Živjeti da bi se propovijedalo: Ecce homo

Ulazimo u Veliki tjedan. Za vjernika i nevjernika to je tjedan dubokog, iskrenog promišljanja o čovjeku. Svaki je čovjek ponajprije onaj ranjeni čovjek koji stoji pred sucem Pilatom i ruljom željnom uniziti ga, dehominizirati - oduzeti mu čovještvo

Autor: Lovro Zaplatić

Gilbert Keith Chesterton u svojoj knjizi “Katolička crkva i obraćenje” piše:„Postati katolikom ne znači odreći se razmišljanja, već naučiti kako razmišljati. U točno istom smislu oporavak od paralize ne znači odreći se kretanja, već znači naučiti kako se kretati.“

Često se katolike u medijima prikazuje kao one koji su zaglavili negdje u prošlosti, kao ljude koji ne mogu ili ne nose neku perspektivu, progres, ljude koji ne misle. Jednostavno ne mogu, ne smiju misliti jer oni, eto, imaju dogme, a dogme nisu za promišljanje već za slijepo slijeđenje. Mislim da je to zabluda. Ali što se može; čitavu povijest čovjeka mogli bismo nazvati – poviješću zabluda.

Težnje za onim što se ne može dohvatiti, čežnje ne biti ono što čovjek jest. Pljuvanje u nebo je nerijetko pri čemu se zaboravlja da pljuvačka ima ograničen domet visine i da će na koncu pasti na zemlju i onoga tko je pljunuo. Gradnja babilonske kule je pokušaj stvaranja prividne slike o sebi i svijetu. Sve to ide jedno vrijeme. Onda dolazi trenutak otriježnjenja kada shvatimo da se ne razumijemo – ne razumijemo niti drugoga niti svijet oko sebe. To je vrijeme rasapa svega što smo gradili ili umislili da smo gradili. U gradnju kule bilo je ugrađeno sve znanje, sposobnosti, vještine ljudi. Ipak, išlo je sve to uspješno do jedne granice. Možemo to promatrati i s druge strane. Pokazati Bogu da ga ne trebamo. Možemo sve sami oslanjajući se na sebe i svoje sposobnosti, svoj razum, svoje vještine. Ako možemo – a možemo – on ne treba.

Treća dimenzija jest ona sadržana u pitanju tko će zauzeti mjesto Boga kada ga skinemo s neba. I tu sada nastaje frka. Pitanje zapravo glasi što je čovjek. Dolazi mi pred oči ona biblijska kada rimski namjesnik Poncije Pilat izvodi bičevanog Isusa pred rulju žednu krvi i smrti, koja je još prije par dana klicala “Hosana” na vratima Jeruzalema, i kaže: „Ecce homo!“

Još prije mjesec dana slušali smo i čitali kako se vjernici trebaju ponašati u društvu, o silnim skandalima – utemeljenim i neutemeljenim – o vezi pedofilije u Katoličkoj crkvi. Danas nas ne muče ta pitanja, pa čak ni famozni Vatikanski ugovori. Pitanje je danas kako preživjeti. Tko će preživjeti? Što nam nosi sutra? Nema više napredno, nazadno. Svi se koprcamo u istom loncu. Nekadašnje hvalospjeve zamijenio je krik: “Bože moj, Bože moj, što nas je to snašlo?” Svi smo se našli pred zidom smrti.

Ulazimo u Veliki tjedan. Za vjernika i nevjernika to je tjedan dubokog, iskrenog promišljanja o čovjeku. Svaki je čovjek ponajprije onaj ranjeni čovjek koji stoji pred sucem Pilatom i ruljom željnom uniziti ga, dehominizirati – oduzeti mu čovještvo. Svaki je čovjek slika Božja, oblikovan jedinstven i jedincat, svaki je ljubljeno Božje stvorenje.

Volio bih da nas katolike, kada sve ovo prođe ne smatraju smetnjom, već kao ljudima koji su dobro došli u društvu. Nismo savršeni. Nadam se da imamo što dati i ponuditi. Svijet možemo osloboditi zabluda onoga trenutka kada prihvatimo jedni druge s uvažavanjem i poštovanjem.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije