Müsli: Zašto je Orwell važan

Moć je samo ono što joj dopustite da bude. Mnogi trpe političku laž, iluzije i propagandu. Kada bi to denuncirali, morali bi priznati da su desetljećima bili varani, da ih se uzimalo zdravo-za-gotovo, da su dozvolili da ih se prevari. Žrtva odrađuje posao prevaranta. Ona ne želi otići na policiju i priznati da je prevarena. Na suptilan i smrtonosan način diktator može navesti ljude na pristanak, može od njih učiniti mučeni, ali mazohistički element odobravanja vlastite sadističke vlasti. Možete odlučiti ne biti takav građanin, ne odrađivati posao vlasti. Čitanje njegovih djela nije prebacivanje krivnje na druge, nego prihvaćanja odgovornosti. Zato će uvijek biti poštovan i omražen

Autor: Christopher Hitchens

Bile su tri velike teme 20. stoljeća koje je zalupilo vratima nedavno. To su tri velike krize, tri velika intelektualna, ideološka i moralna sukoba tog razdoblja. Za te teme ste morali čuti, kao što ćete i nastavljati čuti, a uporno će izranjati i ime Georgea Orwella, bez obzira je li na popisu obvezne studentske literature ili nije. Prva tema je pravo europskih zemalja, preciznije bijelaca Zapadne Europe, da vladaju ostatkom svijeta kao da je to njihovo prirodno pravo. Druga tema je sukob demokracije i nacionalsocijalizma, totalitarnog, rasističkog i jednopartijskog militarističkog koncepta organiziranog za vojnu agresiju. Treća tema je sukob demokratskog načina života i komunističke alternative u kojemu je građanin proglašen imovinom države koja zauzvrat obećaje da će živjeti bolje no ikada, mada to obećanje ne ispunjava, a zadržava pravo vlasništva. Orwell je sve dobro procijenio.

Njegov otac je sudjelovao u trgovini opijatima iz Indije u Kinu. Drugim riječima, Velika Britanija je prisiljavala kineske gradove da kupuju opijate, a kineska mora da budu otvorena trgovini opijatima. Tada je država vjerovala u rat za droge, a ne protiv droga. U to se doba vjerovalo da će droge pasivizirati stanovništvo i omogućiti zaradu trgovcima. Orwellova obitelj je, dakle, izgrađena na prljavoj, kolonijalnoj tajni. Kao mladić se dobrovoljno javio za policijsku službu u Burmi. Kako nije mario za oca i obiteljski posao te osjećajući grižnju savjesti zbog izvora obiteljskog dohotka, osjećajući se loše zbog posla kojeg je radio, došao je do vrlo modernog zaključka – na neki način su postkolonijalne studije utemeljene na Orwellu i njegovu djelu – ako živite u Burmi i prihvatili ste sve zapadne uzuse, školovali se na tri najbolja britanska sveučilišta i govorite engleski jezik bolje od Engleza, imate pet kvalifikacija, to nema veze jer nikada nećete moći biti član Kluba Engleza u Rangoonu i u vlastitoj zemlji biste bili smatrani strancem, i to samo zato što ste rođeni u njoj. To je dobra definicija rasizma. Međutim, ako ste najmanje emancipirana i najneobrazovanija žena iz Burme, možete ući u bilo koju vilu bilo kojeg Engleza koliko god puta poželite, jedino je važno da to bude kroz sporedna vrata i da se radi o poslovnom odnosu. U prvom romanu piše o policajcu u Burmi – lik je nedvojbeno utemeljen na osobnom iskustvu – koji ima kućnu pomoćnicu/ljubavnicu koju je, očito je, kupio od njezine obitelji – ona je rob. Orwell je da otkaz u policiji i napustio kolonijalnu službu uopće te se vratio u Englesku. Ne znamo zašto – nikad nije objasnio. Dojma sam da se jako plašio da bi i sam mogao postati dio te prljave tajne, da bi vjerojatno postao rasist ili sadist ili oboje. Mnogi danas razlikuju dobro i zlo i s pravom bi odmah ušutkali zadrtog rasista. Danas je to samorazumljivo, ali nije bilo u ono vrijeme. Orwell se nije suočavao s predrasudama tog tipa kod drugih. On nije bio liberalni humanitarac koji se suprotstavlja policiji u Alabami naoružanoj vodenim šmrkovima i psima. On se suprotstavio policajcu u sebi. Pitao se kako bi bilo biti takva osoba i odlučio se zaštititi svoju ličnost od te mogućnosti. Vrijedi se prisjetiti kako je nekada teško to bilo za učiniti. Bio je tada vrlo mlad – nikad nije pohađao fakultetski studij, nije imao stalan i siguran posao niti novac. Ipak je znao da postoji prljava tajna u srcu moći, a ona je na neki način bila pornografska jer nekima ne treba izgovor za ispoljavanje moći – na moći su jer im se moć sviđa jer im se sviđa kažnjavati ljude, posjedovati ih, govoriti im što smiju raditi… Pornografski element moći je važan za razumjeti jer je uobičajen i danas kod mnogih despota i predstavlja čin čiste okrutnosti. Orwellu kao piscu je bilo važno to razumjeti od samoga početka, da zagrebe licemjerje koje leži ispod autoriteta.

Sve je to učinio, a zatim se vratio u Englesku i odlučuje se postati skitnica koja će raditi najprljavije poslove na tržištu, praviti se da je pijanica kako bi bio uhićen i proveo nekoliko noći u pritvoru, spavati po skloništima i družiti se s nezaposlenima. Živio je kao da je pripadnik koloniziranog naroda, samo u vlastitoj zemlji. To je bilo 1930-ih godina, a riječ je o politički značajnom desetljeću. Kada je nastupio velik sukob glede demokracije/komunizma/staljinizma/fašizma/nacizma. Orwell je bio spreman za to – znao je podtekst. Borio se protiv fašizma u Španjolskoj. Vidio je dolazak fašizma ranije no ostali, no jedva da piše bilo što o fašizmu – niti jedan esej o tome zašto mu se protivi. Uzima ga zdravo-za-gotovo – ne treba pisati o fašizmu, već sam pogled na njegovu pojavnost daje argumente protiv njega, to je sve što treba mrziti – svaki nasilni otac, svaka slomljena i depresivna majka, svaki sadistički zatvorski poredak, svaki kapitalist-izrabljivač, svaki rasist i antisemit i sve to upakirano i prepakirano u suštinu svega što je mrziteljsko. Mnogima se ne sviđa kada se nešto naziva zlim, no ako se želi pisati moralno, kritički, povijesno ta se riječ mora koristiti. Neke riječi su potrebne. Čak će i najosjetljiviji liberal danas govoriti o manjem zlu, što je barem ustupak korištenju izraza. Orwell je zlu gledao ravno u oči. U Španjolskoj je primio metak fašista kroz grlo i umalo je dobio metak komunista u leđa. Onaj snajperski metak koji ga je pogodio je promašio njegovo ždrijelo, koronarnu arteriju, leđnu moždinu i samo je okrznuo njegove glasnice, pa mu je od tada glas bio malo hrapav. Morao je u bolnicu, a svatko tko ga je posjetio komentirao je da je imao sreće, na što je Orwell odgovarao da ne bi bio niti upucan, da je imao sreće. Nije vjerovao u nikakvo nadnaravno spasenje. Smatrao je da je ovo jedini svijet kojega imamo i da ga moramo učiniti što boljim. Kazao je da će velik problem civilizacije i kulture biti što činiti s jezikom, moralom i etikom, što učiniti kada religija odumre.

Kada je fašizam, to sadističko pornografsko zlo, napadalo civilizaciju, velik broj intelektualaca i umjetnika, antifašista, je smatralo da postoji odgovor na to, i to na drugoj strani Urala – idealno socijalističko društvo koje će nadživjeti imperijalizam, kapitalizam i fašizam. Vjerovalo se da je pod vodstvom Josifa Visarionoviča Staljina već stvoreno društvo bez kontradikcija, koje odgovara na sva pitanja i u kojemu nema izrabljivanja. Orwellovo najveće postignuće je vjerojatno to što je imao hrabrosti kazati da bi bilo lijepo sve to smatrati, posebno dok smo suočeni s takvim smrtonosnim neprijateljem kao što je fašizam, ali da je ipak riječ o otrovnoj deluziji, parodičnoj negaciji stvarnosti koja će postati sama po sebi zla. Za to je trebalo imati petlje tada. O piscima i misliocima morate razmišljati uzimajući u obzir kontekst u kojemu stvaraju. Većina onih s kojima je Orwell tada morao surađivati je vjerovala u tu deluziju o sovjetskoj Rusiji. Zato je imao problema s objavom članaka i knjiga. U “1984.” i “Životinjskoj farmi”, koje je Orwell napisao kad je bio vrlo bolestan – “1984.” je napisao umirući od tuberkuloze – i koje je smatrao potpunim neuspjesima, za sva vremena je raskrinkao ideju staljinističke utopije, posebno ideju da će sistem građaninu, ako državi ustupi sva svoja prava i slobode, osigurati druge potrebe. Kazao je da je takav dogovor fatalan i da će građanin u tom slučaju ostati i bez slobode i bez sigurnosti, gladan, maltretiran i uvjeravan da mu je dobro, a građanin se neće usuditi ukazati na raskorak između obećanog i ostvarenog jer Partija kaže da je obećanje stvarnost i propitkivanje toga je smrtonosno. Vama koji ste pročitali “1984.” ne moram kazati da je takav poredak zastrašujući. Knjiga je dizajnirana da čitatelja liši svake nade – na njezinu kraju nema više ničega za što vrijedi živjeti. Građanin u tom djelu nije toliko vlasništvo države koliko je potrošna roba – njihova ličnost je ispražnjena. Vjerujem da se nadao da će ta zastrašujuća slika mobilizirati ljude na otpor, no vjerujem da je neke i demotivirala.

Siguran sam da bi ga, da je preživio, iznenadili uspjeh i slava. Doživio je tek malo drugu polovicu 20. stoljeća preminuvši 1950. u dobi od 46 godina. I dalje je vrlo moderan. Piše o onome što znamo – mašineriji, modernoj tiraniji i modernom načinu ratovanja i modernoj psihijatriji. Kako je to uspio umrijevši tako mlad, i to od siromaštva njegove zemlje i života, zbog manjka lijekova? Kako je uspio biti u pravu dok su svi bili u krivu? Za to su zaslužne dvije stvari. Prva je njegovo životno iskustvo. Znao je da autoritet ne dolazi od Boga ili tradicije, nego od želje za moći. To je razumio i držao je da ih nikada ne smije prestati kritizirati i raskrinkavati. Drugo, shvatio je da je rješenje trikova u jeziku. Pročitajte njegov esej “Politika i engleski jezik” u kojem prokazuje prevaru, to što se eufemizmima maskira surova stvarnost. Suvremeni primjer je izraz “kolateralna šteta” koji podrazumijeva civilne žrtve. Vjerojatno ste orvelovski prozreli tu sintagmu i, bez da ste toga svjesni, upravo zahvaljujući Orwellu. Uglavnom, trik je u tome da pronađete naizgled tehnički ili tehnološki izraz za svinjariju. Prozreo je to. Kada bi staljinistički režim kazao da se u izvanrednim vremenima moraju poduzeti izvanredne mjere znao je da to podrazumijeva masovne grobnice, bez da ga je netko informirao, samo čitajući njihovu propagandu – što god bila istina, propaganda je lagala i koristila je otmjene riječi za prikrivanje sramotnih djela. Zadivljujuće je što je smatran izuzetnim zbog te sposobnosti, no držao se toga i razumio je kako se plemenite ideje mogu izroditi u svoje suprotnosti. Stoga u “1984.” i donosi krilatice “Sloboda je ropstvo” i “Rat je mir”. To su mnogi dočekali s indignacijom jer su vjerovali Partiji/autoritetu/diktatoru i nisu imali petlje dovoditi to u pitanje. Ako bi bili u krivu, ako bi dozvolili da ih se prevari, što su onda?

Moć je samo ono što joj dopustite da bude. Mnogi trpe političku laž, iluzije i propagandu. Kada bi to denuncirali, morali bi priznati da su desetljećima bili varani, da ih se uzimalo zdravo-za-gotovo, da su dozvolili da ih se prevari. Žrtva odrađuje posao prevaranta. Ona ne želi otići na policiju i priznati da je prevarena. Na suptilan i smrtonosan način diktator može navesti ljude na pristanak, može od njih učiniti mučeni, ali mazohistički element odobravanja vlastite sadističke vlasti. Možete odlučiti ne biti takav građanin, ne odrađivati posao vlasti. Čitanje Orwella nije prebacivanje krivnje na druge, nego prihvaćanja odgovornosti. Zato će uvijek biti poštovan i omražen.

*predavanje u Commonwealth klubu 21. listopada 2002.

**izvor