Bol obično rijetko govori.
Kad i otvori usta, boji se da ne kaže previše.
Bol obično rijetko govori. Kad i otvori usta, boji se
Da ne kaže previše.
Svakim glasanjem i kretnjom
Češće svjesno, nego nesvjesno
Gazi svoju osobu
Usavršava svoju sjenu.
Katkad je nepodnošljiva, bol.
Odakle ovoliko razumijevanje
I suosjećanje, mogu naslutiti
No ne želim doista znati.
Tražim pogled
Očiju otetih vremenu
Očiju punih tajnog zanosa
Što jednako smireno svjetlucaju u najsretnijim
I najtužnijim danima, povlačeći za sobom nadstvarne slutnje
O neuništivom postojanju.
Bljesak – svjetlosni signal
Kod kojeg je interval svjetla kraći
Od intervala tame.
Zabrtvljeni jedno uz drugo
O pojedinačne bezličnosti
Zajedno tvore tajanstveni stisak Što nas pokreće, stvaralački duh
Ili ono što je Béla Hamvas nazvao ”Meka budnost”.
Biti budan znači imati
Osjetljiv duh, iznimnu osjetljivost duše
Za svijet koji ju okružuje.
Ono što povezuje ljude, mjesta i Događaje, dovodeći ih u uzročno-Posljedično gibanje, je zagrljaj
Metafizike i materije
Duha i prirode – svjetla i tame.
U današnjem svijetu strojeva, ta je veza Gotovo dokinuta, prolazi se zatvaraju
I gubi se moć stvaralaštva.
Čovjek, gušen materijalnim
Prestaje osjećati i samo odražava;
Svijet čine vlastiti varljivi doživljaji
Poput onih u mjesečara
I takav se svijet – rascjepkan
U milijarde malih svjetova – urušava.
U tome leži otuđenje ljudskog bića
U njegovoj nemoći da pažljivo
Skupi otkinute komade sebe
I ponovno ih ugradi u svoje postojanje
U svoje napuštene dijelove.
Sunce pada, bljesak bode oči.
