Stiže poruka na Messenger. Marin Bakić pita mogu li iz svoje perspektive običnoga građanina napisati nešto o tome kako se Njemačka i njemački narod bore s koronavirusom. Pa, eto, u tom kontekstu, pišem…
Kako je u drugim krajevima Njemačke, ili čak u drugim kvartovima Berlina, ne znam. Ovdje iznosim svoja iskustva, kao i uvijek dosad. Pisat ću samo o onome što sam osobno vidio i doživio u svom kvartu Schöneweide i okolici, u jugoistočnom dijelu Berlina.
Dakle, kao i u velikoj većini europskih i inih država, i u Njemačkoj, u Berlinu gdje živim, uvedene su posebne mjere koje se odnose na borbu sa suzbijanjem širenja koronavirusa. Javni i društveni život reducirani su, razna događanja i priredbe kao i koncerti na otvorenim i u zatvorenim prostorima otkazani su ili odgođeni. Kina, kazališta, muzeji, kafići i noćni klubovi zatvoreni su do daljnjeg. Dio restorana radi, ali samo tako da prodaje hranu to go; znači, dođi, plati i nosi, bez zadržavanja i boravka u prostoru restorana. Zatvoreni su i frizerski saloni, centri za masažu, dok trgovine kućanskim potrepštinama, trgovine hranom i pićem i apoteke rade kao i obično. Primjerice, radi i Bauhaus. Izlazak na otvoreno dozvoljen je kao i socijalni kontakti. Džoging, šetnja, individualni sportovi i slično također su dozvoljeni, ali maksimalno za dvije osobe (to se odnosi na one koji ne žive u istom kućanstvu).
Zadnjih dvadesetak dana, dok se općenito pooštravaju mjere suzbijanja pandemije, provodim svoje malo osobno istraživanje i promatranje situacije. Da, to je bilo prije Bakićeve poruke, moje skriveno žensko šesto čulo očito me nagnalo na to.
Da se prvo dotaknem javnih površina i okupljališta – situacija na mjestu velike koncentracije ljudi u svakodnevnom životu. Kod mene u kvartu postoji šoping-centar, takozvani Zentrumschoeneweide, koji po mjerilima Berlina, grada od četiri milijuna stanovnika, i nije baš ogroman, ali u njemu je na tri etaže smješteno pedesetak različitih trgovačkih i ugostiteljskih objekata kao i liječničke ordinacije i svaki se dan ondje nađe priličan broj posjetitelja. Tu je velika poslovnica Kauflanda i Media Markta, koji su skoro uvijek puni, a postoji i nekoliko fast food restorana i slastičarnica u kojima se uvijek traži mjesto više. Inače obavljam kupovinu jednom tjedno, ali u zadnje vrijeme namjerno sam intenzivirao posjete šoping-centru da vidim ponašanje ljudi u ovim, nazovimo ih tako, kriznim vremenima. Dakle, u zadnje vrijeme tamo sam prosječno svaki drugi ili treći dan. I primijetio sam da ima ljudi kao i inače, ne čini mi se da je broj ljudi manji, pogotovo u petak i subotu popodne kad je urnebes i totalna gužva, ali jedna stvar izrazito upada u oči – nisam vidio niti jednu osobu stariju od pedesetak godina. Dakle, staraca, penzionera, osoba starijih generacija, nazovimo ih kako god želimo – nema. Kao da su u zemlju propali. Kupovinu obavljaju mladi i, naizgled, zdravi. Isto tako, u tih zadnjih petnaest do dvadeset dana također nisam u tom mom šoping-centru u kvartu sreo ni jednu osobu koja kašlje, kiše ili pokazuje bilo kakve znakove prehlade/gripe/korone/čega-već sličnog… Isto tako, ljudi drže razmak od metar i pol ili dva između sebe, pogotovo na blagajnama. Tako je bilo i prije dvadesetak dana, ne samo zadnji tjedan otkad se o tome više priča. E da, da ne zaboravim… Ima ljudi koji nose maske, ali prilično ih je malo u populaciji koju sam susreo. Prošli četvrtak bio sam u Kauflandu navečer, oko 21.15 sati, dakle 45 minuta pred zatvaranje. U to vrijeme, očekivano, nema puno kupaca, kao i uvijek, ali tada, u to vrijeme kada nema gužve, kupovinu su obavljali stariji, očito oni koji nemaju nikoga da kupuje umjesto njih. Naravno, kao i svi ostali koje sam sreo, ni ti stariji nisu pokazivali nikakve simptome nekih respiratornih ni inih boleština i bili su disciplinirani u smislu držanja razmaka. Bez prisile i kontrole, za sada. Detaljčić vezan za opskrbu – odjel s toalet-papirom prilično je opustošen, kao i svagdje, ali svega ostalog ima, i mesa i krumpira i tjestenine, srećom.
