Müsli: Zemlja se ne gradi poput piramida

Biti Kanađanin ili Amerikanac ne određuje naš izgled niti određuje odakle su došle naše obitelji, nego posvećenost zajedničkom uvjerenju. Stoga, zajedno, ne smijemo pokleknuti u obrani naših vrijednosti, najboljih inačica sebe

Autor: Barack Obama

Gospodine premijeru, gospodine predsjedniče parlamenta, članovi Doma zastupnika, članovi Senata, narode Kanade,

hvala na ovoj izvanrednoj dobrodošlici koja me dovodi u iskušenje da zašutim i odem jer ne može biti bolje od ovog dočeka.

Zahvalan sam, jasno, na toploj dobrodošlici i na bliskoj suradnji i prijateljstvu s vašim izuzetnim premijerom Justinom Trudeauom i njegovom izuzetnom suprugom Sophie. Treba kazati da je to ipak i odraz sjajnog savezništva i dubokog prijateljstva Kanađana i Amerikanaca. Justine, hvala na ljubaznim riječima i novoj energiji i nadi koje je Tvoje vodstvo dalo Tvojoj naciji i savezništvu. Primiče se kraj mojoj dužnosti, ali znam da će Kanada i svijet ostvariti koristi od Tvojega vodstva u godinama koje dolaze.

Kanada je prva zemlja koju sam posjetio kao predsjednik. Bilo je to u veljači. Bilo je hladno, a ja sam bio mlađi. Tada sam prošetao tržnicom ByWard, degustirao rep rakuna, što je ukusnije no što zvuči. Michelle za moju kosu danas kaže da je Great White North.Dirnula me tada toplina Kanađana, kao i danas. Ne mogu biti počašćeniji no što jesam što sam vam se pridružio u ovoj povijesnoj dvorani, katedrali slobode. Mi Amerikanci ne možemo tražiti boljeg prijatelja i saveznika od Kanade i to ne možemo dovoljno naglasiti. Ne uzimamo to zdravo za gotovo.

To ne znači da nemamo prijepore. Koliko sam shvatio, kraljica je odabrala ovo mjesto za parlament jer je na sigurnoj udaljenosti od američke granice. Priznajem, za rata 1812. godine američke snage su oštetile Toronto. Pretpostavljam da je tada ovdje bilo onih kojima nije smetalo što su Britanci uzvratili spaljivanjem Bijele kuće.

Ipak, u posljednje vrijeme jedine trupe koje prelaze našu granicu su trupe turista, poslovnih ljudi i obitelji koji odlaze u kupovinu, sklapaju poslove ili posjećuju drage ljude. Jedine bitke koje se između nas vode su one na hokejaškom terenu. Mi Amerikanci slavimo život Gospodina Hokeja, pokojnog Gordie Howea. Kao što Kanađani mogu pozdraviti američke momčadi dok nižu osvajanja Stanley kupa. U svijetu gdje je previše granica razlog sukobima naše dvije zemlje su spojene najdužom granicom mira na Zemlji. Ono što naš odnos čini jedinstvenim nije samo blizina. To je naša stalna posvećenost skupu vrijednosti – duhu koji kaže da, bez obzira tko smo i odakle dolazimo, kako nam glase prezimena, kojoj vjeri pripadamo, tu možemo činiti od života što hoćemo.

Borbenošću su pioniri i tražioci zlata gurali Zapad preko prijeteće granice. Snovi naraštaja – useljenika, izbjeglica – koje smo dočekivali na našim obalama. Nade odbjeglih robova koji su se zaputili na sjever podzemnom željeznicom. “Duboko u našoj povijesti borbe”, rekao je doktor Martin Luther King mlađi, “Kanada je bila naša zvijezda vodilja. Cesta slobode nas povezuje”.

Povezuje nas i služenje onih koji su nas branili u Belgiji, Normandiji, na balkanskom nebu, i, najnovije, na afganistanskim planinama i u iračkim kampovima. Njihova se žrtva ogleda u tihim redovima groblja Arlington i u Tornju mira ponad nas.

Povezuju nas i institucije koje smo izgradili da čuvaju mir – Ujedinjene nacije da unaprijede naša zajednička nastojanja, NATO savez da osigura našu sigurnost, NORAD u kojemu Amerikanci i Kanađani jedni uz druge drže stražu – i prate Djeda Božićnjaka na Badnjak.

Povezani smo širokom trgovačkom mrežom koja prenosi dobra s jednog na drugi kraj ovog kontinenta i povezani smo obiteljskim i prijateljskim odnosima – u mom slučaju sjajnim šogorom u Burlingtonu.

Naš odnos je tako izvanredan zbog toga što se čini tako uobičajenim – zbog toga se Amerikanci iznenade kada shvate da su naši najdraži glumci ili pjevači Kanađani! Poanta je da se ogledamo međusobno jedni u drugima i da su naši životi bogatiji zbog toga. Kao predsjednik sam učvrstio te veze naših zemalja i zbog napretka kojega smo ostvarili posljednjih godina, mogu stati pred vas i kazati da je trajno partnerstvo Kanade i Sjedinjenih Država snažnije no ikada i da smo svezani više no ranije.

A opet susrećemo ključan trenutak za naše narode i svijet. Iz ove vibrantne prijestolnice možemo sagledati svijet koji se itekako okoristio međunarodnim poretkom kojeg smo zajedno gradili, ali također vidimo i da je taj poredak izrazito opterećen ubrzanim silama promjene. Svijet je po svakoj mjeri manje nasilan nego ranije, ali je i dalje raspet starim podjelama i svježim mržnjama. Svijet je povezaniji no ikada ranije, no čak i kad širi znanje i mogućnosti većeg razumijevanja među narodima, ujedno osnažuje one koji šire mržnju i smrt – zadnje u Orlandu i Istanbulu. Svijet je prosperitetniji no ikada ranije, ali uz globalizaciju i tehnološka čuda vidimo i porast nejednakosti i zaustavljanje rasta plaća diljem razvijenih gospodarstava, što ostavlja previše radnika i zajednica u strahu od iščezlih prilika, ne samo za sebe, nego, što je još važnije, za svoju djecu.

Ususret takvom porastu neizvjesnosti nije dovoljno promatrati agregatne stope rasta ili cijene dionica ili ritam digitalnog inovatorstva. Ako se koristi globalizacije osiguraju samo onima na samome vrhu, ako se naše demokracije čine nesposobnima da osiguraju rast na širokoj osnovi i priliku svima, narod će se tome oduprijeti, iz gnjeva ili straha. A političari – neki iskreni, a drugi sasma cinični – će iskoristiti taj gnjev i taj strah, prizivajući prošle dane reda, izvjesnosti i nacionalne slave, argumentirajući da moramo ponovno podignuti zidove i ograditi se od kaotičnog svijeta ili se riješiti navodnih zala koje nameću doseljenici – sve kako bismo ponovno stekli kontrolu nad našim životima.

Vidjeli smo neke od tih struja u Ujedinjenom Kraljevstvu na referendumu o izlasku iz Europske unije. Unatoč prvim reakcijama, uvjeren sam da taj proces može biti upravljan na mudar i uredan način. Očekujem da će naši prijatelji s obje strane Engleskog kanala razviti realan plan da se krene naprijed. Isto sam tako uvjeren da su naše transatlantske vrijednosti koje dijelimo kao liberalne, tržišno-orijentirane demokracije dublje i jače od bilo kojeg pojedinog događaja. No, dok su možda okolnosti Brexita jedinstvene za Ujedinjeno Kraljevstvo, frustracije koje narod osjeća nisu. Kratkotrajnim problemom Brexita se može razumno upravljati, ali dugoročne trendove nejednakosti, razmještenosti i posljedičnih društvenih podjela ne smiju biti zanemareni. Odgovor na globalizacijske sile i tehnološke promjene će odrediti izdržljivost međunarodnog poretka koji osigurava sigurnost i prosperitet budućim naraštajima.

Srećom, partnerstvo Sjedinjenih Država i Kanade ukazuje na put kojim treba ići jer naša povijest i zajednički rad govore o zajedničkom paketu vrijednosti na kojima treba graditi. To su provjerene vrijednosti pluralizma i tolerancije, vladavine prava, otvorenosti, globalnoga angažmana, trgovine i suradnje, zajedno s jednakostima prilika i ulaganjem u narode u našim zemljama.

Pierre Trudeau je jednom kao premijer kazao: “Zemlja, naposljetku, nije nešto što gradiš kao što su faraoni gradili piramide, a tada je ostaviš da stoji i prkosi vječnosti. Zemlja je nešto što se gradi svakoga dana s temeljnim zajedničkim vrijednostima”. Što vrijedi za zemlje vrijedi i za svijet. I upravo o tome želim danas govoriti – kako ojačati naše institucije da unaprijede te obveze u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Započet ću s našom zajedničkom ekonomskom vizijom. U svemu što radimo, naša posvećenost jednakosti prilika za sve naše ljude mora biti u središtu našeg posla. Sretni smo jer su oba naša naroda dobro pozicionirana za uspjeh u 21. stoljeću. Naše dvije nacije iz neposrednog iskustva poznaju veliku moć slobodnog tržišta i inovacija. Kanađani pomažu u upravljanju najinovativnijih tvrtki Silicijske doline. Naši studenti studiraju na našim sveučilištima svjetskog ugleda. Ulažemo na osnovu istraživanja i razvoja i odlučujemo temeljem znanosti i dokaza. I to funkcionira. To je ono što je stvorilo naše izvanredne ekonomije. Ako su nas financijska kriza i nedavna recesija nečemu naučili, to je da su naša gospodarstva uspješnija kada pružamo svakome priliku za uspjeh. Dugo se smatralo da države moraju birati između ekonomskog rasta i ekonomske uključivosti. Ispostavilo se da je to lažna dilema. Ako menadžer tvrtke zaradi u danu više nego običan radnik u godini, ta vrst nejednakosti nije samo loša za radnu motivaciju te tvrtke, nego i za gospodarstvo – takav radnik nije dobar. Ako mladić iz Ohia ne može otplatiti svoj studentski kredit ili djevojka iz Ontarija svoje račune, to ima svoje posljedice na naše ekonomije – smanjuje mogućnost rasta. Trebamo, dakle, rast koji je širok i svakoga podiže, kao i poreske politike koje su pravedne prema radničkim obiteljima te snažne sigurnosne mreže za posrnule. Kako je jednom kazao John Kenneth Galbraith, “zajednički nazivnik napretka” su naši ljudi. To nisu brojke i apstrakcije, nego je važno kako nam je. Naravno, mnogi koji dijele s nama tu naprednu uključivu viziju tvrde da ulaganja u naše ljude, zaštita naših radnika, pravedne poreske politike nisu dovoljne. Za njih je globalizacija u svojim postavkama namještena da pogoduje najbogatijima te, stoga, zagovaraju raskid trgovinskih ugovora i različitih međunarodnih institucija kao i aranžmana koje međusobno integriraju nacionalne ekonomije. Razumijem tu viziju. Znam da je privlačna. Doimlje se da ćemo steći veću kontrolu, ako povučemo crtu oko naših granica, posebice kada je teško vidjeti ili lako za uzeti zdravo-za-gotovo koristi trgovine i gospodarske integracije, a lako je primijetiti vrlo konkretna razmještanja. Postoji samo jedan problem – ograničavati trgovinu i podvrći se protekcionizmu neće biti moguće u 21. stoljeću. Čak i kada bismo htjeli, ne možemo se ograditi od ostatka svijeta.

Dan nakon Brexita ljudi su se pitali kako se to misli izvesti, kako će to funkcionirati. Utjecaj ekonomskih slabosti u Europi i Kini te drugim zemljama na naše ekonomije govori o stupnju naše ovisnosti. Naša gospodarstva, naša radna mjesta, naši poslovi ovise o prodanim dobrima i uslugama diljem svijeta. Vrlo se mali broj naših domaćih industrija može otkinuti od tog svjetskog opskrbnog lanca. Stoga onima među nama koji uistinu vjeruju da naša gospodarstva moraju biti korisna svima odgovor nije u povlačenju iz međovisnog svijeta nego u sudjelovanju s ostatkom svijeta u oblikovanju pravila za dobro naših radnika i tvrtki. Iskustvo naših dviju zemalja ukazuje na put. Sjedinjene Države i Kanada imaju najveći dvostrani trgovinski i ulagački odnos na svijetu. To znači da kvibeška tvrtka može otvarati radna mjesta u Sjevernoj Karolini i start-up iz Toronta može privući ulagača iz Texasa.

Problem je što se neka gospodarstva u mnogim od najbrže rastućim regijama svijeta – posebice u azijsko-pacifičkoj regiji, ne pridržavaju uvijek istih pravila. Nameću nepoštene carine ili ugnjetavaju radnike ili održavaju niske okolišne standarde, što otežava našim tvrtkama da sudjeluju u fer natjecanju. S Transpacifičkim partnerstvom imamo mogućnost ne samo otvoriti ta tržišta za američke i kanadske robe i ukloniti tisuće tih nepoštenih tarifa – što, inače, mi moramo učiniti jer oni već ovdje posluju po postojećem pravilima, a mi ne prodajemo onoliko koliko bismo tamo trebali – nego nam ujedno pruža mogućnost uvećati zaštitu naših radnika i okoliša te promicati ljudska prava, uključujući snažnu zabranu trgovine ljudima i dječjeg rada. Tako se naši radnici mogu natjecati u ravnopravnoj utakmici i naše tvrtke su manje sklone sudjelovati u utrci ka dnu. Kada uvećana ulaganja ukrstimo s obrazovanjem naših ljudi, vještinama i treninzima, te infrastrukturom, istraživanjem, razvojem i povezanošću, možemo potaknuti onu vrst održivog rasta koji nam donosi boljitak. Poanta je da trebamo gledati naprijed, ne natrag. Više trgovine i više veza između ljudi će nam također pomoći u nadilaženju starih podjela.

Zahvaljujem Kanadi na ugošćavanju naših pregovora s kubanskom vladom i potpori našim nastojanjima da iza sebe ostavimo pola stoljeća loših politika kako bismo započeli novo poglavlje s kubanskim narodom. Znam da mnogo Kanađana voli putovati na Kubu, možda zato što tamo nema Amerikanaca da rade gužvu na ulicama i plažama. No to se mijenja. Kako će se sve više Amerikanaca povezivati s Kubancima, tako će običnim Kubancima porasti ekonomske prilike i nade.

Amerikanci i Kanađani se također slažu da bogate zemlje poput naših ne mogu ostvariti svoj puni potencijal dok ostale tavore u siromaštvu. To se također neće promijeniti u povezanom svijetu, to da se siromaštvo, bolesti i sukobi u drugim dijelovima svijeta prelijevaju k nama, koliko god si umišljali da takve efekte možemo blokirati. Stoga s našom privrženošću svjetskim ciljevima održivog razvoja imamo priliku stati na kraj sramotnom krajnjem siromaštvu. Možemo u Afriku dovesti više električne energije kako bi studenti mogli noću studirati i tvrtke ostajati otvorene. Možemo iskorijeniti pošast malarije i zikavirusa. Možemo ostvariti naš cilj prvog naraštaja bez side. Možemo to, nadohvat nam je ruke. Možemo i pomoći onima koji rade da korupciju zamijene transparentnim i odgovornim institucijama koje služe narodu. Kao lideri globalnog razvoja Kanada i Sjedinjene Države razumiju da razvoj nije milodar nego ulaganje u naš budući prosperitet. Ne samo da takva ulaganja i politike pomažu siromašnim zemljama, nego i stvaraju milijarde kupaca za kanadske i američke proizvode i smanjuje se mogućnost da šire smrtonosne epidemije kod nas te će stabilizirati dijelove svijeta iz kojih dolazi prijetnja po sigurnost naših ljudi.

Obje naše zemlje vjeruju da je naša sigurnost – i ne samo prosperitet – unaprijeđena kada zajedno štitimo prava svih nacija i naroda za životom u miru i sigurnosti. Čak i kada je ponekad jednostrana akcija potrebna ne bi li se zaštitilo naše ljude, vjerujemo da u svijetu u kojemu ratovi između velikih sila nisu vjerojatni, ali jesu međunarodne prijetnje koje ne poznaju granice, poput terorizma, vjerujemo da je naša sigurnost poboljšana kada države rade zajedno. Vjerujemo da se razmirice koje nastaju između država trebaju, kada god je to moguće, razrješavati mirno, diplomatski, da međunarodne organizacije treba podupirati, da multilateralizam nije prosta riječ. Zasigurno smo sigurniji kada zajednički nastupimo protiv terorističkih mreža i ideologija koje su stigle do samog praga ove dvorane. Štujemo sve žrtve ovih ekstremista, uključujući Kanađane Johna Ridsdela i Roberta Halla. S dodatnim kanadskim doprinosom, i u treniranju iračkih snaga, naša koalicija je u ofenzivi diljem Iraka i Sirije. Uništit ćemo terorističku grupu ISIL. Nastavit ćemo pomagati lokalne snage i dijeliti obavještajna saznanja, od Afganistana do Filipina, kako bismo opsežno odbili terorističke mreže. I, suprotno mržnji i nihilizmu terorista, radit ćemo s partnerima diljem svijeta, posebice muslimanskim zajednicama, kako bismo ponudili bolju viziju i put ka razvoju te priliku i toleranciju. Oni jesu i moraju biti naš partner u tom naporu.

U međuvremenu, kada države krše međunarodna pravila i norme, za što je primjer ruska agresija na Ukrajinu, Sjedinjene Države i Kanada će stati rame uz rame s našim saveznicima u obrani naše zajedničke sigurnosti. Da bi se to postiglo potreban je velik broj alata, kao što su gospodarske sankcije, ali i održavanje naših vojnih snaga na razini zadataka 21. stoljeća, te ulaganje u nove sposobnosti. Kao vaš saveznik i prijatelj dozvolite da kažem kako ćemo biti sigurniji kada svaka članica Sjevernoatlantskog saveza, pa i Kanada, bude doprinosila cijelim svojim udjelom zajedničkoj sigurnosti. Kanadske oružane snage su uistinu dobre i, ako bih mogao posuditi frazu, svijet i NATO trebaju više Kanade.

Isto kao što se moramo udružiti radi zajedničke obrane, moramo se udružiti i diplomatski, prije svega da spriječimo rat. Rezultati diplomacije su rijetko brzi, ali njome se i najtvrdoglaviji sukobi mogu riješiti. Na našoj hemisferi, samo unazad nekoliko tjedana, nakon pola stoljeća rata, Kolumbija je pred postizanjem povijesnog mira, a sjevernoameričke države će biti važan partner toj zemlji u njezinom kretanju naprijed, uključivo u razminiranju. Diljem svijeta, kanadski i američki diplomati rade skupa da postignu boljitak, čak i u Siriji – agonija i patnja sirijskog naroda nam drapa srce, a naše dvije zemlje nastavljaju predvoditi u pružanju humanitarne pomoći Sirijcima. Mada je nam je istinsko razrješenje tog sukoba za sada izmaknulo, znamo da je jedino za taj građanski rat političko kako bi sirijski narod mogao ponovno preuzeti svoju zemlju i živjeti u miru. Amerikanci i Kanađani će raditi uporno koliko je u našoj mogućnosti da se to ostvari. U zemlji Lestera Pearsona ističemo našu posvećenost održavanju i osnaživanju mirotvorstva koje spašava živote diljem svijeta.

Ima jedna prijetnja, ipak, koja se ne može razriješiti vojno niti je može razriješiti jedna zemlja, a to je prijetnja klimatskih promjena. Klimatske promjene nisu više apstrakcija. To nije problem čije rješenje možemo odlagati. Događa se sada. Događa se ovdje, u našim zemljama. Sjedinjene Države i Kanada su arktičke nacije, a lani, kada sam postao prvi američki predsjednik koji je posjetio Arktik, uvjerio sam se osobno u učinke klimatskih promjena. Glečeri, kao što je kanadski Athabasca, se tope alarmantnom brzinom. Tundra gori. Permafrost se odmrzava. To nije urota. Događa se. Unutar naraštaja led Arktičkog mora bi mogao nestati ljeti. Skeptici i cinici mogu insistirati na opovrgavanju onoga što se zbiva pred našim očima, ali aljaški autohtoni stanovnici koje sam upoznao, čija drevna sela uranjaju u more, nemaju taj luksuz. Znaju da se klimatske promjene događaju i da to nije prevara. Od Bangladeša do pacifičkih otoka mora u porastu gutaju zemlju i tjeraju ljude iz njihovih domova. Diljem svijeta snažne oluje i sve intenzivnije suše stvaraju humanitarnu krizu i stvaraju uvjete za nove sukobe. To nije samo moralni, nego i ekonomski problem i moglo bi se prometnuti u jedan od naših najhitnijih sigurnosnih. Predugo slušamo da borba s klimatskim promjenama podrazumijeva uništenje naših ekonomija. No, ugljične emisije u Sjedinjenim Državama su na razini otprije dva desetljeća dok je u isto vrijeme naša ekonomija drastično rasla. Alberta, naftna zemlja Kanade, naporno radi da smanji emisije dok promiče rast. Ako Kanada to može postići, ako Sjedinjene Države to mogu postići, čitav svijet može ostvariti ekonomski rast i štititi naš planet. Možemo pomoći svijetu da se suoči s ovom prijetnjom. Već sada, zajedno u Parizu, postigli smo najambiciozniji sporazum u povijesti koji se odnosi na borbu protiv klimatskih promjena. Primijenimo ga ove godine. Sa sporazumom kojeg smo postigli s Meksikom i obznanili danas, stvorimo polovicu električne energije na ovom kontinentu iz čistih izvora do kraja desetljeća. To je moguće. Stvorimo partnerstva koja će pomoći Arktiku i njegovim žiteljima priliku koju zaslužuju očuvanjem jedinog doma kojega poznaju. Gradeći na ideji začete u Montrealu prije tri desetljeća, smanjimo emisiju opasnih freonskih stakleničkih plinova. Ovo je jedini planet kojega imamo i ovo bi mogla biti zadnja prilika da ga sačuvamo. Amerika i Kanada moraju tu borbu predvoditi i predvodit ćemo.

Kao što smo se udružili u zaštiti planete, udružili smo se u zaštititi dostojanstva svakog ljudskog bića. Vjerujemo u pravo svakog čovjeka da sudjeluje u društvu. Vjerujemo u pravo svih ljudi da ih se trertira jednako, da imaju iste uvjete za postizanje uspjeha. Ta temeljna premisa naših demokracija je upisana u naš DNK. Složit ćemo se da demokracije nisu savršene. Znaju biti neuredne, spore i mogu ostaviti u nezadovoljstvu sve sudionike rasprave. Justin je tek počeo to spoznavati. Ako niste znali, tako sam zaradio sijede vlasi. Ipak, više od bilo kojeg drugog sustava vladavine, demokracija omogućava onim pravima koja su nam najvažnija da se u potpunosti izraze, omogućavajući nam, upornim i mukotrpnim građanskim angažmanom, da naše zemlje stalno činimo boljima, da rješavamo nove izazove, ispravimo stare pogreške. Moćna je bila Vaša poruka, premijeru, koja je odjeknula ovdje i diljem svijeta, kada se Vaša vlada obvezala na nov odnos s prvim stanovnicima Kanade.

Demokracija je teška. Živjeti u skladu s našim idealima zna biti teško i za najboljih vremena, a može biti i teže kada je budućnost neizvjesna ili kad, reagirajući na opravdane strahove i frustracije, izraz dobiju oni koji nude politiku “nas protiv njih”, onu politiku koja žrtvuje druge – doseljenike, izbjeglice, različite od nas. Moramo jasno ustvrditi o čemu se radi – riječ je o prijetnji vrijednostima koje ispovijedamo i u čiju obranu stajemo. Upravo stoga što poštujemo sve svijet u nama vidi uzore. Dugine boje su se zavijorile nad ovim parlamentom, kao što su i osvijetlile Bijelu kuću. To je svjedočanstvo našeg napretka, ali i rad koji mora iznjedriti istinsku jednakost za naše sugrađane koji su lezbijke, homoseksualci, biseksulaci ili transrodni. Naši prijatelji i susjedi muslimani su oni koji vode svoje tvrtke i služe u našim upravama i našoj vojsci, koji su prijatelji s našom djecom i čine naše sportske momčadi. Moramo ustati protiv kleveta i mržnje usmjerenih protiv onih koji izgledaju ili štuju Boga drugačije. To je naša obveza. To smo mi. To je ono što Ameriku i Kanadu čini posebnima. Ovdje u Kanadi je ženi povjerena najviša dužnost. U Americi, po prvi puta, velika politička stranka ima vjerojatnu kandidatkinju za predsjedničku dužnost. Nisam neutralan po tom pitanju. No, naš posao neće biti završen dok sve žene u našoj zemlji ne postanu istinski jednake – po plaći, odnosu, prilikama – s muškarcima, dok našim djevojkama ne omogućimo one prilike koje omogućavamo našim mladićima. Moramo biti takvi. Ne osjećam potrebu za političku korektnost u ovim pitanjima jer nije riječ o američkim ili kanadskim vrijednostima. Justin i ja vjerujemo, a nadam se i svi vi, da je riječ o univerzalnim vrijednostima i moramo biti hrabri u njihovoj obrani doma i diljem svijeta i ne se stidjeti progovoriti uime tih vrijednosti pluralizma, trpeljivosti i jednakosti.

Ponekad se plašim da smo strašljivi u obrani tih vrijednosti. Zato ću se nastaviti boriti za ona neotuđiva prava tu u našoj hemisferi – u zemljama kao što su Kuba i Venecuela – ali i u udaljenim krajevima svijeta, za prava građana da u civilnom društvu kažu što im je na umu i da se bore za promjenu, za pravo novinara da izvještavaju istinu, za pravo svih vjernika da slobodno prakticiraju svoju vjeru. To je težak zadatak, ali ispravan, znade biti nezgodan, ali je iskren. Upravo je to poštivanje ljudskog dostojanstva, posebno najranjivijih, možda ono što više od bilo čega drugoga spaja naše dvije zemlje.

Biti Kanađanin ili Amerikanac ne određuje naš izgled niti određuje odakle su došle naše obitelji, nego posvećenost zajedničkom uvjerenju. Stoga, zajedno, ne smijemo pokleknuti u obrani naših vrijednosti, najboljih inačica sebe. To uključuje našu povijest nacije doseljenika i moramo ustrajati u dobrodošlici ljudima koji dolaze iz čitavog svijeta. Živost naših gospodarstava se pospješuje dolaskom novih motiviranih doseljenika. No to nije samo gospodarsko pitanje. Kada izbjeglice izbjegnu bombama i mučenjima, a migranti prijeđu pustinje i mora u potrazi za boljim životom, ne možemo skrenuti pogled. Zasigurno ne možemo teroristima označiti ranjive koji bježe od terorista. Možemo insistirati na urednom postupku doseljenja i na tome da se sačuva naša sigurnost. Granice imaju značenje. No u ovakvim smo trenucima pozvani vidjeti se u drugima jer smo i sami nekoć bili stranci – ako niste vi, jesu vaši djedovi i bake, pradjedovi i prabake. Nisu niti oni imali sve dokumente kada su dolazili tu. Mučili su se s jezikom i suočavali se s diskriminacijom, gajili kulturne norme koje se nisu uklapale u novu sredinu. U jednom trenutku, negdje, vaše obitelji su bile autsajderske. Stoga su majke, očevi i djeca koje gledamo danas – mi. Ne ostavimo ih na cjedilu. Dakle, kao Amerikanci i Kanađani ćemo nastaviti primati doseljenike s dobrodošlicom i osiguravati ujedno našu sigurnost. Možemo i hoćemo učiniti oboje.

Uvećavamo potporu Centralnoj Americi kako bi što manje obitelji i djece krenulo na opasan put na sjever. Ove jeseni će Sjedinjene Države ugostiti svjetski skup o izbjeglicama jer suočeni s tom krizom više država treba ispuniti osnovne obveze prema drugim ljudskim bićima. Bit će teško, proračuni su nategnuti, postoje opravdani prijepori i neće svi pomoći. No možemo pokušati. Ljudi dobre volje i suosjećanja nam pokazuju put – grčki otočani koji pomažu obiteljima u pristajanju, Nijemci koji dijele slatkiše migrantima na željezničkim postajama, sinagoga u Virdžiniji koja poziva sirijske izbjeglice na večeru. Svijet su nadahnuli Kanađani koji su diljem ove zemlje otvorili svoja srca i svoje domove. Svjedočili smo i građanima koji su pleli džempere kako bi izbjeglicama bilo toplije zimi. Vidjeli smo i vašeg predsjednika Vlade kako prima s dobrodošlicom pridošlice, pruža im prijateljsku ruku i poručuje: “Doma ste, na sigurnom”. A vidjeli smo i izbjeglice s osjećajem dužnosti da uzvrate na dobrodošlicu, da zgrabe prilike za nov život. Primjer je djevojka koja je izbjegla iz Afganistana na magarcu, devi i mlaznom zrakoplovu i koja se sjeća dobrodošlice i pjeva crvendaća. Danas je dio Vlade jer je Kanada njezina domovina.

Zemlja “nije nešto što se gradi kao što su faraoni gradili piramide. Zemlja je nešto što se gradi svakoga dana našim temeljnim vrijednostima”. Koliko je istine u tome. Koliko smo sretni što smo imali prethodnike koji su iz dana u dan, ciglu po ciglu, gradili ove naše izuzetne države. Koliko smo sretni i privilegirani što imamo priliku graditi svijet iznova. Koračajući dalje cestom slobode ostanimo vjerni vrijednostima koje nas čine Amerikancima i Kanađanima, saveznicima i prijateljima, sad i zauvijek.

Zahvaljujem.

*govor u kanadskom parlamentu 29. lipnja 2016.

**izvor

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije