Živjeti da bi se propovijedalo: Neka se ne uznemiruje srce vaše

Kao vjernici koji smo dali ogroman obol u borbi protiv pandemije koronavirusa osjećamo se uznemireni hajkom političara, nazoviintelektualaca, raznih stvaralaca javnog mnijenja i medija na to da možemo slaviti ono najsvetije što imamo – nedjeljnu euharistiju. Taj odnos koji se želi stvoriti prema vjernicima uistinu je zabrinjavaći

Autor: Lovro Zaplatić

Našavši se u situaciji koju ne može kontrolirati ili razumski posložiti, obasipan proturječnim informacijama čovjek se uznemiri, postane nesiguran jer to je plodno tlo za raznorazne „lovce u mutnom“ koji zapravo priželjkuju takva vremena. U normalnim vremenima ostaju bez odjeka i važnosti.

Vjernik je čovjek koji živi u određenom vremenu i prostoru okružen istim iskušenjima kao i svatko drugi. Podložan je svim informacijama i dezinformacijama. Spava, budi se kao i svaki drugi, ide na posao, ima probleme kao i svi drugi, plaća poreze, dorinose, ima neke potrebe, dvojbe, strahove, muče ga problemi s kamatama, bankama, računima – egzistencijalnom neizvjesnošću. Srećete ga svaki dan na ulici, trgovini, kafiću, kazalištu, na utakmici, bolnici, na radnom mjestu… Možda nemate pojma tko je? Ima ih svuda; možda je to onaj liječnik koji ti je pomogao, ona medicinska sestra koja ti se nasmješila dok si ležao u bolnici ili čekao na pregled, učiteljica ili odgojiteljica kojoj ste povjerili svoje dijete, ili čistač ulica…

Sjećam se da me župnik kao mladog svećenika u Zagrebu odredio da imam vjeronauk studentima. Pripremio se očekujući kako će doći u velikom broju. Kada sam ušao u dvoranu tamo me dočekala dva studenta s osmjehom i odmah mi rekoše: “Odlično, taman nam jedan fali za preferans!“ I tako sam igrao s njima preferans dobra dva mjeseca svaki ponedjeljak. Onda mi jedan kaže: “Da ti nisi pop zadužen za vjeronauk s nama?“ Na moje pitanje kako je skužio tko sam, odgovorio mi je: “Pa primjetio sam da ne kuneš”. Slijedeći ponedjeljak bilo ih je već dvadesetak. Možda često „na prvu“ i ne primjetimo vjernika, tek ga možda sitnice čine prepoznatljivim u društvu.

No postoji nešto što ga čini bitno drugačijim od ostalih, bez čega on kao vjernik ne može, ono što čini njegov  identitet. To je nedjeljna euharistija (misa) kao središnji događaj tjedna i os Dana Gospodnjeg (nedjelje). Ne traži za sebe nešto posebno što nemaju i drugi u društvu, nikakve privilegije. Nikoga ne tjera na misu ili da moli, da misli, osjeća kao on. Misli da ima pravo da kao građanin živjeti svoju vjeru, da ima pravo na poštovanje i dostojanstvo.

Kao vjernici koji smo dali ogroman obol u borbi protiv pandemije koronavirusa osjećamo se uznemireni hajkom političara, nazoviintelektualaca, raznih stvaralaca javnog mnijenja i medija na to da možemo slaviti ono najsvetije što imamo – nedjeljnu euharistiju. Taj odnos koji se želi stvoriti prema vjernicima uistinu je zabrinjavaći.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije