Ostao sam očaran zakoračivši na Piazza San Pietro ugledavši ga okružena Berninijevim kolonadama – stoje kao raširene ruke koje vas žele privući i uvući u srce kompleksa bazilike svetog Petra apostola. Ma kuda god kreneš Rimom ostaješ zadivljen ljepotom, snagom, monumentalnošću jednog Colossea ( Amphitheatrum Flavium), Pantheona. Kad sam u svoje vrijeme, a prošlo je podosta vremena, boravio u Rimu kao hodočasnik – ipak najveći i najdublji utisak ostavio je Apijski put ( Via Appia). Tim putem vjerojatno je prošao i poljski pisac Henrik Sienkiewicz i zastao pred Chiesa del „Quo vadis“ , koja je prema predaji mjesto susreta Petra koji je bježao iz Rima i Gospodina i gdje mu je Petar postavio pitanje: „ Quo vadis, Domine?“ Tamo od kuda ti bježiš – odgovorio mu je Gospodin. I tu je taj Poljak našao nadahnuće za veliki roman “Quo vadis”, napisan 1896. godine.
Ali ono, što i nakon nekoliko desetljeća nosim kao upečatljivu i neizbrisivu sliku i događaj s Apijskog puta jesu Katakombe svetog Kalista. Rasprostre su na oko 90 hektara, a neke idu i u dubinu do 20 metara s mrežom galerija na četiri razine. Uistinu su čudo ljudsko rada, vjere. Nastale u drugoj polovici drugog stoljeća kao groblje mučenika, ali i mjesto u koje su se sklanjali kršćani pred progonima da bi u sigurnosti pod zemljom mogli moliti, sastajati se i slaviti Gospodina. Horacije Maruucchi, učenik Giovannija Battiste de Rossija, otkrivača Kalistovih katakombi rekao je: “Katakombe se mogu smatrati kolijevkom kršćanstva i pismohranom rane Crkve. Slikarstvo, kiparstvo, epigrafija pružaju nam najdragocjeniju građu za osvjetljivanje običaja i života starih kršćana. K tome, dopuštaju nam pokazati identitet življene vjere u prvim stoljećima, s Vjerovanjem koje i mi danas ispovijedamo. I to pokazivanje za nas ima veliku vrijednost jer spomenici koji se nalaze u katakombama pripadaju prvim stoljećima kršćanstva.”
Bila su to za kršćane teška i izazovna vremena, ne samo zbog vanjskih opasnosti, progona, zvjerskih ubojstava, povezivanja zajednica raštkanih diljem Rimskog carstva. Djela apostolska novozavjetna knjiga koja zapravo daje pregled života kršćanske zajednice govori „svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi“.
Grobišta martyra – svjedoka vjere postala su okupljališta, sigurna oaza molitve, nadahnuća, međusobnog bodrenja onih koje su čekale muke, bacanje pred zvijeri radi zabave rimskog puka. Zastaneš pred tim nišama u zidu u koja bijahu položena izmučena i izmrcvarena tjelesa onih koji radije izabraše smrt u Gospodinu, nego život obilježen bijegom od Njega. Psalmist pjeva: „Gospodin je moja snaga….“
U ovo uskrsno vrijeme koje nazivamo i vremenom Crkve razmišljamo o svojim izvorima nadahnjujući se svjedočanstvima onih koji „prigrliše Krista“ usprkos svih opasnosti, oni koji se nađoše kao oni koje „obilazi ričući lav da ih proždre“, ali ipak ostadoše vjerni riječi koju dadoše.
Ne odustati od Puta. Smisao i sadržaj Puta sadržan je u Isusovoj rečenici: „…ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.“ U ovoj rečenici je sažeto cijelo evanđelje i smisao Isusovog ne samo dolaska među nas, već smisao Božjeg utjelovljenja.
U teškim i izazovnim vremenima ovo valja imati na umu.
