Ovo je posljednja postaja na vrlo dugačkoj turneji. Čitav svijet želi znati što nam se to, dovraga, događa. Razgovarajmo stoga o tome.
Ljudi u Washingtonu nemaju uopće predodžbu kako žive oni u unutrašnjosti Sjedinjenih Država. No, na to ću se vratiti. Želim prvo govoriti o Donaldu Trumpu, odnosno o zemlji koja ga je izabrala za predsjednika.
Posljednjih nekoliko godina u Americi je, po službenim izvorima, bilo razdoblje žustrog prosperiteta – nezaposlenost je pala, a vrijednost dionica porasla. Ipak, radnim ljudima se čini da se ništa ne poboljšava – plaće ne rastu, a medijalni kućni dohodak je i dalje ispod razine iz 2007. godine. Ekonomisti koji mjere takva kretanja nazivaju to radničkim udjelom u brutonacionalnom proizvodu, a od 2011. godine, otkako se mjeri, nalazi se na najnižoj razini. Kada je ujesen 2014. godine burza dosegla svoj rekord, istraživanja javnog mnijenja su pokazala da tri četvrtine američke javnosti i dalje smatra kako je gospodarstvo i dalje u recesiji jer je za njih i bilo. Postojalo je doba kada se od prosječnog Amerikanca moglo računati da točno uoči napreduje li ili nazaduje zemlja jer su u to doba s prosperitetom Amerike prosperirali i Amerikanci. Ovih je dana to drukčije.
Od sredine 1930-ih do 1980-ih godina, 90 posto američke populacije, onaj dio koji ne čini najbogatijih deset posto i koje bismo mogli nazvati američkim narodom, je doma odnio 70 posto rasta ukupnog američkog dohotka. Pogledamo li iste brojke od 1997. godine do danas, istoj grupi, američkom narodu, nije pripalo ništa od dohotka zemlje. Naš udio od tih vrlih dobrih vremena iznosi ništicu. Gornjih deset posto populacije – financijeri, upravljači i profesionalci – su prisvojili čitav dohodak. Biti mlada osoba u Americi podrazumijeva, čini mi se, instinktivno razumjeti silaznu putanju na kojoj se nalazimo. Troškovi školovanja su izvan kontrole. Sveučilište na kojemu sam završio poslijediplomske studije, koje sam pohađao 1980-ih, odnosno 1990-ih, sada naplaćuje studij 65.000 američkih dolara godišnje – za četiri godine studiranja moraš platiti četvrt milijuna dolara. Ako želiš pohađati takvo sveučilište, moraš se prilično zadužiti. Putujući ovom zemljom stalno upoznaje mlade koji su dužni po 60, 70 ili čak sto tisuća dolara, a tek su na početku života i pristupaju ovoj uberiziranoj ekonomiji kao da imaju hipoteku, ali ne i kuću. S druge strane društvene ljestvice je, naravno, obratno. Američki menadžeri su 1980-ih godina zarađivali 40 prosječnih radničkih plaća, a danas zarade 373. Jedna američka obitelj za koju možemo kazati da ima sreće posjeduje bogatstva koliko i 40 posto populacije zajedno. Glavno postignuće šest najuspješnijih pripadnika te obitelji bilo je to što su naslijedili dionice tvrtke Walmart, lanca maloprodaje koji je isisao život tisuća gradova u ovom dijelu zemlje. Dakle, gotovo deset godina od financijskog sloma u ovoj zemlji imamo rast koji raste i prosperitet koji ne prosperira. Država više nije tako udešena da svoje građane učini ekonomski sigurnima. To je zemlja koja je izabrala Trumpa za predsjednika. U velikoj naciji srednje klase srednja klasa se raspada. Znate i sami da su ogorčenost i bijes na svakom uglu.
Kao student povijesti bih očekivao da će ova situacija iznjedriti povratak lijevih politika jer se to dogodilo posljednjeg puta i svaki puta kada je bilo slično stanje. Izluđuje me što u ovo doba nejednakosti dominira desničarska pobuna koja samo ubrzava raspad srednje klase. Sada govorimo o Trumpu, no ovo je peto konzervativno proljeće za mog života. Rođen sam 1965. godine, a 1968. je izabran za predsjednika Richard Nixon. Kasnih 1970-ih smo imali novu desnicu i Ronalda Reagana, Newta Gingricha 1990-ih, a Georgea W. Busha na prijelomu stoljeća te Pokret čajanke s Trumpom koji ga prati.
