Francuzi su imali navadu da prometnice označe drvoredima. Tako je i dovršetkom Lujzijane, ceste koja spaja Karlovac i Rijeku, posađen drvored platana u doba francuske vlasti i uprave maršala Marmonta. Točno dvije stotine godina potom karlovačka gradska tvrtka Zelenilo je uklonila jedinu izvornu, preostalu platanu iz tog vremena. Tridesetipet metara visoko i dva stoljeća staro stablo palo je šaptom zato što je lišće nekome smetalo ili iz nekog drugog idiotskog razloga. Platana nije uklonjena zbog bolesti, kako se tada tvrdilo, jer panj koji je opstao i koji je danas cinično konzerviran – eno ga na samom početku tog drvoreda, s lijeve strane gledajući iz smjera središta grada – svjedoči i najvećem laiku za šumarstvo i biologiju da je stablo bilo zdravo.
Kako je to stablo šaptom palo, unatoč tome što je Marmontova aleja još od 1968. godine, barem na papiru, zaštićeni spomenik parkovne arhitekture? Da se to učini, bilo je potrebno uraditi preduvjete – umrtviti politički život i kritičku javnost ne bi li se razgradio grad kao politička zajednica. Kada se to učini, lako je razgraditi identitet grada, što predstavlja posljednju fazu prevladavanja. Grad koji gubi svijest o samome sebi biva dugoročno pokoren.
Upravo je o tome riječ u ovoj knjizi – o tome kako je Karlovac preuzela kasta povlaštenih koji žive izravno od javnih resursa. Pokrovitelj i saveznik te kaste je Hrvatska demokratska zajednica. Drugim riječima, ovo je knjiga o tome kako je građanstvo u gradu nekoć najpropulzivnije građanske kulture, u koji su dolazili živjeti i djelovati najveći umovi svoga naroda i vremena kao što su Ivan Mažuranić, koji je tu napisao “Smrt Smail-age Čengića”, ili grof Janko Drašković, koji je u Karlovcu napisao “Disertaciju”, najvažniji politički dokument ilirskog preporoda, deklasirano. No, za to nisu krivi, odnosno odgovorni samo spomenuta stranka niti ta kasta, nego i samo građanstvo koje nikako ili iznimno rijetko pruža otpor te neinventivna, neozbiljna, neorganizirana, besplodna, taštinama opterećena politička opozicija.
Sa svime time nemam veze, i to nikakve. To je glavna poruka ove knjige. Prihvaćajući da je to možda i egoističan motiv i da ovo može zvučati preuzetno ovom knjigom se ograđujem pred sadašnjošću i budućnošću.
Nekoliko je glavnih tema među ovim koricama i te se teme prožimaju međusobno. Prvo, bavim se tim odnosom kaste i ostatka ostataka građanstva, odnosno kako je ta kasta zauzela i zadržava svoj dominantan status izrabljivanjem javnih resursa i naslanjanjem na saveznike u privatnom sektoru – kako je zavladala društvom.
Drugo, tematiziram kako je od lokalne demokracije učinjena farsa jer pasivno građanstvo mahom ne sudjeluje u izbornom procesu s obzirom da se ne poistovjećuje s političkom zajednicom jer, ZNA SE, ona pripada – kasti, pa samim time niti ne postoji, odnosno politička opozicija nema volje ili smisla da motivira podređeni sloj stanovništva da povrati svoju političku zajednicu, odnosno obnovi građansko društvo.
Treće, tematiziram kako je zajednica razgrađena umrtvljenjem javnosti i kritičkog novinarstva, što se ne čini samo vulgarizacijom medija u vlasništvu Grada Karlovca, nego i posebnim ugovorima Grada Karlovca i Županije karlovačke s privatnim medijima, i to – pazite sad – za izvještavanje! Vlasti plaćaju medije da – rade ono što mediji trebaju raditi po svojoj definiciji, ali, naravno, to sada čine po ukusu vladajućih. Dakako, ti tekstovi, koji su u biti plaćeni oglasi, nigdje se kao takvi ne označavaju. “Što više razmatram glavne učinke nezavisnosti tiska, sve sam više uvjeren da je ona najvažniji, dapače ključan sastojak slobode. Narod koji stoga želi ostati slobodan ima pravo insistirati da nezavisnost medija bude najvažniji, uistinu ključan sastojak slobode”, riječi su Alexisa de Tocquevillea koje kod nas više nemaju nikakvo značenje. Ili: “Uvijek ću se boriti za napredak i reforme, nikad tolerirati nepravdu i korupciju, uvijek se boriti protiv demagoga iz svih stranaka, nikad pripadati niti jednoj, uvijek se suprotstavljati privilegiranim klasama i otimačima javnog dobra, nikad mi neće manjkati simpatija za siromašne i uvijek ću biti posvećen javnom dobru, nikad neću biti puki izvještač, uvijek ću biti drastično nezavisan, nikad se neću plašiti ukazati na ono što je pogrešno”, kazao je čuveni američki novinar Joseph Pulitzer, a i taj je postulat pogažen u Karlovcu.
Četvrto, razaranje ljudskog kapitala honoriranjem pokornosti i sankcioniranjem nezavisnosti je također jedan od glavnih mehanizama održanja prevlasti i ono je također tematizirano.
Peto, argumentiram zašto vladajućoj kasti odgovara spor razvoj ili pak stagnacija – optimalan razvoj, onaj koji bi podrazumijevao pravovremeno i potpuno oplođivanje potencijala, bi ugrozio njezin status, pa se održava postojeće stanje ili uvode nepravovremeni i mali pomaci.
Šesto, tematiziram obračun s građanskom tradicijom koja se ne uklapa u nacionalistički narativ kojim se također posebno bavim kao legitimacijom eskahadezeovske vlasti iliti kastinske prevlasti. Ti su mehanizmi razgradnje političke zajednice stavljeni u puni pogon nakon što su – ne želeći, po provedenom četverogodišnjem mandatu u opoziciji, više ništa prepustiti slučaju – eskahadezeovci 2005. godine političkom korupcijom, koja je zainteresirala i Europsku komisiju, ponovno došli na vlast i od tada je ne ispuštaju. Na vlast je tada došao i glavni junak ili antijunak ove knjige – Damir Jelić – ovo je sad ključan podatak – najdugovječniji lokalni vladar u povijesti Karlovca. Sama činjenica da je na vlast uspio instalirati Damira Mandića, koji je bez ikakvog saplitanja rapidno napredovao od doseljenja, preko zaposlenja, imenovanja za ravnatelja Gimnazije Karlovac, gradskog vijećnika, predsjednika Gradskog vijeća, predsjednika Gradskog odbora SKHDZ-a, pa do mjesta gradonačelnika predstavlja krunski dokaz razgrađenosti zajednice. Kao što je više puta napomenuto u knjizi, ta primjedba nije ksenofobna, odnosno taj njegov uspon ne govori ništa o zatvorenosti ili otvorenosti Karlovca prema došljacima, nego o otvorenosti, odnosno zatvorenosti grada prema pripadnicima građanskog sloja, neumreženima, onima koji nisu dio vladajuće kaste.
Teško je zamisliti kako bi izgledao vulgarniji način provedbe kastinskih interesa od Jelićevog. Ova knjiga je puna primjera njegovog isključivog, gotovo pa sumanutog stila vladanja i njegovih neostaljinističkih politika, pri čemu je najplastičniji izraz njegovo zalaganje za “vertikalu vlasti” od mjesnih odbora do državne razine, kao da tu vertikalu nismo imali 45 godina. Sve je bilo podređeno njegovim političkim ambicijama, njegovoj vlastohlepnosti i interesima njegove stranke. Upravo činjenica da je s krajnje primitivnom demagogijom i prozirnim opsjenarstvom te odsustvom optimalnog razvoja uspio toliko dugo zadržati vlast, učvrstiti je, još je jedan dokaz razgradnje političke zajednice.
Ovom knjigom sam ujedno htio – opet možda preuzetno – osigurati da taj dio povijesti grada, ta njegova vladavina u budućnosti ne ostane zaboravljena i bez komentara iz realnog vremena. Nisam htio da nakon svega on napusti dužnosti, pa da se sve to stavi pod tepih i prepusti zaboravu, u izvještajima korumpiranih medija prikrivenoj propagandi i/ili arhivski nepouzdanom internetu, unatoč tome što već postoji spomenik njegovoj epohi – panj Marmontove platane.
Ne samo da prepuštam ocjenu smisla knjige i kvalitete rukopisa drugima nego i molim da javno preko portala/radija/novina ili na društvenim mrežama iznesete svoje dojmove, pozitivne ili negativne, o knjizi s nadom da će to uzrokovati ozbiljnu raspravu o njezinim temama i time reanimirati javnost bez koje nema niti zajednice niti optimalnog napretka.
*izlaganje na predstavljanju knjige “Pokoreni grad” održanom 17. lipnja 2020. godine u Gradskom kazalištu “Zorin dom” u Karlovcu
