Dugo sam istraživao različite primjere počinitelja holokausta. Odmaknuo sam se od nacističke ideologije kako se formulirala i očitovala na vrhu i od nacističkih vođa ka srednjerangiranim i nižerangiranim sudionicima tog režima bez kojih se masovna ubojstva ne mogu izvršiti – istraživao sam tko su bili, kako su se tome priključili i kakav su izbor imali, te zašto su izabrali to što jesu.
Napisao sam brojne studije o tim primjerima. Jedna od njih je o odjelu za Židove njemačkog ministarstva vanjskih poslova i nekolicini srednjerangiranih službenika koji su surađivali s Adolfom Eichmannom i SS-om (Schutzstaffel) u nastojanju da druge zemlje isporuče svoje Židove, ali prvo da uvedu antižidovske mjere koje će to omogućiti. Radio sam studije o upraviteljima geta u Poljskoj, javnozdravstvenim djelatnicima, okupacijskim generalima i ulozi vojske… No nedostajalo je razmatranja ubojica sa samoga dna (grassroots killers), onih koji su neposredno ubijali. Glavnina izvora iz nacističke Njemačke kojima raspolažemo odnosi se na rješenja birokrata, a oni koji su nosili puške i strijeljali nisu stvarali dosjee koje će saveznici na kraju rata pronaći, a nisu ostavili niti previše dnevničkih zapisa niti pisama – ako i jesu, obitelji su te zapise skrivale ili uništile. Ti ljudi su bili ključni sudionici koji su pak ostavili vrlo malo tragova.
Imao sam sreće da sam, dok sam studirao u Njemačkoj kasnih 1980-ih, nabasao na presudu pripadnicima rezervnog policijskog bataljuna 101, što me iznenadilo jer nitko nije previše govorio o policijskim bataljunima, kamoli rezervnim. Ispalo je da je ovo bila velika ubilačka jedinica s pet stotina pripadnika koja je pogubila oko 83.000 Židova streljanjem ili isporučivanjem u logor smrti. To je, dakle, ključan ljudski resurs konačnog rješenja u Poljskoj. Nadalje, uoči prve egzekucije, ulaska u jedno selo, zapovjednik im je održao govor opravdavajući i objašnjavajući motive te ga je završio napomenom da oni kojima nije do toga, ne moraju sudjelovati, što je bila otvorena i izravna ponuda da se ne postane ubojica. Vrlo malo pripadnika bataljuna je prihvatilo tu mogućnost. Bilo je jasno da su pripadnici bataljuna bili oni s najmanje izgleda u nacističkoj Njemačkoj da postanu ubojice za svrhe režima Adolfa Hitlera. To su bili sredovječni regruti iz Hamburga, ponajviše pripadnici radničke klase. Bili su premladi da bi sudjelovali u Prvom svjetskom ratu pa nisu iskusili brutalnost rovovskog sukoba. Bili su prestari da bi sudjelovali u nacističkoj socijalizaciji kroz škole i omladinske grupe. Njihovo formativno razdoblje je bilo ono vajmarske demokracije, dakle poznavali su svijet drugačijih standarda. Ukratko, nisu odrastali u nacističkom balonu. Dolaze iz društvene klase koja je najmanje podržavala Hitlera. Nacisti su dobivali glasove pripadnika svih društvenih slojeva, ali statistički najmanje, razmjerno gledano, pripadnika radničke klase. Hamburg nije bio samo utvrda radničke klase nego i Socijalističke i Komunističke partije. Nacisti su taj grad nazivali crvenim – u njemu su imali poteškoća, njihova stranka se nije previše tamo učinkovito razvijala. Dakle, ako biste tražili grupu za koju će biti najmanje vjerojatno da će postati nacističke ubojice, to bi bili sredovječni radnici Hamburga.
To je jedina jedinica ubojica za koju smo pronašli listu pripadnika. Oni među njima koji su preživjeli rat su i dalje većinom živjeli u Hamburgu. Od 500 pripadnika bataljuna, 1960-ih se, u pripremi suđenja, moglo intervjuirati njih 210. Sveukupno sam pronašao 30 tomova sudskih dokumenata i s time sam morao raditi. Tu su bila poratna svjedočenja dana u sudskoj istrazi i sudskom postupku. Kako sam prolazio taj materijal postalo mi je jasno da se radi o izlučenom dijelu njemačkog društva kojemu je dan izravan i otvoren izbor da ne sudjeluju u zločinima i, treće, bili su traumatizirani prvom akcijom – nije im imala smisla, nisu je razumjeli, nisu za to bili pripremljeni, bili su regrutirani i prošli su malo obuke i indoktrinacije, nisu zasigurno bili upozoreni što će raditi kada stignu u Poljsku. Bili su isprva uznemireni i zbunjeni. Jedan je rekao nakon prve akcije da će poludjeti, ako će to morati ponoviti. Međutim, to su nastavili raditi, a nisu poludjeli, što ukazuje na njihovu moć prilagodbe. Kako su se masakri i deportacije nastavljali, traume jenjavaju, a zločini postaju rutina – obilaze sela i stalno rade isto. U njihovim sjećanjima se svi ti postupci spajaju u jedan. Jedini način da se rekonstruira put tog bataljuna jest posredstvom svjedočanstva preživjelih – oni znaju točan datum kada su nacisti došli i pobili njihove obitelji.
S vremenom se bataljun podijelio u tri skupine. Jednu su činili oni koji su izbjegli akcije, prihvatili ponudu da u njima ne sudjeluju. Procjenjujem da su 20 posto bataljuna činili oni koji nisu pucali. Pripadnici druge skupine su oni koji se nisu dobrovoljno javljali za ubijanje niti su tražili priliku za to, ali nisu htjeli ulaziti u sukobe s pretpostavljenima niti da ih se percipira kao slabiće, pa su činili zločine kada je od njih to traženo. Treću skupinu čini manjina onih koji su s vremenom počeli uživati u ubijanju ljudi. Oni su se dobrovoljno javljali za lov na skrivene Židove i streljačke vodove. Nakon zločinačke akcije bi se vratili doma i za ručkom se šalili na temu onoga što su upravo činili.
To je suprotno od onoga čime se u svojoj knjizi “Uništenje europskih Židova” bavio Raul Hilberg – birokratskim procesom holokausta. Ako proučavate taj “šljakerski” udio, nitko se od sudionika ne osjeća odgovornim za sveukupni rezultat, nego samo za ono gdje su igrali svoje male uloge. “Samo sam uzeo ključeve deportiranih Židova” ili “Samo sam vozio vlak” primjeri su opravdanja. Nisu osjećali nikakvo poistovjećenje s programom ubijanja niti odgovornost za to. Mislio sam da u slučaju kojeg sam istraživao takvih opravdanja neće biti jer se odlazilo od sela do sela i ubijalo Židove, no pogriješio sam. Čak i oni koji nisu pucali ipak nisu bili nesuglasni, sudjelovali su u čišćenjima, vodili Židove do vlakova koji će ih prevesti u Treblinku i tako dalje. Unatoč tome, osjećali su veliku nepovezanost s ubojstvima. Ne treba mnogo da se ogradiš od ubojstava, samo ne smiješ pucati. Nekad bi za to angažirali i ubojice izvan bataljuna. Oni koji nisu pucali i objašnjavali zašto nisu, to nisu opravdavali tvrdnjama da je riječ o zločinu i da je režim zločinački, nego da su bili preslabi karakteri. Dakle, izuzimaju se iz ubijanja, ali istodobno potvrđuju strukturu po kojoj muževnost podrazumijeva ubijanje nenaoružanih žena i djece. Biti, po tome, preslab za ubiti dijete znači biti slabić koji ne doprinosi. Time si stigmatiziran kao mlakonja i to prihvaćaš. Jedan je policajac rekao da ga nikad nisu tražili da sudjeluje u lovu na Židove jer su htjeli samo muškarce, a takvim ga nisu smatrali jer je bio slabić.
Kako ispričati tu priču? Nismo imali mnogo materijala na kojima bismo je gradili – viđenja birokratskog procesa nam nisu bila od velike koristi. Poljski sociolog Zygmunt Bauman je pisao o modernizmu holokausta, kojega je vidio kao fenomen modernog društva, a ovo s čime smo se počeli baviti je prilično primitivan način izvršavanja zadataka koji nije baš dobar primjer moderniteta. Moglo bi se govoriti da su ti počinitelji zločina, rječnikom individualne psihologije, poremećeni ili autoritarne ličnosti, što je u proturječju s bilo kakvim statističkim modelom s obzirom da su bili nasumično regrutirani. Odlučio sam da na ta ubojstva gledamo kao na skupnu aktivnost – ubojstvo kao dinamika grupe. Za to nam je bila potrebna socijalna psihologija. Što nagoni nekoga da čini nešto kao dio grupe što ne bi nikada učinio kao pojedinac? Kako se grupe navede da čine nešto što njihovi pripadnici ne bi nikada učinili kao individue? Nakon što sam napisao narativ počeo sam istraživati socijalnu psihologiju, posebno zatvorski eksperiment psihologa Philipa Georgea Zimbarda o moći prilagodbe ulogama i ispitivanja odnosa prema autoritetu Stanleyja Milgrama. Nažalost, nisam se tada posvetio ispitivanju konformizma koje je proveo Solomon Asch, a to bi se fino uklopilo u moje istraživanje. Svi ti eksperimenti naglašavaju kako se ponašanja pojedinaca preoblikuje na vrlo snažan način u grupama. U zaključku knjige sam pokušao objasniti što su pripadnici tog bataljuna učinili sudjelovanjem u grupnoj dinamici i prikazati kako se njihovo ponašanje oblikovalo učešćem u toj policijskoj jedinici koja je djelovala u Poljskoj 1942. u situaciji u kojoj su se zatekli.
Knjiga je po objavi uglavnom dobro primljena, ali je bilo i važnih kritika.
Jedna se odnosila na moj način korištenja socijalne psihologije. Sami socijalni psiholozi su govorili o tome da opća javnost smatra da su njihova objašnjenja opravdavajuća. Dio kritičara se protivio korištenju socijalne psihologije smatrajući da to liši odgovornosti počinitelje zlodjela, da ih lišim čimbeništva i volje, da sam ih sveo na statistiku psiholoških eksperimenata i da sam slijep na moralne dimenzije onoga što sam napisao. Te su kritike stubokom pogrešne. Eksperimenti kojima sam se poslužio dokazuju moralnu dimenziju, da ispitanici donose odluke. Ti nam pokusi omogućuju da ugrubo predvidimo u kojem će omjeru ljudi donositi koju odluku, a u uopće ne sugeriraju da ljudi nemaju moralnu notu i da nisu odgovorni za svoje postupke. I u svojoj knjizi spominjem one koji su odlučili ne sudjelovati u egzekucijama. Ako to nije demonstracija odgovornosti i moralnoga odlučivanja, ne znam što jest.
Druga vrst kritike tvrdi da bataljun koji sam opisao nije tipičan, reprezentativan jer ti kritičari zamišljaju samo esesovce kada promišljaju njemačke zločine. Možda ima nešto u toj kritici, ali argumentacija dovodi do krivih zaključaka. Sada znamo mnogo više o policijskim bataljunima no što smo znali ranije, primjerice razlikujemo tri tipa. Između 1937. i 1939. godine te su bataljune činili oni koji su sudjelovali na ljetnim treninzima i indoktrinaciji i bili su u kasnim dvadesetim godinama života, dakle imali su tridesetak godina kada je započeo rat. Do tada su to već veterani s pet godina treninga i indoktrinacije iza sebe. Kada rat izbije šalje ih se u Poljsku, a od 1941. godine u Sovjetski Savez. Neke od tih jedinica su bile vrlo značajne jedinice ubojica. Mlađu grupu čine bataljuni stvoreni 1939. u dogovoru s Heinrichom Himmlerom i vojskom jer je ona po izbijanju rata u očajnoj potrebi za velikim brojem vojnih policajaca, pa im policija ustupa velik broj profesionalaca. Zauzvrat vojska dozvoljava policiji da izabere dio dobrovoljaca koji su u kasnim dvadesetim godinama života radi obuke za policijsku dužnost. Dakle, ti su ljudi izabrani iz šire mase i također prolaze indoktrinaciju i trening. Prije no što ih se pošalje u akcije ubijanja stječu iskustva na okupiranim teritorijima. Pripadnost ovim dvjema naraštajima bataljuna značilo je nacističku pripadnost visoke razine. Oni su dio Himmlerovog programa nacificiranja policije. No, 1942. godine, kada postaje jasno da će rat potrajati, da blitzkrieg protiv Sovjetskog Saveza nije uspio i nakon što su se uključile Sjedinjene Države, nastala je potreba za dodatnim ljudstvom, pa se odlučilo regrutirati za ratnodobnu policijsku službu one koji su u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama života. Vojska te ljude ne želi, ali će ih policija prihvatiti. Tako se stvara treća generacija rezervne policije koju čine stariji muškarci kao oni iz bataljuna 101, koji će proći slabu obuku i indoktrinaciju, koji nemaju iskustva i koji su pripadnici relativno nižeg nacističkog ranga, te koji će biti poslani u Poljsku i Rusiju. Dakle, moji kritičari su tvrdili da bataljun 101 nije tipičan i bili su u pravu, no to nisam nikada niti tvrdio nego to da je njegova netipičnost zastrašujuća. Drugim riječima, ako su mnoge ubojice bili visokokotirani nacisti, dobro istrenirani i indoktrinirani te iskusni u okupaciji prije no što ih se poslalo u ubilačke akcije, pretpostavka je da je to suština onoga što su činili. Zastrašujuća lekcija rezervnog policijskog bataljuna 101 jest da možeš uzeti grupu ljudi bez treninga, indoktrinacije i dubljeg sudjelovanja u nacističkom pokretu, bez naročitog odabira, bez prethodne brutalizacije u smislu okupacije stranih područja, ubaciti ih i oni postaju jedna od najsmrtonosnijih jedinica njemačkog poretka. Od sedam stotina bataljuna, rezervni policijski bataljun 101 je bio četvrti najsmrtonosniji policijski bataljun čitavog Trećeg Reicha s više ubijenih nego bilo koji elitni bataljun okorjelih nacista. Stoga ta kritika potvrđuje nalaze moje knjige i potvrđuje opasnosti od toga da režim regrutira obične muškarce i pretvara ih u profesionalne ubojice.
Treća kritika kaže da nisam previše obratio pozornost na ideologiju, nego sam studiju postavio situaciono. Najžešću kritiku knjige dao je Daniel Goldhagen koji je četiri godine nakon moje objavio knjigu “Hitlerovi voljni egzekutori” s rezervnim policijskim bataljunom 101 kao jednim od ključnih primjera. Koristio je iste ljude i svjedočanstva, ali je došao do krajnje različitog zaključka. Po njemu, kapacitet običnih Nijemaca da provedu konačno rješenje je u tome što su obični Nijemci svi “mali hitleri”, da je njemačka kultura Nijemcima usadila jedinstven oblik antisemitizma – sva je Europa bila antisemitska, ali u Njemačkoj je to bio ubilački antisemitizam. Stoga je Hitler oslobodio Nijemce da učine ono što su oduvijek htjeli, a to je da entuzijastički i sa zadovoljstvom ubijaju Židove. Kazao je da sam ignorirao ideološku dimenziju, što je netočno, ali se u usporedbi s ranijim studijama nisam u tolikoj mjeri njome bavio. Prikazao je moju knjigu kao primjer situacijskog objašnjavanja. Dakle, stvorena je binarna opreka između tumačenja kroz ideologiju i kroz situaciju. Socijalni psiholog Leonard Neumann se uključio u raspravu i kazao da se ne radi o opreci nego o licu i naličju istog novčića – situacije se događaju u kontekstu kulture, a svaka se odvija djelovanjem pojedinca koji sa sobom nosi svoje kulturološke pretpostavke. Nijemci u nekim slučajevima jesu gledali svijet kroz drugačije naočale u odnosu na ostale narode i postoje aspekti njemačke kulture koji su determinirali situacije, ali s druge strane situacije imaju snažne univerzalne karakteristike koje uključuju ljudsku prirodu uopće. To je bila važna intervencija.
Posljednja kritika je također Goldhagenova. Kako smo radili s istim izvorima, a došli do različitih zaključaka, mora da sam te izvore jako loše koristio. Njegov je argument da su pripadnici tog bataljuna okorjeli nacistički ubojice kojima se ne može vjerovati te da se stoga njihovim poratnim svjedočanstvima treba pristupiti s mnogo većim oprezom nego što sam to ja učinio. Neki koji su to tvrdili nisu očito pročitali uvod jer on upravo to objašnjava, no što da se radi s ljudima koji kritiziraju knjigu koju nisu pročitali. U svakom slučaju, postavljeno je važan metodološki problem, a to je kako istraživač koristi takav izvor. Neka su svjedočanstva očigledno lažljiva i čine ih negiranja – pukovnici i poručnici koju su vodili čitave grupe tvrde “nisam bio tamo tog dana”, i tako za svaku akciju u kojoj sudjeluju trupe kojima zapovijedaju. Bilo je onih koji su – po njihovom svjedočenju – uvijek bili na dopustu kada je bila neka ubilačka akcija. Postoje pak svjedočanstva koja su toliko samooptužujuća i vjerno prikazuju događanja u detalje da moraju biti vjerodostojno – to nitko ne može izmisliti. Goldhagen i ja se slažemo da takva svjedočanstva možemo koristiti. No, postoje i oni koji kažu djelomičnu istinu, i to ponekad. To su uglavnom oni koji svjedoče o zlodjelima bataljuna, ali ne i vlastitim. Jedan od načina kako pristupaju onome koji ih ispituje jest da ga uvjere u vlastitu vjerodostojnost i suradnju, pa tako daju što više podataka o bilo čemu, osim o onome što su sami činili. Za mene je to škrinja s vrijednim informacijama, a za Goldhagena minsko polje u koje ne želiš ući. Za njega je, kako se izrazio, najvažnije ne dozvoliti da te preveslaju ti lažljivi policajci. Stoga bi, kako je napisao, koristio samo ona svjedočanstva koja nemaju potencijal samoodbacivanja odgovornosti za zločine. Njegov test za to je bi li policajac priznao da je dao srce, dušu i tijelu Hitleru. Pa ako ti je hipoteza da je konačno rješenje izvršeno jer su sve ubojice mali hitleri koji provode ideološku misiju identičnu Hitlerovu antisemitizmu, a isključuješ svjedočenje svakog policajca koji nije mali hitler, možeš samo potvrditi hipotezu koju su dokazi trebali testirati. Baš prikladno. Nikad nije prozvan zbog te manjkave metodologije. Povjesničar treba riskirati i koristiti ta svjedočanstva, proučiti ih, biti oprezan i kritičan. To je rudnik informacija koji ne možeš ignorirati, ako želiš dobiti sliku bataljuna koji čini spektar različitih, a ne monolitna grupa malih hitlera, ako želiš vidjeti kako je ono što se radio mijenjalo taj bataljun i njegove pripadnike, a ne gledati na njih kao na samome početku entuzijastične ubojice Židova. Dakle, postoji temeljita razlika u metodologiji korištenja izvora.
