U sklopu serijala „Milovanje“ na portalu Aktiviraj Karlovac objavljen je u ponedjeljak komentar Mile Sokolića „Izbori – bitka za imenovanja i razrješenja“. Mislim da je članak dobra prilika, zapravo poticaj za polemiku, pa sam odlučio napisati neku vrstu odgovora. Odmah naglašavam da moj odgovor nije kritika, nego teži nadopuniti ovu surovu političku stvarnost koju analizira i Sokolić jer je očito da ovaj tekst izražava stav ipak dobrog dijela Karlovčanki i Karlovčana. To je stav koji kaže da izbori ne mogu ništa promijeniti, svi su isti, pa ne treba ni izlaziti na izbore bili oni mjesni, lokalni, parlamentarni, europarlamentarni ili predsjednički. Za kraj se dodaje – oporba je loša ili ne postoji, pa ni po toj logici nemamo poticaj da nekom damo svoj glas.
Nastavno na to poznata je fora pokojnog komičara Georgea Carlina, koji je u biti preokrenuo ono poznato upozorenje svih liberala, svih legalista i sličnih da, ako nisi glasao, nemaš pravo prigovarati i žaliti se. Upravo obrnuto, kaže Carlin, baš zato što nisam bio na izborima i zato što nisam pridonio postojećem političkom kaosu, što nisam izabrao ove političare koji su se preko noći pretvorili u manipulatore i karijeriste istovremeno zaboravivši vlastita obećanja – baš zato imam pravo prigovarati.
Ovaj kraći tekst i pišem jer razumijem sve one, pa tako i Sokolića, koji u (ovim) izborima vide farsu i koji su uvjereni u to da bi izbori odavno bili ukinuti kada bi nešto zaista mogli promijeniti.
Ali, s druge strane, vjerujem da je situacija nešto kompleksnija pa sam u tom smislu optimist. Vjerujem da je za nisku izlaznost prije svega kriva oporba jer ne uspijeva mobilizirati dovoljno ljudi svojim djelovanjem i svojim idejama. Naravno da tu ima i drugih, možda i krupnijih faktora, ali oporbi itekako nedostaje samokritičnosti. Ipak, puna je ciničnih komentara. A to ne valja.
Za ove izbore Sokolić implicira da su samo još jedni u nizu i na taj im način daje opću formu jer na njih ne gleda kroz specifičnosti karlovačke političke scene. Nasuprot tome, u ovim izborima vidim veliki potencijal za početak promjene na bolje u našem gradu. Bit ću direktan – hoće li se taj potencijal ostvariti ne ovisi samo o izborima 5. srpnja, nego i o lokalnim izborima u svibnju 2021. Analizirajući karlovačku političku scenu, vidim bitnu dinamiku. Ali u krivu su oni koji očekuju da će promjene doći same od sebe. Nikad nisu došle same od sebe. One su uvijek bile vidljive onom oku koje je htjelo vidjeti. Cinici su uvijek iznenađeni promjenom, a da bi naknadno ustvrdili kako su oni sve to već znali, sve to već predvidjeli.
U čemu je stvar? Pa u tome što ideje koliko god bile privlačne, lijepe ili pravedničke, zapravo nisu dovoljne. Presudna je infrastruktura koja te ideje “vodi” do građana. U tom smislu je organizacija nešto poput zraka – ne primjećuješ ga, ali bez njega ne možeš. Bez dobre infrastrukture ni najljepše lijepe ideje ne mogu preživjeti jer ni do koga neće doprijeti. Zato je prvi korak osvijestiti nužnost organiziranja, nužnost terenskog rada. Međutim, terenski rad je drugo ime za komunikaciju s ljudima, upravo s građanima. Slušanje njihovih problema, pokušaj artikuliranja njihovih naizgled nepovezanih ili nedorečenih zahtjeva, objašnjavanje zašto su baš ovaj program ili opcija bolji.
Ali kako razgovarati s građanima kad najveći dio oporbe smatra da su si građani sami krivi što imaju takvu vlast? Kako netko može imati otvoreni i iskreni pristup u razgovoru s ljudima, kad istovremeno o njima misli da su krivci za postojeću situaciju, a da pritom ni na sekundu ne pomisli: “Čekaj, ja se bavim politikom, pa valjda je to prvenstveno moj neuspjeh”?
Zato je nužna promjena samog koncepta politike i političkog djelovanja. Ona podrazumijeva totalni preokret i fokus na vlastite nedostatke. Umjesto da krivimo građane za naše neuspjehe, najprije moramo početi od sebe i promijeniti svoj pristup. Trebamo shvatiti da će građani izaći na izbore i glasati za jednu od naših opcija onda kad ih mi uspijemo uvjeriti u naše namjere, naše prijedloge, u to da iskreno vjerujemo ono što govorimo.
Iz razloga što vjerujem u promjenu, smatrao sam važnim sudjelovati i na prošlogodišnjim mjesnim izborima u Karlovcu, i to u situaciji kad su dio oporbe i neki analitičari javno pozivali na njihov bojkot i valjda time htjeli dokazati kako nova vlast neće imati legitimitet ako glasa jedva trećina birača. Budući da je politička abeceda da se legitimitet ne dobiva kao dar s neba, nego ga treba osvojiti, naravno da je vladajuća stranka samo učvrstila pozicije u gradu i na selu i tako započela pripreme za parlamentarne i lokalne izbore, a naši kritičari su sebi valjda potvrdili da su birači krivi jer, evo, još jednom glasaju za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ipak, nije slučajno da u Vijeću gradske četvrti Grabrik, gdje sam vijećnik, HDZ nema apsolutnu većinu, nego mu šesti, presudni mandat daje lider Hrvatske stranke umirovljenika.
Iz razloga što vjerujem u promjenu, smatram važnim sudjelovati i na ovim parlamentarnim izborima. Neovisno što o tome netko mislio, uvjeren sam da će se promjena koja će započeti danas, ostvariti sutra, na lokalnim izborima, ali ne bez borbe, ne tako da budemo promatrači.
Sokolićeva analiza je dobra jer argumentirano ukazuje na jedno mišljenje koje dijeli veliki dio naših Karlovčanki i Karlovčana. Dobra je zato što detektira neka problematična opća mjesta u visokoj politici u kojoj, stvarno, stvari ne mijenja sam pojedinac. Konačno, dobra je i zato što potiče na polemiku. Međutim, Sokolićeva poruka da je bolje ostati doma nije baš tako bezopasna. Zašto? Ne samo zato jer to koristi primarno vladajućoj stranci koja ionako ima svoje birače nego najviše zato što time dodatno ukopava ionako lošu karlovačku oporbu. Ona će još više povjerovati da smo svi isti. A nismo.
