Hrvatsko društvo prolazi već četvrti tjedan karantene zbog dosad neviđene zdravstvene krize u povijesti Republike Hrvatske. Znatan dio stanovništva prisiljen je ostati u svojim domovima, a dobar dio poslodavaca, barem privremeno, obustaviti svoje poslove. Nemogućnost rada i zarade dodatno je potencirana sličnim zdravstvenih mjerama u svim drugim zemljama Europske Unije. Stoga nije teško zaključiti ono o čemu se već tjednima intenzivno govori i piše – slijedi velika ekonomska kriza, s nepoznatim trajanjem, ali s većim intenzitetom od posljednje krize.
Iz navedenih razloga, sasvim logično, javljaju se politološke, sigurnosne i ekonomske analize koje pokušavaju dati ne samo racionalno objašnjenje postojećih turbulencija, nego i anticipirati daljnje ponašanje društvenih aktera. Istovremeno, nedostaje pokušaj objašnjenja aktualne situacije iz perspektive političke ekonomije. Ovom pokušaju povod je i reakcija dijela malih i srednjih poduzetnika na prva predložena ekonomska rješenja Vlade Republike Hrvatske. Ta, možemo slobodno reći, vrlo glasna i organizirana reakcija zapravo je pritisak, prvenstveno usmjeren na nositelje ekonomske politike, da poduzmu one mjere za koje predstavnici malih i srednjih poduzetnika smatraju da će znatno umanjiti posljedice koje će pretrpjeti hrvatsko gospodarstvo u nadolazećoj ekonomskoj krizi. Umjesto analize ekonomskih mjera poduzetnika, s jedne strane, te predloženih rješenja Vlade RH, s druge strane, u ovom radu će se istražiti koje su okolnosti uzrokovale spomenutu reakciju malih i srednjih poduzetnika. Umjesto analize posljedica zdravstvene na ekonomsku krizu i posljedica ekonomske krize na radna mjesta i hrvatsko gospodarstvo, ovaj rad propituje pozadinu koja je omogućila efikasnost spomenute reakcije malih i srednjih poduzetnika. Iz perspektive individualnog poduzetnika ili čak više njih nema sumnje – glasna reakcija na prijetnju krizom posljedica je straha od propasti i velike neizvjesnosti. Međutim, kako društvo i društvena kretanja ipak ne možemo istraživati samo iz perspektive pojedinca (iz pozicije metodološkog individualizma) i njegovih interesa, nužno je da pokušamo sagledati cjelinu, pri čemu politička ekonomija može biti od pomoći.
Nakon dva navedena istraživačka pitanja, bitno je podastrijeti i istraživačku hipotezu. Aktualna zdravstvena i nadolazeća ekonomska kriza sasvim sigurno će razotkriti razne nedostatke, među kojima i demokratski deficit, nedovoljnu pripremljenost hrvatske politike i slabu financijsku otpornost hrvatskog gospodarstva. Međutim, one će razotkriti i (klasni) sukob ekonomskih aktera. Taj sukob, između malih i srednjih poduzetnika, s jedne strane, i velikih poduzetnika s druge strane postojao je i ranije, ali je bio latentan. Postojeća kriza ovaj latentni sukob čini vidljivim, ocrtava njegove konture. Tako istraživačka teza glasi da je napad sektora malog i srednjeg poduzetništva na veliku ili preveliku i tromu državu pokušaj vlastite konsolidacije. Daljnji razvoj tog sektora usmjerava ga u sukob sa sektorom krupnog kapitala koji je u političko-ekonomskoj simbiozi s državom još od faze obnove kapitalizma 1990-ih. Pritom je svrha članka konstruirati skicu za istraživanje transformacije iz latentnog u otvoreni sukob ovih frakcija kapitala. Ovo je tim važnije što protagonisti, to jest mali i srednji poduzetnici nisu birali trenutak sukoba, niti su to mogli, nego su prisiljeni djelovati ad hoc. Međutim, ključna razlika u odnosu na prijašnju krizu je stupanj njihove pripremljenosti za djelovanje i pritisak na nositelje ekonomske politike, što je činjenica koja dosta govori kako o njihovom razvoju i konsolidaciji tako i o kapitalizmu u Hrvatskoj.
U skladu s navedenim, članak ne teži dati ekonomističko rješenje (odabrati optimalni od raznih razrađenih scenarija unutar zadanih ograničenja), nego teži, iz perspektive političke ekonomije, ukazati na glavne procese u društvu koji su utjecali na sadašnju situaciju. Slijedi i napomena da se namjerno ne ide u daljnju konkretizaciju malog i srednjeg te velikog poduzetništva, nego ih se, zbog karaktera ovog članka, uzima kao homogene. Pritom, naravno, ne tvrdimo da članak pruža konačnu sliku stvarnosti, nego ide za stvaranjem teorijsko-metodološkog okvira za njeno daljnje proučavanje.
Konstrukciju teorijsko-metodološkog okvira za istraživanje hrvatske političke ekonomije započinjemo istraživanjem procesa obnove kapitalizma 1990-ih. Ovaj proces imao je dvije glavne (međusobno prožimajuće) faze – politički pobjednici prvih višestranačkih izbora tijekom iste godine ukinuli su Socijalističku Republiku Hrvatsku transformirajući je u Republiku Hrvatsku, odnosno u „buržoasko-demokratsku državu“ (Rastko Močnik) čime su započeli borbu za prevlast nad državnim aparatom, kojeg su stavili u službu svojih glavnih političkih i ekonomskih ciljeva, bez toga inače neostvarivih. Druga faza bila je iniciranje procesa pretvorbe i privatizacije od strane te nove države, u početku i dalje unutar Jugoslavije. Nova država je nacionalizirala društvenu imovinu i ukinula društveno vlasništvo, pa time razdvojila dotadašnje radnike od sredstava za proizvodnju (u širem smislu), s jedne strane i privatizirala društvenu imovinu stvarajući tako domaću poduzetničku klasu, s druge strane.
Nemajući to kao svoj prvi cilj, ili kao cilj uopće – hrvatske su političke elite obnovom kapitalizma hrvatsku ekonomiju ipak pozicionirale na periferiju europskog kapitalizma i tako je vratile unatrag za više od pola stoljeća. Ako bismo pretpostavili da je posljednjih godina i sama Europa postala poluperiferija ili to postaje, tada bi Hrvatska bila periferija poluperiferije. Nasuprot tome, raspad Jugoslavije je dočekala kao jezgra tadašnjeg sistema. Ova preobrazba s pozicije jezgre bivšeg sistema prema periferiji sadašnjeg ostavila je svoje posljedice. One se ogledaju u procesu podređivanja međunarodnoj podjeli rada, koji je nominalno zaključen ulaskom u međunarodne institucije, Sjevernoatlantski pakt (NATO) i EU.
Podređivanje međunarodnoj podjeli rada kao cjeloviti i kompleksni proces može se ugrubo podijeliti u dvije faze. Prvu fazu obilježila je obnova kapitalizma u periodu 1990-2002/03, a drugu fazu, koja i dalje traje, obilježava takozvana samostalna reprodukcija sistema. Kao završne godine obnove kapitalizma uzete su 2002/03, a ne 1999/2000 koje označavaju politički poraz Hrvatske demokratske zajednice i smrt Franje Tuđmana. Razlog tome jest što nova koalicijska vlast, predvođena reformiranim komunistima – Socijaldemokratskom partijom Hrvatske – koja je imala veliku podršku Zapada, nije bitno ulazila u reviziju privatizacijskih procesa i time praktički nije dirala u sam proces obnove kapitalizma. To nije toliko iznenađujuće, ali ovdje je nužno konstatirati radi obilježavanja trajanja svake od navedene dvije faze. Druga faza koincidira s političkim porazom spomenute koalicije, dolaskom reformiranog („proeuropskog“) HDZ-a na vlast i približavanjem EU. U ovoj fazi, koja traje i danas, obnovljeni sistem reproducira se sam od sebe. Ova reprodukcija dakako nije ista početkom prvog desetljeća 2000-ih i krajem drugog desetljeća. Ali uvjeti za razvijanje tendencije koja je danas već vidljiva, nastali su tada. Glavna osobina je umanjeni utjecaj stranačke politike na ekonomske procese koji je posljedica što otvaranja pretpristupnih pregovora s EU, što konsolidacije simbiotičkog procesa države i krupnog kapitala započetog 1990-ih, a kojim su uvelike predodređene grane i sektori ekonomije za daljnju kontrolu. Stoga umanjeni politički utjecaj ovdje ne znači toliko plansko i koordinirano uzmicanje države iz ekonomije, koliko zapravo njeno prioritiziranje jednog, većeg, dijela, a prepuštanje drugog, manjeg, dijela tržišnim zakonitostima. I ponajviše u tom prepuštenom dijelu, u sistemu je gotovo bez smetnji došlo do samostalne reprodukcije.
Istovremeno je otpočeto nekoliko gotovo paralelnih procesa. Uz već navedeno stvaranje nacionalne kapitalističke klase kroz simbiozu s državom, razvijao se frakcijski sukob unutar iste kapital-klase na osnovnim linijama trgovačko-uslužni – industrijski – financijski kapital, te podređivanje nekih od frakcija ekonomijama zapadnih zemalja EU i naravno Sjedinjenih Država. Na primjer, u periodu od 1993. do 2004. od svih stranih izravnih investicija, vlasnička ulaganja su iznosila više od 70 posto, i to na sljedeće načine – posredstvom privatizacije, naknadnim preuzimanjem već privatiziranih poduzeća ili preuzimanjem poduzeća prije njihove privatizacije. S druge strane, kako piše Boris Sisek u članku “Strane izravne investicije u Hrvatskoj – uzroci neuspjeha” (2005), najviše se ulagalo u ove tri grane – ostalo novčarsko poslovanje (21,42%), telekomunikacije (15,88%) i proizvodnja farmaceutskih pripravaka (10,52%). Također, prema članku Ante Babića, Andreje Pufnik i Tihomira Stučke “Teorija i stvarnost inozemnih izravnih ulaganja u svijetu i u tranzicijskim zemljama s posebnim osvrtom na Hrvatsku” (2001), u periodu 1993.-2000. iznos stranih investicija bio je četiri i pol milijardi dolara, od čega su SAD, Njemačka i Austrija sudjelovali s ukupno oko tri milijarde dolara. Ako gledamo za čitav period 1993.-2019. onda su pet najvećih investitora, redom Austrija, Nizozemska, Njemačka, Italija i Luksemburg. Podaci se nalaze na službenim stranicama Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta.
Ovi političko-ekonomski procesi kreirali su kompleksnu situaciju u kojoj se zapravo izgubila ona naizgled čvrsta granica (ili brana) između nacionalnog gospodarstva i europske (svjetske) ekonomije. O čemu je riječ? Još je u drugoj polovici prošlog stoljeća poznati kanadsko-američki ekonomist John Kenneth Galbraith opisao ponašanje multinacionalnih korporacija unutar onih država koje podizanjem carina i uvođenjem protekcionizma pokušavaju zaštititi vlastitu industriju. Budući da su već prisutne u tim državama i budući da imaju moć lobiranja, korporacije uspijevaju ugraditi vlastito poslovanje u ove protekcionističke mjere i tako se zaštititi od potencijalnih novih investitora izvana, s jedne strane, a zbog svog transnacionalnog opsega ne bivaju ograničene u daljnjem iskorištavanju resursa domaće ekonomije, s druge. Štoviše, njima se postupno stvara prilika i za efikasnije poslovanje.
Nešto slično se dogodilo u hrvatskoj ekonomiji na prijelazu iz faze obnove kapitalizma u fazu njegove samostalne reprodukcije. Osnovna pretpostavka za to bila je ekonomska pozicija hrvatskog sistema kao periferije EU, koja sa sobom nosi i one ključne osobine jednog društva na periferiji – nemogućnost upravljanja ekonomijom u interesu blagostanja vlastitog društva, nemogućnost podređivanja državne birokracije s ciljem podizanja efikasnosti privređivanja i, konačno, postojanje slabe domaće poduzetničke klase. Hrvatska država je stvaranjem ili pokušajima stvaranja nacionalne buržoazije morala pristati na poziciju periferije i samim time i na situaciju u kojoj je njena nacionalna klasa podređena kapitalu EU. I obratno, domaća buržoazija (zapravo kvaziburžoazija) morala je pristati na situaciju da joj država služi kao sredstvo za ekonomske probitke tek kad provodi interese uloženog kapitala jezgre EU.
Međutim, posljednjih deset do petnaest godina, na bazi samostalne reprodukcije sistema dolazi do razvoja, a onda i konsolidacije zapravo nove hrvatske kapitalističke klase. Za razliku od stare, ova klasa nije toliko ovisna o državi, odnosno, iako djelomično posluje s državom, ona nije nastala direktnim političkim utjecajem. Za razliku od stare klase, ova se sve više pouzdaje u tržište i tržišne mehanizme, u profit, a ne političke veze, kao temelj poslovanja. Nju ne zanimaju ideološke podjele ili strančarenje, nego biznis i samo biznis. Riječ je o malim i (donekle) srednjim poduzetnicima, koji su ponajviše bili u mogućnosti razviti se bez direktne pomoći politike i bez direktne pomoći inozemnog kapitala. Nova poduzetnička klasa (ponajviše mali i srednji poduzetnici) otvoreno počinje doživljavati hrvatsku državu kao ograničavajućeg aktera vlastitog ekonomskog razvoja. Država je dosad svojim politikama i djelovanjem konstruirala ili uvelike utjecala na konstruiranje postojećeg sistema na periferiji europskog kapitalizma. Taj je sistem potom utjecao, bilo je pitanje vremena, na razvoj onog dijela biznisa koji nije srastao s državom, a opet nije ni ovisan o inozemnom kapitalu. Konačno, nositelji ovih tendencija u većini slučajeva jesu ljudi mlađe dobi pa prirodno nisu mogli ni biti uključeni u politiku i ekonomiju 1990-ih, to jest. u fazi obnove kapitalizma.
Ovo nam razotkriva konture vrlo bitnog procesa koji se odvija zadnjih godina. Mali i srednji poduzetnici javljaju se kao pretendenti na društvenu poziciju one nacionalne klase koja Hrvatskoj nedostaje – moćne domaće buržoazije. Stara klasa, možemo je nazvati i starosjedilačkom, koja je u simbiotičkom odnosu s državom s jedne strane, i s inozemnim kapitalom (financijskim, trgovačko-uslužnim, naftnim i farmaceutskim biznisima), s druge strane, ne obavlja funkciju onog društvenog aktera koju, na primjer, imaju nizozemska, austrijska ili njemačka poduzetnička klasa. Dinamika ove simbioze iscrpljuje se u zaštiti, ali ne samo u zaštiti “domaćih” interesa od novog inozemnog kapitala koji želi investirati u Hrvatsku, nego i u zaštiti od domaćih interesa, upravo od ove klase malih i srednjih poduzetnika. Razvija se klasni sukob na toj razini i on je u prvom planu hrvatske ekonomije.
Starosjedilački kapital ne trpi novu konkurenciju pa čak ni kada se razvija u okviru države, njegovog simbiotičkog domaćina, što je najbolje pokazao primjer pokušaja stvaranja mreže optičkih kablova. Ova paralelna mreža bila bi konkurencija mreži Hrvatskog telekoma, zapravo njemačkom kapitalu, na što je ovaj promptno reagirao posjetom njemačke kancelarke Angele Merkel Hrvatskoj i zaustavljanjem projekta 2015. S druge strane, mali i srednji poduzetnici rade na tome da imobiliziraju državu kao ekonomskog aktera i da oslobode svoju sferu poslovanja od suvišnih prepreka koje im prave dosta problema. Međutim, ove prepreke spomenuti sektor počinje osjećati ponajviše zbog vlastitog razvoja. Njegovo kretanje, koje čini jezgru samostalne reprodukcije ekonomskog sistema, tako nailazi na reakciju ranije uspostavljenih odnosa.
Iako je u prvim godinama 2000-ih došlo do osjetnog pada broja srednjih poduzeća, čitav trend je i dalje pozitivan te se može uočiti da se broj srednjih i malih poduzeća od 2003. pa do 2018. udvostručio. Sve tamo do 2011. udio malih i srednjih poduzetnika u ukupnom dohotku je nešto veći od udjela velikih poduzeća, da bi se ti udjeli gotovo izjednačili. Nakon te godine slijedi bitna promjena, dok se ‘škare’ otvaraju u godinama 2015.-2018. kada je omjer 60 naspram 40 u korist malih i srednjih poduzeća. Drugo, 2015. dolazi i do značajne promjene kod udjela u izvozu. Nakon te godine mala i srednja poduzeća počinju ostvarivati veći udio u izvozu nego velika poduzeća, s daljnjom tendencijom povećanja. Treće, promjena u udjelu izvoza koincidira s otvaranjem “škara” u ostvarenom udjelu u dohotku. Treba naglasiti da ovdje ne ulazimo u analizu pojedinih trendova, nego konstatiramo da ti trendovi postoje te ih promatramo u kontekstu prethodno opisane političko-ekonomske situacije.
Glavni zaključak ovdje je da se razvija prilično konfliktna situacija, pri datom stupnju konstelacije snaga, budući da, kao što smo rekli, sektor malog i srednjeg poduzetništva svojim rastom i povećavanjem udjela u ukupnom dohotku i izvozu, penetrira u sferu koju simbiotički odnos države i krupnog kapitala ili pokriva ili drži pod kontrolom. Posljedica ovog razvoja nije sveobuhvatna koordinacija postojećih aktera radi poboljšanja ekonomskih performansi, nego njihov sukob, koji se, to je presudno, manifestira u napadu sektora malog i srednjeg poduzetništva na državu. Taj napad se sastoji primarno od klasičnih argumenata starih nekoliko stoljeća, još od francuskih fiziokrata i engleske političke ekonomije, koji naglašavaju potrebu za malom („minimalnom“) državom, koja tek osigurava uvjete tržišne konkurencije, ograničava monopol, ali se suzdržava od intervencija i ne ograničava tržišnu djelatnost. U pozadini ovih zahtjeva tako se odvija proces podređivanja političke birokracije ekonomskoj klasi, u unutrašnjoj i vanjskoj politici. Međutim, u hrvatskoj stvarnosti ovi argumenti poprimaju formu napada na javni sektor, posebice na takozvane uhljebe, zatim na rezanje rashoda u javnom sektoru, ali i na rezanje onih troškova sektora malog i srednjeg poduzetništva koji im ograničava poslovnu djelatnost, to jest raznih parafiskalnih nameta i ostalih davanja središnjoj i lokalnoj državi.
U tom kontekstu, zaista nije iznenađujuće što su se zadnjih tjedana prilično brzo i efikasno mali i srednji poduzetnici organizirali kroz inicijativu “Glas poduzetnika”, ne samo mimo Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske gospodarske komore, nego i mimo Hrvatske udruge poslodavaca, izražavajući tako i praktičnim putem nezadovoljstvo ovim institucijama u njihovoj dosadašnjoj borbi za interese novih poduzetnika. Također, nisu iznenađujući ni zahtjevi ove inicijative. Objavljeni na službenoj stranici, zahtjevi su upućeni Vladi, uz posebno traženje da se „ova situacija treba iskoristiti za smanjenje javnog sektora i optimizaciju državnog aparata, sa svrhom dugoročne održivosti cjelokupnog gospodarstva“.
Teško je predvidjeti što nam nose ova i iduća godina, no u ovom tekstu opisana skica teorijsko-metodološkog okvira mogla bi poslužiti kao doprinos razumijevanju kako ekonomskih politika tako i djelovanju malih i srednjih poduzetnika. Odnos prema državi i njenoj ulozi u ekonomiji bit će vidljivi pokazatelj dinamike klasnog sukoba između starosjedilačkog kapitala te onog koji je nastao u posljednjih desetljeće i pol. Daljnje jačanje njene uloge u ekonomiji bit će nagovještaj održavanja postojećeg stanja. I obratno, njeno slabljenje uz istovremeno restrukturiranje javnog sektora i racionalizaciju legislative u ekonomskoj sferi, bit će nagovještaj da se spomenuti sukob razrješava u smjeru povećanja moći nove klase.
Iako je do aktualnog sukoba, koji je još u ranoj fazi, došlo razvojem zdravstvene krize koja će kao vanjski šok uzrokovati ekonomsku krizu, ne treba imati dileme da bi do sukoba ionako došlo vrlo brzo, odmah kod naredne ekonomske krize, bez obzira na zdravstvenu krizu. Osim što to pokazuje da je sistem inherentno nestabilan i da su mu krize imanentne, to pokazuje i da je sukob dviju frakcija kapitala, unutar postojećeg društvenog okvira, objektivno neizbježan. Prednost izazivača u tome je što kada on tvrdi da je u njegovim zahtjevima za manje države sadržan društveni interes, tada je bliže istini nego kada to tvrdi branitelj. Međutim, nedostatak je u tome što se, s obzirom na periferni položaj hrvatske ekonomije, ni privatni interes nove klase ne može podudarati s društvenim interesom. Preciznije rečeno, koliko se god razvili mali i srednji poduzetnici, oni ne mogu uspostaviti kontrolu nad političkom ekonomijom vlastitog društva.
*preneseno iz Političke misli