Sad ću spomenuti i slobodno vrijeme, vikend, parkove… Kako sam se svojevremeno rekreativno bavio biciklizmom tako i danas volim sjesti na bicikl i voziti se – kilometrima, satima, bez nekog posebnog cilja i plana, tek toliko da guštam u pedaliranju i boravku na otvorenom. I tako sam za vikend sjeo na bajk, napravio krug po kvartu, pa po susjednom kvartu, pa po obližnjim parkovima i biciklističkim stazama, kojih srećom ima posvuda, još i prošetao uz Spree, rijeku koja mi, hvala Univerzumu, doslovce teče kroz dvorište. I što sam vidio?Kao i u „normalna“ vremena na početku proljeća – puno ljudi vani, puno djece, biciklista, rekreativaca, ljudi koji su samo u šetnji i koji hvataju malo sunca. U redu, ima jedna razlika u odnosu na „normalna“ vremena. Nema ljudi u grupama, zaista su ili sami ili u parovima. Nisam vidio da se grupiraju u neke „buljuke“, ako se smijem malo arhaično izraziti. Dakle, što hoću reći? Život nije stao, ljudi izlaze van, ulice ni u kom trenutku do sada nisu bile puste, ali ljudi ipak imaju nekakav, nazovimo ga tako, kodeks ponašanja u ova „vremena korone“. I nisam vidio da po parkovima policija ili javne službe kontroliraju grupiranje ljudi ili držanje distance, ali ipak se distance svi pridržavaju. Dosad sam iznio one činjenice koje sam vidio/doživio i koje su jednostavno takve.
Sad ću prokomentirati ono što znam ili ono što sam vidio u medijima i na kraju ono što mislim o svemu tome iz dosadašnjeg iskustva života u Njemačkoj. Opće uvriježeno mišljenje o njemačkom zdravstvenom sustavu prilično je afirmativno i pozitivno. Većina nas pamti legendarni citat Slobodana Šijana iz filma “Ko to tamo peva”, izrečenoga od pokojnog Danila Bate Stojkovića: “Nemačka medecina je najbolja na svetu.” Dotaknut ću se nekih statističkih detalja, samo da vidimo u kojoj je mjeri ta izjava trenutačno relevantna. Na 100.000 stanovnika Njemačka u svakom trenutku ima raspoloživih 29 kreveta intenzivne skrbi. Usporedbe radi, Italija ima 12, Francuska 11, jedino je Luksemburg relativno blizu tog broja s 24 kreveta. Naravno, Nijemci zadnjih tjedana poduzimaju mjere da taj broj dodatno povećaju. Isto tako, broj raspoloživih kreveta s respiratorima u Njemačkoj je u „normalno“ doba 25.000, u Italiji oko četiri i pol tisuće, u Velikoj Britaniji oko pet tisuća. Ali svejedno je njemačka vlada prije desetak dana naručila od svojih proizvodnih kapaciteta da se taj broj u roku od nekoliko sljedećih tjedana udvostruči! Vidio sam vijest da je samo za Berlin naručeno dodatnih tisuću respiratora. Nadalje, naletio sam na podatke o količini ulaganja u zdravstvo po glavi stanovnika godišnje. Tu isto tako Njemačka postavlja ljestvicu na poprilično visoko mjesto s otprilike pet tisuća eura godišnje. Za usporedbu, u Italiji to iznosi oko 3.400 eura godišnje. Dok ovo pišem, u Njemačkoj je od koronavirusa oboljelo otprilike 75.000 ljudi, a preminulo oko 760. To iznosi nekih jedan posto, što je, vjerujem, još jedan od pokazatelja (iako ne jedini i ključni), učinkovitosti i kvalitete njemačkog zdravstvenog sustava. Neću više zamarati brojkama, ali činjenica je da brojke ne lažu i ipak pokazuju dosta. Na stranu statistika i brojke, ono što želim reći tiče se ljudi i njihova mentaliteta. Da, mentaliteta, nečega o čemu sam već pisao na ovome portalu.
Uvjerio sam se, barem u svojem okruženju, da Nijemcima ne trebaju naredbe i uvođenje novih posebnih pravila da se ponašaju logično i primjereno situaciji. Čitam na lokalnim portalima da se ljudi u Njemačkoj sami organiziraju i mlađi obavljaju kupovinu za starije susjede i slično, taksi-službe u Berlinu obavljaju šoping i dostavu za starije osobe uz minimalnu naknadu (vidio sam da takvih primjera ima i u Hrvatskoj i zbog toga sam iznimno sretan i ponosan). Ali isto tako vidim da se život ovdje još uvijek donekle normalno odvija. Ima ljudi na ulici, automobili voze, dostava funkcionira, većina firmi još uvijek radi i život nije stao, što ni ne treba, a sve bez uvođenja totalnih restrikcija i mjera policijske totalitarne države, što je, nažalost, bilo pokušaja od strane vlasti u Hrvatskoj zadnjih dana. Vidio sam svojevremeno rezultate međunarodne ankete koja je propitivala u čemu je snaga neke zemlje. Odgovor većine Amerikanaca bio je da je to snaga u smislu vojne spreme, vojne sile i „pokazivanja mišića“. Odgovor većine Nijemaca bio je da je to spremnost i volja da se zemlja pobrine za one slabe i nemoćne koji se ne mogu brinuti sami za sebe. Mislim da se tu vidi razlika u mentalnom sklopu Nijemaca bez nekih posebnih dodatnih objašnjenja.
Uglavnom, dok sam tu u Njemačkoj, osjećam se sigurno i pokriveno. Ne zato jer ovdje postoji sustav koji je savršen, ne, takvog sustava sigurno nema nigdje, baš nigdje, ali ovdje u Njemačkoj ipak postoji sustav koji funkcionira. I to u domeni sudstva, pravosuđa i bilo čega drugog, pa tako i zdravstva. Ukratko, panike nema, iako je toalet-papir razgrabljen, i to ulijeva ipak nekakvo povjerenje. I kako je svojevremeno kolega te suborac Jadranko Mrkalj pisao na ovom istom portalu o svojim iskustvima s njemačkim zdravstvenim sustavom: „Ako baš morate, obolite u Njemačkoj.“
*naslovna fotografija: Park Wilmersdorf, autorica Dragana Jablan