Da bismo razumjeli koliko je to ludo, moramo se vratiti u 2009. godinu jer je ona ključna u našoj glupoj modernoj povijesti. Taman se dogodio financijski slom i pojavila se recesija. Tada se činilo da je filozofija slobodnog tržišta zauvijek diskreditirana – imamo Wall Street bez državne regulacije, klanjamo se Wall Streetu, postavimo kao nadzornike Wall Streeta ljude s Wall Streeta i, eto, Wall Street naposljetku otruje ekonomiju čitavog svijeta s obveznicama jamčenima hipotekama. Činilo se da smo na pragu povijesnog zaokreta – vlada Busha mlađeg je srljala iz jedne u drugu katastrofu i djelovalo je da je ekonomska kapa koja prelijeva čašu. Učeni u Washingtonu su smatrali da znaju što se zbiva – tvrdili su da se pomiču tektonske ploče, da se bliži kraj duge dominacije konzervativizma, da je doba Reagana konačno završilo. Jedan je povjesničar zapisao tada da sviče zora liberalnog doba Baracka Obame, da se klatno zanjihalo bilo na jednu stranu, a da će se sada zanjihati samo od sebe na drugu i da ne moramo utoliko ništa poduzimati jer je to jednostavno povijesni zakon. Intelektualci su 2009. godine voljeli tvrditi da je Republikanska stranka na samoubilačkom zadatku, kako njezini kandidati nemaju nikakve šanse u novoj prosvijećenoj Americi u kojoj živimo, da je Republikanska stranka poslana u ropotarnicu povijesti. To ističem zato što su to iste riječi koje smo slušali čitave 2016. godine – analitičari su se redali s tvrdnjama da Trump nema nikakve šanse na izborima i da su republikanci počinili samoubojstvo time što su ga kandidirali.
Činilo se da 2009. godine republikanci nisu bili zainteresirani za vlastitu propast i činili su upravo suprotno od onoga što su im sugerirali intelektualci glavnog grada – povećali su brzinu umjesto što su zakočili. Umjesto da se centriraju – a u Washingtonu dobiješ dozvolu za analitičara ako uporno ponavljaš da se treba primaknuti političkom centru, to je uvijek rješenje – proveli su čistku na umjerenom krilu. Na neuspjeh tržišta su reagirali tako što su postali fanatici slobodnog tržišta, da bi 2010. godine ta radikalizirana Republikanska stranka postigla najveći uspjeh na izborima za Zastupnički dom Kongresa unazad mnogo desetljeća – oduzeli su ujedno demokratima nekih šest stotina mandata na razini predstavničkih tijela saveznih država. Nastavili su s čistkama umjerenih republikanaca na razini saveznih država. Senat su pokorili 2013. godine, a danas je tragedija upotpunjena – kontroliraju Kongres, Ovalni ured, uspijeva im postaviti suce u Vrhovni sud i od 1920. godina nisu kontrolirali toliko zakonodavnih tijela na razini saveznih država kao danas. Demokratska stranka je pometena, ali su pometeni i oni analitičari koji su uporno pobjedu demokrata uzimali zdravo-za-gotovo. Sve se to događa dok Wall Street pljačka svijet, a srednja klasa ove države puca po šavovima.
Prije 12 godina sam napisao knjigu o populističkom konzervativizmu u Kansasu. U toj sam knjizi napisao da u Kansasu gravitacija nezadovoljstvo usmjeruje na desnu stranu, pa desno, i još desnije. Htio sam to prikazati kao odstupanje od normalnog. Danas tako gravitacija djeluje u svakom dijelu zemlje, ali i svugdje u zapadnom svijetu. Zašto? Što se tiče Amerike, tu Republikanskoj stranci nimalo ne smeta tradicionalni populistički diskurs – jezik klasnog gnjeva. Srednja klasa se raspada i oni hine da se obraćaju tom bijesu ili mu se uistinu i obraćaju. Već im je to prirodno – agitiraju protiv “elita” i “nepoštenog sustava”, protiv “holivudskih milijunaša”, “arogantnih televizijskih voditelja” i profesora koji “indoktriniraju naše studente”. Ujedno tvrde da vole “prave Amerikance” koji žive u mjestima kao što je Kansas, u unutrašnjosti zemlje. Namjerno imitiraju jezik ljevičarskih protestnih pokreta iz davnih vremena – Pokret čajanke je lažni protestni pokret namjerno osmišljen po obrascu protestnih pokreta iz 1930-ih godina. Desničarski politički komentator Glenn Beck je namjerno imitirao Martina Luthera Kinga mlađeg iz marša na Washington. Paul Ryan, današnji predsjednik Zastupničkog doma, je napisao članak za časopis Forbes naslovljen “Dolje krupni kapital!”. Bio sam prošlog srpnja na republikanskoj konvenciji u Clevelandu. Trumpa su predstavili kao milijardera iz radničke klase. Ti tipovi uporno hine brigu za obične ljude uništene višedesetljetnim porastom nejednakosti. U svom govoru na toj konvenciji, koji je bio vrhunac njegove kampanje, zakleo se zapostavljenim radničkim biračima. “Posjetio sam otpuštene radnike u sredinama uništenima groznim i nepoštenim trgovinskim sporazumima. To su zaboravljeni muškarci i žene naše zemlje, oni koji rade naporno, ali više nemaju zastupnika”, kazao je u tom govoru referirajući se na Franklina Delana Roosevelta. “Krupni kapital, elitistički mediji i najveći donatori su u redu da pomognu mojoj protukandidatkinji jer znaju da će ona, pobijedi li, održati ovaj nepošteni sistem”, dodao je. Izraz “nepošteni sustav” je ukrao od demokratkinje Elizabeth Warren. “Obasipaju Hilary Clinton novcem jer znaju da kontroliraju sve što radi. Ona je lutka, a oni povlače konce”, kazao je potom. Trump je vulgarni i zadrti licemjer, ali kada je kazao to što sam citirao povezao se osjećajno s građanima. U pravu je – sistem jest nepošten. Da, točno je, zemlja je deindustrijalizirana, i to je loše. Demokrati komentirajući te probleme uvijek kažu da je država nemoćna da ih riješi jer je to posljedica globalizacije, a evo sada Trumpa koji kaže – da, možemo nešto učiniti. Što? Nema pojma. U tom govoru je rekao sve ono što je prije govorila “moja momčad”. To me izluđuje.
Prije je svrha Demokratske stranke bila obrana društva srednje klase. O tome nikada nisu prestajali govoriti. Razmišljam, ako bismo doveli nekadašnje lidere Demokratske stranke u ovo vrijeme i ovu situaciju, znali bi točno što učiniti – uvidjeli bi što Wall Street čini i odmah krenuli u akciju. No, mnogi naši moderni lideri u Demokratskoj stranci posrću. Uviđaju nejednakost, oplakuju stanje, ali ne mogu pronaći uvjerenje ili maštu da učine ono što treba kako bi izborili zaokret. Umjesto toga nam prodaju “uzvišene” plitke politike koje vuku od 1980-ih. Kažu nam da ne možemo ništa poduzeti u vezi s tehnološkim razvojem i utjecajem koji ima na društvo i gospodarstvo ili da se ništa ne može poduzeti u svezi globalizacije jer je to valjda nevidljiva ruka Gospoda Boga. Nude nam škole koje subvencionira država ili prekvalifikacije. Osim toga ne nude ništa.
Prikazat ću neuspjeh u vezi s izvlačenjem Wall Streeta iz propasti 2009. godine. Riječ je o točki na kojoj je naša zemlja mogla promijeniti kurs svijeta. To je bilo skretanje kojega smo promašili. Obama je taman bio izabran za predsjednika na ogromnom valu nade i ushićenja. Svijet je vjerovao tom čovjeku, da bi po stupanju na dužnost nastavio politiku oprosta dugova financijskim tvrtkama svog prethodnika. Inače, u Kansas Cityju stalno banke propadaju, kao i drugdje diljem zemlje. Ali, se nije smjelo dozvoliti da propadnu City Bank ili J. P. Morgan. Država se nije naplatila, a elitni bankari ne samo da nisu optuženi i da im se nije sudilo, nego nisu niti otpušteni. Obama je otpustio glavnog direktora General Motorsa, s pravom, ali ne i ekipu iz Wells Farga ili Goldman Sachsa. Kada im je svaki znak pored puta govorio da skrenu, Obama i njegov tim su to odbili. Bilo bi zdravo za ovu zemlju da se učinilo nešto po pitanju financijalizacije. Takva promjena bi naišla na ogromno odobravanje javnosti. I sami bankari su očekivali zaokret. Zašto smo im pomogli? Izvršna vlast je iznimno moćna. Obama nije postupio tako iz nemoći nego zato što je htio postupiti tako.
Da bismo to razumjeli, moramo se vratiti u prošlost Demokratske stranke. Kada sam bio mlad u toj je stranci bjesnio identitetski rat. Frakcije su se sporile oko svega i svačega, ali su se slagale u jednome – da se moraju riješiti fiksacije radničkom klasom i da moraju prigrliti nadolazeću postindustrijsku ekonomiju te da se moraju poistovjetiti s pobjednicima tog novog gospodarskog poretka, a to su visokoobrazovani stručnjaci. Taj sloj je 1950-ih bio mahom za Republikansku stranku, do 1990-ih godina su u potpunosti promijenili političku preferenciju. Demokratska stranke se vezala za njih i ostala je takva do danas. Ona jest stranka klase, samo ne radničke nego visokoobrazovanih stručnjaka. Znademo da se demokrati obraćaju mnogim društvenim skupinama, ali prije svega se obraćaju stručnjacima. Lijevi mediji slave upravo ukus i ponašanje te klase – od gastronomije, zanatskih koktela nadalje. Američki liberalizam je nastao u 19. stoljeću kao populistički pokret, a danas je pokret pobjednika i onih s visokim referencama. Demokrati toj klasi tepaju da su “uštekani radnici koji će naslijediti budućnost”, “klasa koja se školuje i koja shvaća moć obrazovanja” i, naravno, “kreativna klasa”, što valjda podrazumijeva da je kreativnost vlasništvo klase, i to one uspješne. Nadalje, moraš podesiti grad potrebama i htijenjima te klase, štoviše – moraš pisati trgovinske sporazume da bi tu klasu usrećio kako ne bi preselila u Dansku. Moraš se klanjati “kreativnoj klasi”. Vođe Demokratske stranke su uvijek regrutirani iz iste skupine – Billa Clintona, H. Clinton i Obamu su iz opskurnih života izvele otmjene škole. Njihovi savjetnici su uvijek oni koji su završili najprestižnija sveučilišta. Dakle, ideja Demokratske stranke je da su stručnjaci junaci povijesti. Za Karla Marxa je proletarijat trebao biti pobjednik povijesne dijalektike. Za demokrate to je “kreativna klasa”. Opisuje dugotrajnu promjenu vjernosti. Ako me pitate, to objašnjava sve, ali baš sve.
Nejednakost je izmaknula kontroli, srljamo u distribuciju bogatstva kakva je postojala u 19. stoljeću – u biti smo već tamo, ma 19. stoljeće izgleda super za ovo što imamo danas – a stranka ljevice ne može iskoristiti ovu situaciju. Kako je moguće da je stranka ljevice u stanju povijesnog poraza u trenutku kada se srednja klasa raspada i da se ta klasa okreće Trumpu? To je moguće samo tada kada stranka ljevice nije zainteresirana za svoju povijesnu ulogu. No, zašto nisu zainteresirani? Zašto su demokrati 2009. godine odlučili da se s menadžerima s Wall Streeta postupa drukčije no s drugim kriminalcima? Pa zato što političkim dužnosnicima i savjetnicima investicijski bankari nisu bili samo prijatelji nego i – kolege sa studija. Oni su drugovi. Kada se gledaju međusobno, kao da gledaju odraz u ogledalu. Usporedite demografski sastav Ministarstva financija i investicijski soj u New Yorku i vidjet ćete da su isti. Demokrati na Wall Streetu uočavaju ljude suptilnog uma i izvanrednih inovacija, “sofisticiranog” žargona… Kada gledaju Wall Street vide financijske čarobnjake koji izvlače novac iz šešira svojim “nevjerojatno složenim” financijskim alatima. Jedan je dužnosnik objasnio zašto te investicijske bankare ne gone kazneno – jer je to “financijska neuroznanost”, “nešto užasno složeno i nerazumljivo”. Isto govore o farmaceutskoj industriji, Silicijskoj dolini…
U što vjeruje stranka stručnjaka? Pa, naravno, prije svega u meritokraciju, u ideju da uspješni zaslužuju svoje nagrade i da oni na vrhu zaslužuju biti na vrhu. Brinete se za nejednakost? Jedino je rješenje da upišete vrhunsko sveučilište. Dok farmer u Missouriju gleda kako mu propadaju usjevi, demokrat mu govori da je trebao upisati studij na Massachusetts Institute of Technology. Nije, dakle, riječ o doktrini borbe protiv nejednakosti nego opravdanja nejednakosti. Odgovornost je, po tome, uvijek na pojedincu – ako ti je život loš, to je zato što nisi dobio pohvalu u vrtiću ili nisi završio dobru školu, a možda i jesi, ali nisi upisao “pravi” studij. Opisujem filozofiju pobjednika, a narod mrzi Demokratsku stranku jer je stranka pobjednika. Kampanja H. Clinton se temeljila na njezinom izvrsnom životopisu i referencama. Mislila je da može pobijediti u utrci za predsjednika kao iznimno sposobni stručnjak. Riječ je o ekstremnom samozadovoljstvu. Dobila je podršku rječitih republikanaca iz predgrađa i bogatim sveučilišnim gradovima. Svugdje drugdje je izgubila drastično.
To se sve događa diljem zapadnog svijeta – stranke ljevice su demotivirane, ne znaju u što vjeruju i gaje iste glupe fantazije o globalizaciji, kreativnosti i inovaciji. Takve stranke napuštaju milijuni radnika i okreću se demagozima koji se barem pretvaraju da razumiju radničke probleme. Trump će biti savršen epitaf ere liberalizma klase stručnjaka. On je upravo suprotno od onoga što demokrati poštuju – nedostaje mu vladajućeg iskustva, stručnjak je u preziru, ne mari za činjenice. On je utjelovljenje prsta srednjaka svemu što čini kontemplativnu viziju predsjedništva kako je predstavlja Washington Post.
Kako odgovoriti na Trumpovo doba. Zabavno je govoriti kako je glup. No, isto su govorili o Reaganu koji nas je ipak politički potukao. Pogrešno je školati njegove sljedbenike i tvrditi im da ne znaju što govore. Svi u Washingtonu govore o nekakvoj podjeli u američkoj politici, a osnovna je, po njima, podjela između stranke pravednosti i stranke grijeha ili stranke prosvjetljenja i stranke neznanja. No, nije riječ o tome. Pravi odgovor lažnom populizmu je pravi populizam. Valja pokazati Trumpovim sljedbenicima da nam je stalo do njih više nego njemu. Da, sustav jest pokvaren, a Trump je jedan od onih koji ga je pokvario. Populizam sam po sebi je zdrav. Skepticizam prema elitama, hijerarhiji, aroganciji, aristokraciji slično je dobrodošao. To je poanta demokratskog života. Nije teško dokučiti na koje bi se populističke mjere demokrati mogli usredotočiti kako bi se smanjila nejednakost i povratilo Trumpove glasače. Reindustrijalizacija zvuči dobro. Antikartelske politike bi također bile dobrodošle. Opće zdravstveno osiguranje je dobra tema, kao i besplatno školovanje ili olakšavanje osnivanja sindikata. Što je najluđe, to uopće nisu radikalne ideje – bile su standardne 1940-ih. Problem nije osmisliti rješenja, nego kako pridobiti Demokratsku stranku da ih prigrli. Svemu što sam sada naveo oduprijet će se zadnjim atomom snage. Morat ćemo ih odvući nasilno do pobjede. Dok se to ne dogodi, mijenjati će se garniture imućnih na vlasti. Tome može stati na kraj samo narod koji odluči preuzeti ponovno svoju stranku.
*govor u Kansas Citiyju 6. travnja 2017.
**izvor
