Živjeti da bi se propovijedalo: Doseći Ničiju zemlju

Sveti Pavao je na svom susretu s Atenom na ulazu pronašao - kip Nepoznatom bogu. Usudio bih se reći spomenik iluziji - ničemu! Iako je Pavao pokušao ovaj spomenik iskoristiti za navještaj i priopćiti Atenjanima da im upravo on naviješta toga nepoznatog boga, Atenjani mu nisu povjerovali jer se nije uklapao u njihovu sliku idola, iluziji

Autor: Lovro Zaplatić

Možda vas zbunjuje ovo veliko slovo N u naslovu? Nije napisano namjerno, ima svoga smisla ovaj N da je takav. Za sada ću vas ostaviti da sami otkrijete ovu tajnu. Ako i jest tajna, a ne smisao sadašnjosti?

Pred neko vrijeme zamolila me jedna gospođa da joj posudim neku dobru knjigu, po vlastitoj prosudbi. Dugo sam tražio koja bi to knjiga bila. Pogled mi je privukla knjiga koja se nalazila na hrpi započetih i nepročitanih. Onu koja mi je intrigantna ne pročitam na dušak nego polako, dio po dio guštam kao jutarnju kavicu. Radilo se knjizi “Bog – mala povijest Najvećega” koju je napisao Manfred Lutz s podnaslovom “Duhovno štivo za ateiste, agnostike i vjernike”. Ne mislim propagirati ili prepričavati sadržaj knjige. To prepuštam onima koji će posegnuti za njom.

Kao svećenik susretao sam razne ljude, raznih svjetonazora i opredjeljenja. I nevjernike i vjernike i agnostike. Borbene ili manje borbene. Uvijek je došlo i na red pitanje o Bogu, vjeri, Crkvi. Ljudi su imali potrebu očitovati se. Valjda to postoji kao pitanje u svakom čovjeku – bez obzira kojem polu pripadao. Koliko god pokušali  ignorirati ga, izbjeći – ono nas prati jer ne radi se samo o pitanju – postoji ili ne postoji. Radi se o pitanju smisla života. O životu ili smrti.

Izrarelci podno Sinaja načiniše zlatno tele, klanjahu mu se pjevajući hvalospjeve. Usprkos svih napora, tele je ostalo tele. Samo od zlata. Bez osjećaja, poruke, bez života. U sebi nije imalo života, ni osjećaja. Ono je idol – ljudskih ruku djelo. Plod čovjekove imaginacije i vještine. I tu sve završava. Čovjek ima nevjerojatnu sposobnost stvaranja novih i novih idola. Uvijek vjerujući da je to onaj pravi. “Kada se čovjek odrekne živoga Boga, spopadnu ga bogovi i idoli. Kad se odrekne bogoslužja, spopadne ga magija”, reče jedan mudrac.

I današnji čovjek, premda sebe smatra neusporedivo naprednijim od prijašnjega, pribjegava stvaranju novih idola. Dapače, umnožava ih svakim danom pa mi se čini da smo sve sličniji onome što je Pavao na svom susretu s Atenom na ulazu pronašao – kip Nepoznatom bogu. Usudio bih se reći spomenik iluziji – ničemu! Iako je Pavao pokušao ovaj spomenik iskoristiti za navještaj i priopćiti Atenjanima da im upravo on naviješta toga nepoznatog boga, Atenjani mu nisu povjerovali jer se nije uklapao u njihovu sliku idola, iluzije.

Prosvjetiteljstvo shvaćeno kao antipod religiji bila je jedna velika iluzija, pokušaj pokreta da se pretvori u idola koji će riješiti sve probleme s kojima se čovjek susreće. Prosvjećen čovjek jedini je čovjek, sve ostalo je niža vrsta života koju treba potisnuti iz društva. Idoli i Bog ne mogu zajedno. Problem je što idoli proizvode nove idole i tako se umnažaju poput poganskih božanstava pa na kraju nemamo više pojma koliko ih ima.

I na kraju svega stoji Nitko i Ničija zemlja. Propali snovi i iluzije. Zlatno tele.

Na brdu Sinaj stoje nasuprot jedan drugom Bog, gnjevan na narod i njegovu nevjeru, i Mojsije. Bog pokazuje osjećaje jer je živo biće, samilost, milosrđe, ljubav, prašta narodu. Odlučuje voditi ga. On komunicira s narodom, Mojsijem. On je živ. Nevidljiv obličjem, ali dohvatljiv u djelima, odnosu. Na kominikaciju će odgovorit.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije