“Bez nedjeljne euharistije mi ne možemo živjeti. Zar ne znaš da kršćanin živi za euharistiju i euharistija za kršćane”, reče mučenik Lucije Antonije Saturnin s konca trećeg stoljeća. U tim njegovim riječima sadržan je sav sadržaj i smisao kršćanske vjere.
Današnje Evanđelje o dvojici Isusovih učenika govori upravo o životvornoj snazi euharistije (mise). U tom trenutku slavljenja događa se onaj klik u vjeri. Evanđelist kaže da je Isus za njih bio Neznanac, slučajni Usputnik. U trenutku lomljenja kruha on postaje ono što jest – Gospodin. Biva prepoznat. I ne samo to. Događa se i unutarnja promjena, budi se potreba priopćiti, iznijeti iz sebe to iskustvo i podijeliti ga s drugim. Možda ljudima sa strane ne izgleda to toliko važno iz jednostavnog razloga što na sve to gledaju iz druge perspektive. Stoga im je teško razumjeti koliko su mnogi kršćani patili i čeznuli za slavljem euharistije. Euharistija je oduvijek bila središte kršćanskog života, identitet. Sabiranje oko stola, lomljenje Božje riječi i kruha bio je izvor i nadahnuće. Stoga razumijem na određeni način ljude koji to ne razumiju i čude se zašto kršćani toliko žele slaviti euharistiju.
Kao odgovorni članovi društva prihvatili su na poticaj pape Franje, svojih biskupa i odgovornih u društvu da ne sudjeluju u euharisitji nedjeljom i na svoj najveći blagdan – Uskrs. Nisu postupili tako samo katolici nego i ostali pripadnici kršćanskih crkva, a ovih dana vidimo da je sigurno teško i pripadnicima islamske vjeroispovijesti. Možda ponekad i nismo svjesni upravo te jezgre, srčike vjere.
Zanimljivo je pri tome opaziti da oni koji bi svim silama željeli maknuti kršćane iz javnosti itekako dobro opažaju važnost euharistije u životu kršćana. Da nije tako, zar bi digli toliku halabuku i dreku oko odluke Stožera o održavanju svetih misa od 2. svibnja? Teško mi je povjerovati da je to baš neka briga oko zdravlja građana. Toliki hlebinac još nisam. A za to imam itekako dobre argumente. Zanimljivo da se mišljenje stožera ne odnosi samo na katolike nego i na sve vjerske zajednice, a glavni udar sekularista je Katolička crkva. Gdje je kvaka 22?
Duboko sam u sebi nosio vjeru da ćemo kroz ovo vrijeme kušnje – pandemije i potresa u Zagrebu izaći drugačiji, bolji, spremniji živjeti zajedno, s više razumijevanja i empatije. Danas vjerujem sve manje u to. Nemojte mi zamjeriti na nevjeri! Neki će istina izaći bolji i drugačiji, ali većina nikada ništa ne nauči. Euharistija je čin ljubavi, a ona u sebi nosi darivanje, žrtvu…
Isus se žrtvovao za dobrobit čovjeka i svijeta, odrekao se svoga božanstva i postao jednak nama osim u grijehu kako kaže apostol Ivan. Darovao nam se u euharistiji. Odricanje kršćana u ovo vrijeme pandemije čin je darivanja i žrtve, odricanja za dobrobit društva. Veseli nas ako smo barem malo pridonijeli općem dobro, sigurnosti i sudjelovali da se sve ovo bar stiša. Ne tražimo priznanje za to. Niti mislimo da smo zaslužili ga.
Željeli bismo imat samo malo mira da uživamo u onome nama najljepšem i najsvetijem – euharistiji. Ako je potrebno, spremni smo opet na žrtvu.
