Milovanje: Izbori – bitka za imenovanja i razrješenja

Zbog prirode društveno-političkog modela, kojeg značajno određuje i nezavršen proces formiranja političkih stranaka kao predstavnika određenih socijalnih grupa, politički akteri odmah po ulasku u politiku, što se ozbiljnim drži tek kad se uđe u neku vlast, postaju svojevrsni sudionici ili pomagači istim onim institucijama koje su donedavno u kampanji prozivali za nedovoljnu transparentnost, klijentelizam i slično, posebno onima čiji postanu plaćeni članovi nadzornih odbora i upravnih vijeća

Autor: Mile Sokolić

Već sam u više navrata javno iskazivao stav da je izlazak na izbore u ovim uvjetima besmislen jer je politički sistem „blindiran“ za promjene kroz institucije, koje su političke stranke, a posebno one dvije najveće, podredile svojim interesima i svojim ciljevima do te mjere da su stvoreni višedimenzionalni „koridori“ koji, bez obzira o kojim se ljudima radi, sprječavaju svaku ozbiljniju društvenu akciju i kvalitativnu promjenu, usprkos optimističkom uvjeravanju pojedinih kandidata da su baš oni novi i „bolji“ ljudi koji će riješiti dugogodišnju političku krizu i uspostaviti pravednije odnose.

U gore navedenom smislu, osnovna teza ovog ogleda je da, više manje, nema neke razlike između raznih političkih pretendenata kada njihov ulazak u parlament ili u vladajuću grupaciju ne znači mogućnost iole ozbiljnije sistemske promjene jer su glavne institucije do te mjere nedodirljive i zatvorene da se može svake godine izlaziti na izbore bez nekog posebnog utjecaja na status upravljačke klase čija je neskrivena ideologija da u „vlast“ treba ući da bi se ostvarili određeni osobni ili grupni poslovni interesi zaogrnuti nacionalnom ikonografijom. Naravno, malo tko to osim Željka Keruma, predsjednika Hrvatske građanske stranke, brutalno i neskriveno iskazuje u kampanji. Svi ostali biračima „tepaju“ da oni samo trebaju izaći na izbore i „promijeniti“, odnosno „pametno“ izabrati nove političke „svece“ čiji će sam prelazak praga državnog parlamenta donijeti tako željene i potrebne promjene. Prilično nategnuto, zar ne?

Kada bi se i dogodio politički „prevrat“ koji bi se iskazao kroz dramatičnu promjenu u omjerima zastupljenosti glavnih stranaka, na što bi se bilo dosta rizično kladiti, promjene će se, kao i do sada, svesti na imenovanje novih predsjedatelja raznih parlamentarnih tijela, izbor novih ministara, zamjenika i čitavog niza državnih tajnika, voditelja državnih uprava, pročelnika i ravnatelja agencija, članova upravnih vijeća, nadzornih odbora i tome slično, a oni koji stvarno obavljaju državne poslove ostat će više-manje isti. Zapravo, čini se da se čitava politička kampanja svodi na pokušaj preuzimanja „monopola“ na postavljanja, imenovanja, smjene, razrješenja i raspodjelu uglavnom počasnih mjesta s kojih se bez stvarne provedbene logistike ne može gotovo ništa. Čak ni zadužiti se u inozemstvu.

Zbog prirode društveno-političkog modela, kojeg značajno određuje i nezavršen proces formiranja političkih stranaka kao predstavnika određenih socijalnih grupa, politički akteri odmah po ulasku u politiku, što se ozbiljnim drži tek kad se uđe u neku vlast, postaju svojevrsni sudionici ili pomagači istim onim institucijama koje su donedavno u kampanji prozivali za nedovoljnu transparentnost, klijentelizam i slično, posebno onima čiji postanu plaćeni članovi nadzornih odbora i upravnih vijeća. Ukratko, stjecanjem parlamentarnog statusa većina sebe i svoju političku grupu više ne doživljava kao nekoga tko je došao „popraviti“ raštimani državni sustav, već postaju njegovi pomagači, branitelji ili gorljivi zastupnici jer promjena je, eto, izvršena samim ulaskom novih osoba u „vlast“ i nema više smisla propitivati svrhu ili učinkovitost društvenih mehanizama donošenja odluka i treba samo „delati“ prema uobičajenim obrascima i običajima. A oni su poznato efikasni, odnosno neefikasni.

Za takav pristup ima više razloga, a jedan je što tek približavanje institucijama pokazuje svu njihovu kompleksnost i nedodirljivost, iz čega proizlazi racionalna spoznaja da se mora surađivati s ključnim igračima onih nevidljivih poluga vlasti koje se ne biraju na izborima, ali se bez njihove podrške ne mogu donositi izvršne odluke.

Što, dakle, možemo očekivati nakon izbora? Ništa novo, ako političku većinu budu činile dosadašnje političke grupe, što je, sudeći po anketama, prilično izvjesno. Ako se pak dogodi prevaga novih političkih aspiranata, bit ćemo svjedoci nečega što sam kao specifični fenomen zapazio poslije gotovo svakih dosadašnjih izbora – nakon što politički kandidat i službeno postane član predstavničkog ili izvršnog političkog tijela dogodi se fascinirajuća metamorfoza čiji je sastavni dio i promjena stava o problemima koji su se isticali kao motivacija ulasku u politiku, ti problemi se vrlo brzo pokazuju kao nerješivi ili nebitni jer vođenje države puno je kompleksnije od davanja obećanja biračima, a ključno uporište postaje spoznaja da se izabrani članovi predstavničkog tijela nalaze na mjestu gdje se trguje utjecajima i privilegijama te da, ako se malo bolje „umreže“, imaju šansu sudjelovati u podijeli „plijena“ koji im kao pobjednicima, što u ovom slučaju znači osvajačima onog gore spomenutog monopola na izbor, imenovanja i smjenu, pripada. A taj „teški“ posao će se javnosti predstavljati kao časno služenje Domovini.

Utječe li to razočaravajuće na njihove birače? Pa ne baš. Oni puno više i ne očekuju jer bi i sami slično postupili. Sudeći po podršci angažiranim akterima na političkom tržištu, koja je više emocionalna i „estetska“, a manje interesna i problemska, većina birača igra na sigurno i odlučuje se za jednu od dvije velike političke grupe između kojih nema neke vidljive razlike u pristupu rješavanju problema i ne mogu iznenaditi svojim „radikalnim“ potezima i dramatičnim promjenama. Čak i oni birači koji očekuju nešto više i odlučuju se za takozvane prosvjedne stranke dali su se navući na estradizaciju političke ponude vjerujući iz nekog čudnog razloga da će nekoliko pjevača i zabavljača pokrenuti ozbiljne strukturalne promjene. Sudeći prema dosadašnjem tijeku kampanje te „ozbiljne“ promjene svode se na obećanja o neradnoj nedjelji, o pravu na pobačaj silovanih žena (!), o pozivima na izricanje presuda (!), te umovanja o nekoj nejasnoj društvenoj „lustraciji“ koja će kao konačno odvojiti „prave“ Hrvate od onih „krivih“, sposobne od nesposobnih, pametne od manje pametnih, i još neke sitnice. Sve drugo je, čini se, u redu. A za tako „važne“ promjene nisam siguran da ima nekog smisla izlaziti na birališta, osim možda da se udovolji biskupima koji su neizlazak, iz samo njima poznatih razloga, proglasili grijehom.

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije