Corona, Covid-19 ili kako god sve ovo nazivamo – naziv je manje važan od suštine i brojnih pitanja koja nam se nameću. Na neka imamo, na druga nemamo odgovora. Da nas je stislo – stislo nas. Da nam dalo misliti – dalo je. I tko zna kako će sve to završiti.
Danas katolici slave nedjelju Dobrog pastira. Kroz sve ovo uskrsno vrijeme , a posebice na nedjelju Dobrog pastira otkrivaju Božje lice, način Njegovog djelovanja i promišljaju o svojoj crkvenosti čiji je eminentni izraz euharistija (misa). Možda i nije čudno, a možda je i čudo da nakon dužeg vremena opet mogu biti Crkva jer tek po euharistiji oni jesu Crkva. Ona jest znak jedinstva ne samo duhovnog već i fizičkog.
Mnogi ne shvaćaju i pitaju – što im sad to treba, imaju prijenose na televiziji i na društvenim platformama? Da bi bila euharistija, Crkva, važno je to fizičko zajedništvo. Stvarno. Slika Isusa kao Dobrog pastira a naroda kao stada možda se nekima danas čini anakronom, zaostalom, osobito u vremenu koje zagovara individualnost, nezavisnost čovjeka kao osobe. Ili se možda samo zavaravamo? Ili živimo u svijetu koji smo izmislili, svijetu iluzija? Stado nas stadima koje vode loši pastiri. A sve je moguće. Pa i umisliti si svijet u kojem živimo sličan modernoj verziji Carevog novog ruha gdje je ulogu djeteta preuzeo ovaj mali virus, samo je pitanje da li smo sposobni prihvatit to otkriće“, da je car gol. Znamo toliko toga o aparatima, programima, robotici, o svemu i svačemu, a toliko malo o onim malim po život važnim stvarima.
Jednom zgodom došao je meni seoskom župniku stariji kolega iz grada. Kaže kako tu lijepo na selu. Kao zavidi mi. Ponudih mu da zamijenimo mjesta. Nešto mi rekao kako se ne bih mogao snaći u gradu. Na to sam mu odgovorio: “Ne brini se za mene, jako brzo bih se snašao, ali pitanje je kako bi se ti snašao u mom vrtu, s mojim kokicama, pesekom, mačkama i ovčicama“.
Nije nikakva teorija zavjere, ali svijet vode grupacije koji određuju naš način mišljenja, koji nas usmjeravaju prema određenim temama, koji nas vode, uobličavaju naš način mišljenja. Još sam naivci vjeruju u demokraciju i demokratske procese. Zapravo sve je samo kulisa. Glumci na pozornici izvode ono što su zacrtali pisac teksta i redatelj.
Isusova priča o pastiru i stadu (ovcama) itekako je aktualna. Makar mnogi i ne znaju kako ovca izgleda u živo. Tradicionalna ovca ima četiri noge, moderna verzija ima dvije noge. Možemo pilatovski postaviti pitanje što je Istina? Istina je stajala pred njim, nije je vidio ili želio vidjeti, ili iz interesa nije želio – prokažena istina, obezvrijeđena, osuđena na smrt. Ali kao što kaže veliki Mak Dizdar, “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana/Ali smrt nije kraj/Jer smrti zapravo i nema/I nema kraja/Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda”
U temelju Istine jest ljubav, ljubavlju se do nje dolazi. Ona se ne da raščlaniti, ona se prihvaća i živi. Dobri pastir onaj je koji u ljubavi vodi svoje, hrani ih Istinom, čuva od otrova laži. Stoga je sasvim normalno da se i sam Pastir i stado nalaze pred neprestanim izazovima, opasnostima jer se uvijek i neprestance nalaze pred Pilatom.
