Živjeti da bi se propovijedalo: Obrazloženje nade

Zanimljivo s koliko žara nastoje neki određivati smiju li vjernici smiju imati euharistiju, dopustiti im ili ne. Neki se odvaže čak i određivati na koji način i za koga smiju imati mise, gdje i kada. Jedan broj vjernika sve to može zbuniti iz jednostavnog razloga – vjerske nepismenosti. Riječ "obrazloženje" u Petrovoj Poslanici ima temeljno značenje. Ono podrazumijeva stupanj znanja o vjeri ili, kako on kaže, nadi koja je u nama

Autor: Lovro Zaplatić

U svojoj enciklici Fides et ratio pokojni papa sveti Ivan Pavao II. između ostalog piše slijedeće: „Čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. Čovjek se, dakle, može definirati kao onaj koji traži istinu”. Možda nekoga privlači “Zadnji Adam” Silvija Strahimira Kranjčevića kao slika sumnje koja se pretvara u prkos a završava strahom, tjeskobom i velikim upitnikom nad svime, nad čitavom poviješću svijeta i pojedinca. A sve se zapravo pretvara u mučno Didijevo i Gogova očekivanje Godota.

Fascinantno je koliko danas govorimo toliko o pismenosti, koliko je ljudi istovremeno trostruko nepismeno: politički, ekonomski i vjerski. Zapravo jedna velika zbrka, ludilo, nesigurnost i laž. Kao što bi rekao pisac u Knjizi Mudrosti „ispraznost nad ispraznošću“. Rekao bi jedan moj prijatelj, sve ti je to „zbunjola“.

Stoga je itekako dobro za vjernika prisjetiti se riječi apostola Petra u njegovoj prvo Poslanici. „…budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas ­zatraži obrazloženje nade koja je u vama…“ Zanimljivo s koliko žara nastoje neki određivati smiju li vjernici smiju imati euharistiju, dopustiti im ili ne. Neki se odvaže čak i određivati na koji način i za koga smiju imati mise, gdje i kada. Jedan broj vjernika sve to može zbuniti iz jednostavnog razloga – vjerske nepismenosti. Riječ “obrazloženje” u Petrovoj Poslanici ima temeljno značenje. Ono podrazumijeva stupanj znanja o vjeri ili, kako on kaže, nadi koja je u nama.

Euharistija, kolokvijalno nazvana misa, u središtu je vjerničkog života svakog kršćanina, osobito katolika. Ona u sebi sadržava svu vjeru i nadu koju kršćanin nosi u sebi, a ta nada počiva na istini stalne Božje prisutnosti koja se najviše očituje upravo u euharistiji kao izvoru Božjeg odnosa prema čovjeku, a počiva na ljubavi. Ona je središnjica kršćanske vjere jer je izraz te Božje ljubavi koja se očituje preko povjerenja koje Bog ima u čovjeka kako god bio krhak i loman taj čovjek. Zapravo i u konačnici ona je izraz Božje žudnje i čežnje za čovjekom poštujući pri tome darove koje je darovao čovjeku – čovjekov razum i slobodu.

Stoga je itekako važna za vjernika ta vjernička pismenost, vjerničko znanje. Ono mu omogućava da razumije nadu koju nosi u sebi, ali oslobađa ga od straha drugorazrednosti u svijetu u kojem živi. Istovremeno mu omogućuje da bude ponizan pred darom i tom nadom. Ili, kako kaže Petar apostol, „blago i s poštovanjem, dobre savjesti“.

Ljudi imaju pravo misliti što god hoće. Uglavnom i čine to, neki iz neznanja, neki iz zlobe neki pak da opravdaju vlastiti promašaj poput ovoga: „Crkva u suštini nema što pružiti čovjeku na ovome svijetu – osim utjehe da će vjernik kao ultimativnu nagradu primiti vječni život u raju.“ No vjernik znak da nitko nema osigurano mjesto nigdje i da Crkva to nikome ne obećava jer, kako se kaže, „nema mandata za takvo obećanje“. Ako već nešto nudi, onda je to hod u istini zajedno s Kristom.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije