobljenicima u logoru za ratne zarobljenike Areh (717. zbirni center Areh) pa nisam mogao izići na prijemni ispit. Po povratku u Karlovac naredna dva mjeseca sam se skrivao u bivšoj dedinoj spavaćoj i radnoj sobi. Pričali su da su me osudili na smrt u mojoj odsutnosti.
Kako god bilo, tad su na ALU za mene i još nekoliko kandidata organizirali izvanredan prijemni ispit u rujnu.
Na njega sam došao i upisao slikarstvo.
Tako smo se u nekom trenutku upoznali profesor Koydl i ja.
Iako on, kao i Josip Vaništa, ništa kao umjetnik nije ostvario u Karlovcu, njega je uvijek zanimalo kako je u njegovom rodnom gradu, što se događa. “Dobar dan, kolega Krupa, šta ima kod Vas, kakva je situacija, kako Vaša obitelj”, nerijetko je zapitkivao. Često smo stajali ispred zgrade akademije u parku, ili u klasi, ili u hodniku, vjerojatno duže nego što je to uobičajeno.
Posebno se to intenziviralo kad me je na akademiji vidio u uniformi Hrvatske vojske jer je tek nekoliko studenata bilo aktivno uključeno u obranu.
Osim što je poštovao rad moga djeda, ono što je posebno uvažavao je bilo vojničko znanje koje je moj otac Mladen pokazao u to vrijeme u organizaciji obrane Karlovca. Fasciniralo ga je – bio je obaviješten gotovo uvijek o svemu vrlo brzo nakon samih događaja – kako je moj tata sam osmislio i realizirao plan inženjerijskog zaprečavanja Karlovca i karlovačkog fronta, suprotstavivši se tadašnjem vodstvu policije i kako je samostalno napravio bunker Kruppa-M91 – jedan primjer danas stoji u Muzeju Domovinskog rata na Turnju. Tad sam mislio, a i danas to mislim, da je on sve te stvari o kojima se uopće ne govori i koje se ne honoriraju, gledao kao neko “starinsko” ratno to jest vojničko herojstvo.
Pričao sam mu i o danima kontinuiranih bombardiranja, noćima koje smo proveli grupno ležeći na podu hodnika u našoj u Domobranskoj 8, o vojničkoj ad hoc obuci “izraelskog tipa” koju nam je tata dao – svima u kući, od djece do bake – o razbijenim prozorima, gelerima u dedinim slikama, zidovima i parketima…
Nisam očekivao da ću na ALU naići na profesora koji će gajiti takvo zanimanje.
Naravno da sam ga od tada gledao još pozitivnije i još prijateljskije.
Kad sam došao na drugu godinu slikarstva dobio sam profesora Koydla kao mentora, on je svima držao drugu godinu slikarstva. Bio je definitvno zgodan čovjek, šarmantan, svijetle kose i očiju, bilo je u njemu nešto “urbano šmekerski”, ako se tako mogu izraziti.
Mislim da su ga žene voljele. Kad je pričao često je bio i ciničan, sarkastičan, energičan. To mi se sviđalo. Ali uvijek i diplomatski, kulturan. Te godine smo još i više razgovarali. Sa svima je pričao. Takav je bio profesor, pedagog, komunikativan i fokusiran na studenta ispred sebe. Ne pamtim da bi on nametao svoju slikarsku poetiku, što je, na žalost, bio slučaj kod nekih drugih njegovih kolega. Dapače, mislim da je imao dar osjetiti čovjeka, odnosno umjetničku osobnost u razvoju s kojim “ima posla”.
I zato su ga studenti voljeli, barem svi s kojima sam razgovarao.
Pamtim i njegova predavanja o nekim karlovačkim slikarima poput Ljudevita Šestića, njegovim slikarskim metodama, navikama, pristupu. Docirao nam je zaista o širokom rasponu tema, ne samo o onome što je bio trenutni zadatak, te se tu pokazao kao erudita; kasnije ću čitati o njegovim putovanjima.
Iako je Koydlovo slikarstvo, jasno, nešto potpuno drugo od mojeg, on me je sasvim dobro “kužio”. Nijedan savjet nije bio napad ili kritizerstvo, već utemeljena i dobronamjerna kritika – korekcija na pravom putu.
To je moje iskustvo s Koydlom kao profesorom.
Kad sam otišao na više godine slikarstva nismo prestajali komunicirati. Tu i tamo smo znali “pokleknuti” i “potračati” kojeg profesora!
Nakon diplome, napisao mi je jednu fantastičnu preporuku koju sam, među ostalima, iskoristio u svojoj molbi za stipendiju japanske vlade.
Zadnji naš susret i razgovor bio je 2006. godine u Ilici 85, na ulazu u park akademije, kad sam upisao doktorski studij slikarstva. Požalio sam mu se na visoki trošak studija – iznosio je oko deset tisuća eura – i da vjerojatno od toga ništa neće biti jer su me svi kojima sam se obratio na financiranje odbili, od Grada Karlovca do Ministarstva kulture.
Nije bio dobre volje i imao sam osjećaj, iz svega što je i kako je govorio, da je ogorčen na puno toga što se događa na akademiji u tom trenutku.
Nakon toga smo bili kratko vrijeme prijatelji na Facebooku u dva navrata, kad su ga najviše zanimale fotografije. I onda sam jednom gledao prilog o njegovoj samostalnoj izložbi u Modernoj galeriji u Zagrebu.
Nisam ga nikad doživljavao kao starog čovjeka.
Vijest o njegovoj smrti iskreno me ražalostila i zatekla. Ostat će mi u uspomeni kao divan sugovornik i primjer pravog nastavnika, pravog likovnog pedagoga.
*naslovna slika: Nikola Koydl, “Feelings” (1999.)
