Izvest ću vas…
Peta je korizmena nedjelja – Glušnica. Nekada su se u crkvama prekrivala raspela na tu nedjelju kao završna faza vjerničke pokorničke etape na putu korizme. Ulazak u ozbiljno vrijeme u hodu kroz pustinju vlastitog života, suočavanje s divljim zvijerima u sebi ( vlastohlepljem, gramzivošću, sebičnošću…), vlastitim ropstvima, svime što nas dehumanizira i dehominizira.
Zanimljiva su u čitanja u liturgiji Katoličke crkve. Osvrnut će se na prvo čitanje iz knjige proroka Ezekijela i na drugo u evanđelju svetog Ivana apostola.
Prorok Ezekijel spada u četiri velika proroka Staroga Saveza i živio je u vrijeme babilonskog sužanjstva. Prorok je čovjek koji govori narodu u ime Boga. Ukazuje narodu na pogreške, hrabri narod, donosi mu nadu. Narodu koji je izgubio sigurnost, svetinje, sve… Poručuje mu: ‘Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu!“
U evanđelju Ivan opisuje Isusa kako stoji pred grobom mrtvog prijatelja Lazara i govori: „ »Odvalite kamen!…. Lazare, izlazi!« Zato je smrt Gospodinova prijatelja Lazara slika duhovne smrti i zatvorenoga srca koje se kao kamenom zatvara kad prestaje vjerovati. Izgnanstvo, bolest, smrt stavlja nas s one strane kamena, s druge strane, tamo gdje nema života, nade i radosti. Duboko u sebi nosimo san čežnju biti mladi, lijepi, privlačni – tome služi kozmetika. No, koliko god se trudili vrijeme čini svoje. Stavlja nas tamo gdje nam je i mjesto.
Koliko smo se puta naslušali priča o razumu, zdravoj prosudbi kojom nas on vodi. Bilo je dovoljno vidjeti bitke u supermarketima kada su se pojavile vijeti o COVID-19 bolesti uzrokovanoj koronavirusom. Nerazumnost, ljude koji trpaju hrpe toalet papira u kolica, kilograme kvasca, destke kilograma šećera, ulja. Htio sam na početku ludila kupiti kilogram voća u dućana, od voća ni „v“.
Ne moramo biti vjernici da bismo u Bibliji nalazili mudrost življenja. Narod Izraelaca imao je sve, slobodu, dom, domovinu, Zakone po kojima je trebalo živjeti da bi se sve to sačuvalo. Mislili su da je to nešto nevažno. Odlučili su sami odrediti granice dobra i zla.
Preko noći nestalo je svega. Preko noći pristali smo i mi na sve kada nas je snašla opasnost. Ostali smo bez kafića, restorana, sporta. Glasnici progresa utihnuli su. Borci za svakojaka prava – nestali su. Javnozborci i solitelji pameti utihnuli. Mozak je stao. Strah i panika dobili su pravo javnosti.
Zato valja još jednom pročitati riječi proroka Ezekijela. Još jednom riječi Krista: „Odvalite kamen…. Lazare, izlazi!“ Možda shvatimo kada oživimo da je važno da je čovjek dio svijeta. Nije bitno što je bilo, nego što je sada i što će biti. I kada jednog dana odemo neće biti bitno koji je netko položaj imao, koliko je ordenja imao ili koliki mu račun u bolnici. Bitno će biti koliko je svaki od nas sačuvao čovjeka u sebi.
