Prvi krik (39): Prvi krik

Autor: Ivana Čohan Milašinović

Istinom se spoznaje što je laž

Istom se spoznaje

Kao kad kamen pogodi 

Balastne oči. 

Krik i muk.

U meni su utihnule mnoge riječi 

Bez istine u sebi;

Mnoge, ne sve. 

Ponekad kule na dinama

Ponekad sitna zrnca obmane 

Koja si bacamo u oči.

Priroda me najzad morala prihvatiti

Kao čopor gorila uljeza 

Nakon godina i godina nastojanja 

Da im se približi, polumrtvu u okovima 

Što smo si ih iskovale mi same –

Rječite i trome, mrmljave zvijeri 

Neznatne bistroumnosti.

Nakon šumorenja vjetra u krošnjama

Osluškivanja noći, sjećanja

Na zvuk koji smo mi sami

Javlja se prvo svjetlo svitanja:

Sunčevi jezici padaju i

Nebo je pritisnulo zemlju

No cvijeće se diže iz blata

U slobodi onoga koji više nema

Luka ni strijele, štita ni mačete.

I čini se da sve je samo

Igra svijeta

Pod prstima, pod noktima

Kao prašina pod topotom

Toplih konjskih kopita

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije