Moj pokojni djed Branko Perković doživio je i to da – ne shvati vlastitu struku. Radni vijek je kao majstor telefonije proveo na željeznici, kamo su odlazili raditi mnogi iz ogulinskog kraja, pa i iz Gerova Tounjskog, odakle je bio. Bio je uvažen željezničar i majstor – i dalje ga mnogi na željeznici pamte, u što se mogu uvjeriti kada putujem vlakom i zapričam se sa starijim željezničarima pa se dotaknemo i te teme – dakle nije bio loš majstor, upravo suprotno. Već je bio u mirovini kada ga je vrijeme – ipak pregazilo. U pokretne telefone je gledao – doslovno držao u rukama i promatrao – navlas isto kao i pripadnici afričkog plemena koji su u filmu “Bogovi su pali na tjeme” redatelja Jamiea Uysa iz 1980. godine gledali praznu staklenku Coca-Cole bačenu iz aviona. Nije mu, struci unatoč, bilo jasno kako taj uređaj djeluje. Informatičko doba ga je sustiglo, ali ga nije razumio.
Preminuo je i prije no što se razvila tehnologija pametnih telefona od kojih se danas ne možemo nikako odvojiti. Da je poživio i tome svjedočio, tek mu tada ne bi bilo jasno kako možemo biti na jednom mjestu, a opet istovremeno na drugome. Kako možemo uz pomoć telefona – koji je ranije bio prilično jednostavan aparat prištekan na telefonsku mrežu koji je služio za razgovor na daljinu – sjediti u Karlovcu, a razgledavati, kao što je to njegov unuk činio prateći ulice koje su komičari Jerry Seinfeld i Larry David, književnik Paul Auster ili filmski redatelj Woody Allen opisali, New York.
Prošao sam čitav New York, i to ne jednom, a da se nisam maknuo iz Pećine, kako zovem svoj stan. Nisam prošao samo New York uz pomoć Googleovih karata, nego i ostale američke gradove. No, nisam prošao samo američke gradove, nego i američku provinciju, small town America – jasno je iz ovoga da me privlače Sjedinjene Države – ali i druga mjesta na planeti – sve kontinente, pa i nenaseljenu Antarktiku. Svratim i do onih lokacija koja sam nekada smatrao svojima kao što smatram Karlovac, a koje sam, životnom kontingencijom, u međuvremenu izgubio, odnosno izgubio sam pravo da ih smatram svojima. Ta su mjesta uglavnom na drugoj strani Kupe i Mure – Črtomirova 3, Vrhloga… Putujem čitavim svijetom, a do Dubovca, susjedne četvrti, mi je nerijetko teško prošetati.
Iako je, dakle, realno, moj krug kretanja u promjeru dvije ili tri stotine metara – Pećina-plac-knjižnica – moderna tehnologija mi omogućava da mi taj promjer bude jednak promjeru kugle Zemaljske, a tu modernu tehnologiju sada u izolaciji uslijed pandemije koronavirusa još više koristim, ne iz prkosa prema vlastima da putujem uslijed zabrana, nego iz znatiželje, ali i iskrenog uživanja u korištenju moderne tehnologije. Mnogi bi koji me poznaju čak i kazali da sam ovisnik o njoj. Često tada kažem kako su vjerojatno i onima koji su koristili prve telefone isto predbacivali, onima koji su čitali novine, a ne više misale na latinskom jeziku ili onima koji su kočije i konje među prvima zamijenili automobilima. Meni beskrajno dragi splitski kantautor Toma Bebić taj je romantičarski konzervativizam opisao najbolje u pjesmi “Tu-tu auto, vrag ti piz odnija”: “I bolje da si mi krepa, sivče, sićan se kad si na Misec vika/Eno su nekidan i njegovu lipost razotkrili”.
Nema tu ničega novog, u biti, ako se pogleda povijest. Njemački filozof Immanuel Kant je promislio čitav svijet nikada ne napustivši svoj rodni grad Königsberg, današnju rusku enklavu u Europi Kalinjingrad. Putopisci su bili nekadašnji Google Street View onima koji su čitali putopise i koje su odvodili preko Rta Dobre Nade i dalje u polinezijska prvobitna društva. Kasnije su to činili radijski i televizijski putopisci, a danas je tehnologija olakšala i savršeno prosječnom čovjeku s internetskom vezom da putuje i o tim putovanjima piše. Naravno, može se argumentirati da to nije ista vrst putopisa, ne uključuje sve osjete.
Jezikoslovlje poznaje razliku između jezika i govora, odnosno aktualnog i virtualnog, a mogli bismo kazati i između neposrednog i posredovanog iskustva. No, što je uopće neposredno iskustvo? I Ferdinand Magellan kada je putovao i otkrivao nove svjetove činio je to iz vizure vlastitog kulturnog koda, svjetonazora, spoznajnog aparata, a ono što je otkrio također se tumačilo, dakle provodilo kroz različite epistemološke naočale. Uostalom, ako automobil s video-kamerom na krovu snimi neku karlovačku ulicu, a za deset minuta netko od nas prošeće tom istom ulicom, ta ulica ipak nije ista – u deset minuta ona se promijenila, kao što je Heraklit opisao prije dvije i pol tisuće godina – panta rei – sve teče, se mijenja, pa i ta ulica iz sekunde u sekundu kao i rijeka koju je starogrčki filozof koristio kao metaforu. Čak su postali apsurdni, primjerice, reportažni novinari koji putuju i iznose svoja iskustva, a onda temeljem toga tvrde da, na primjer, ne može netko iz Europe tko nikada nije bio u Libiji ili Siriji shvatiti što se u tim zemljama događa. Ne samo da može, nego može umnogome bolje shvatiti nego oni koji tamo odlaze i znanja temelje samo na stečenim iskustvima jer im ono često iskrivi stvarnost. Neposredno iskustvo može odvesti u nestvarno, u zabludu.
Naravno, stvarnost koju prihvaćamo povezana je i s pozicijama moći, pa tako dominantno znanje prihvaćamo kao istinu. Francuski filozof Jean Baudrillard pak kazao da je spoznaja kao takva previše složena da bi bila ostvarena i da potraga za tom spoznajom, htijenje za totalnom objektivizacijom, stvara nestvarnu stvarnost, takozvanu hiper-stvarnost.
Koliko je stvarnosti posredovane modernom tehnologijom i fizička stvarnost neusklađeni uvjerite se ako koristite satelitsku navigaciju u vožnji. Morate tada biti svjesni da su upute koje dobivate ipak u raskoraku sa stvarnim prostorom i stvarnim vremenom, kao što sam se i sam uvjerio kada sam, umjesto da zaobiđem Split, ušao u taj grad jer sam prateći upute navigatora za vožnje automobilom zakasnio na skretanje kod račvanja ceste.
Ipak nam, unatoč tim osnovnim postavkama, posredovano iskustvo omogućuje donekle vjerodostojnost spoznaje, barem za prilično sigurno snalaženje, i težnja je čitavog sustava da ta vjerodostojnost bude što je moguće veća. Stoga, ako smo i svjesni da je ista ulica kojom prolazimo u stvarnosti i ona koju prolazimo u virtualnoj šetnji različita, ipak nije toliko da se ne bismo u upražnjavaju svakodnevnih potreba mogli osloniti na tu simulaciju za snalaženje u stvarnosti.
Kojekakvi moraliziraju nad njima omraženim društvenim mrežama koje nam ipak omogućuju da ne gubimo suviše na komunikaciji i proizvodnosti i kada nas država zatvori u stanove. Nije li istina da se nerijetko vode mnogo konstruktivniji i zanimljiviji razgovori na Facebooku nego u kafićima?
Razvojem tehnologije razvija se, naravno, i marketinška disciplina, koja je sama po sebi u današnje doba sveprisutno stvaranje hipe-stvarnosti, i time se omogućuju donedavno neslućene mogućnosti promocije. Kritizirajući društvene mreže kaže se da se na njima ljudi pokazuju boljima no što jesu, ali to čine i u neposrednom kontaktu, pa nekako ne mogu shvatiti tu kritiku. Način odijevanja je već nekakav marketing i prikaz samoga sebe prema van. Ako neki vlasnik restorana, primjerice, želi da njegov posao bude vidljiv, on mora posegnuti za sve modernijim načinima marketinškoga iskaza jer u hiper-stvarnom svijetu već ono što ne prati tendencije marketinškog/kulturnog/društvenog/inog razvoja postaje nestvarnim. Nije, dakle, pitanje kako na stvaran način prikazati svoju djelatnost nego kako od te djelatnosti stvoriti stvarnost, kako uvjeriti klijente u tvoju vlastitu stvarnost. Ako pritom koristiš zastarjele tehnike, postaješ nestvaran jer je naprednijima konkurencija uvjerljivija u stvaranju vlastite stvarnosti.
Možda su stari majstori kao što je bio moj djed, željezničar iz Gerova Tounjskog, samo čuđenjem iskazivali bojazan kuda taj nagli razvoj tehnologije može dovesti, kakva se Pandorina kutija zamršenih spoznajnih problema pojavljuje u vidokrugu, doživjeli neku vrst pretkazanja. Složen je svijet, ne spaja se žicama od bandere do bandere, nego značenjima i simbolima. Utoliko je izazovan i otvoren za različite naracije, bile stvarne ili hiper-stvarne, neslućen u svojim mogućnostima i prostranstvima iz ugode radnog stola ili kreveta. Stoga, ako se mora ostati doma, ne znači da se ne može landrati i družiti, a jedini virus kojeg pritom možemo dobiti – i to teško – je onaj za kojeg već postoje učinkoviti računalni lijekovi. I moramo stvarno prati ruke – za to još nije izumljen računalni program.
