Živjeti da bi se propovijedalo: Propitkivanje i otkrivanje

Valja dopustiti Bogu da se sam razotkrije, otkrije u svemu onom što on jest

Autor: Lovro Zaplatić

Emaus, maleno mjesto nekih desetak kilometara od Jeruzalema, postalo je znak propitkivanja vjere u ovo uskrsno vrijeme. Spominje ga Pavlov učenik evanđelista Luka u svom Evanđelju, 24 poglavlju.

Dvojica Isusovih učenika napuštaju Jeruzalem nakon Isusova uhićenja i pogubljenja. Vraćaju se u svoj kraj. Zanimljiv je njihov razgovor koji otkriva strukturu njihove vjere u kojoj se do dana danšnjeg ništa bitno nije promjenilo. Ključ za razumjevanje te vjere su riječi „A mi se nadasmo…“ Na temelju određenih riječi, djela, stvorili su sliku o Isusu Kristu. Usudio bih se zaključiti da su svoje želje, svoju sliku Mesije projicirali na Isusa iz Nazareta. Ta projekcija, slika, priječila ih je da sagledaju pravu sliku riječi i djela. Njihova vjera, povjerenje bila je projekcija njihovih očekivanja, a ne stvarnosti i biti. Stoga nisu mogli prepoznati bit stvarnosti. Onaj pravi Isus ostao je izvan njihovog dohvata. Ove riječi otkrivaju njihovo razočarenje jer Isus nije ispunio njihovo očekivanje stoga slijedi normalno i drugi korak – napuštanje Jeruzalema. Zapravo napuštanje učeničkog puta i zajednice okupljene u Gradu. Nose u sebi dozu razočaranja pa i ljutnje, što je u neku ruku normalna reakcija. Na prvu.

Istina, čuli ili načuli su nešto o tome da neki govore da su ga vidjeli, da je živ. Ali to više nije dovoljno da ih zadrži. Za njih su to ženska (bablja) naklapanja koja nemaju više nikakve veze s njima. Oni su vidjeli na svoje oči što se dogodilo, i to je dovoljno. Za njih je to dovoljno da zaključe kako je to sve bila jedna velika iluzija, a stvarnost je nešto drugo.

Mislim da je problem mnogih u vjeri i nevjeri upravo u toj stvarnosti, krivoj percepciji vjere, Boga, Crkve kao zajednice. Jer zapravo se očekuje da se slika Boga, Božjeg djelovanja poklopi s ljudskom zamisli. Kada se to ne dogodi, sve se sruši.

Valja dopustiti Bogu da se sam razotkrije, otkrije u svemu onom što on jest. Jer vjera je ponajprije susret dviju osoba u kojoj svaka otkriva sebe drugome. Do obrata u putu učenika „od“ dolaze u dva koraka. Prvi je kada dopuštaju Isusu da otkrije sebe. Slušajući ga, makar i dalje putuju „od“ počinje se mijenjati njihov misaoni i emocionalni sklop. Više i nisu toliko skloni razočaranju, odbacivanju. Mogli bismo zaključiti da bivaju pomalo „razdrmani“ u svom uvjerenju. Počinju sve gledati iz druge perspektive.

Potpuni obrat događa se za stolom, prilikom lomljenja kruha. Mi bismo danas rekli kada počinje euharistija (misa). U tom trenutku razotkivena je tajna smisla vjerovanja i Crkve ( zajednice u Jeruzalemu). Učenici se više ne udaljavaju od Jeruzalema, oni se vraćaju nazad da podijele svoje iskustvo s drugima.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije