Dok puši, slušamo gugut golubova. Zatvara prozor da se ne truju.
Ne govorim suvišno, ne pitam nepotrebno
Puštam na miru njegove krupne, vlažne oči
I on moje.
Ipak, različiti smo:
Nekidan je donio stari gramofon.
Satima je izmjenjivao ploče i uspomene, kroz smijeh je plakao
Vodio me tolikim mjestima, licima, prizorima, ali njega tamo nije bilo
Jer on – srećom – nikad nigdje nije pripadao. Odlazim u šetnju
Na zapadnom nebu množe se ružičaste prugice
I nekamo odlaze
Otvorila sam prozor, nebo je bilo sivo, onakvo kakvo on voli.
Pričala sam mu o dječaku koji je sjedio nasred ulice pogleda uprtog u pod.
Toplina je ušla u sobu donijevši grmljavinu, kao i onog dana kad se rodio
Pročišćen munjama