Možemo li testirati te različite pristupe, pronaći druge izvore – ne sumnjive iskaze policajaca – koji naše metodologije mogu staviti na kušnju? Moja je, dakle, argumentacija da razvoj događaja mijenja pripadnike bataljuna – neki postaju okorjeli ubojice, neki rutinski u tome sudjeluju, neki ne žele ubijati. Goldhagen je tvrdio da se ljudi ne mijenjaju na takav način, a ja sam uporno tvrdio da stubokom možeš promijeniti ljude u vrlo kratkom vremenu, ovisno o situaciji u kojoj se zateknu.
Imamo niz pisama, ne pripadnika bataljuna 101, nego sestrinskog, bataljuna 105, kojeg su činili pripadnici gotovo iste društvene skupine iz sličnog dijela Njemačke. Jedan pripadnik tog bataljuna nekoliko puta tjedno piše svojoj supruzi od lipnja do jeseni 1941. godine iz Rusije. Isprva piše kako im je zapovjednik rekao da ubijaju civile, komunističke funkcionare, ratne zarobljenike i tako dalje. Iznosi da mu je prva reakcija na te upute bila da ih zapovjednik zafrkava, da se pravi važan. Prije no što su stigli u Rusiju, bili su u Norveškoj, što je sasvim drukčija okupacija. Kasnije piše da se sa Židovima može raditi što god se želi, da mu nije jasno kako žive, da im ne bi htio biti u koži, da imaju dvojicu Židova za sluge kojima daju kruh “i više”. “Ne možeš biti previše okrutan. Možeš Židovu samo savjetovati da ne pravi više djecu jer nemaju budućnosti”, piše. Dakle, taj policajac osjeća što se sprema Židovima. Mjesec dana kasnije piše: “Ovdje su svi Židovi postrijeljani. Takve se akcije svugdje provode. Sinoć ih je ustrijeljeno 150 – muškaraca, žena i djece. Židove se istrebljuje. Ne govori djeci ništa o tome.” Dakle, postoji osjećaj srama. On ne piše “oni ubijaju Židove”, “mi ubijamo Židove”, “ja ubijam Židove”, nego “Židove ubijaju”. Ta anonimizacija zločina, tipična za poratna svjedočanstva, se zbiva već u ljeto 1941. godine. Kako su Židovi ubijani u ruralnim područjima Litve, s postrojbom ide dublje u Sovjetski Savez i stalno se u pismima žali kako više nema što za pljačkati i slati pakete doma jer provode politiku spaljene zemlje. Prolazi pored logora za ratne zarobljenike u kojemu su sovjetski vojnici ostavljeni da umru od gladi što opisuje kao očajnu scenu i da bi tim zarobljenicima bilo bolje da su mrtvi. Zanimljivo je kako je po svjedočenjima svih njemačkih vojnika otpor nelegitiman, da je po njihovoj logici obrana vlastite zemlje nepoštena i da bi Nijemci trebali nesmetano okupirati. One koji se opiru u pismima naziva zvijerima, psima i smećem – kada su uhvaćeni, smakne ih se, naravno. On je fotograf postrojbe i u listopadu piše ženi da mu je žao što je propustio fotografirati smaknuća “jer su rekli da je bilo zabavno”. Kada je u nekoj zasjedi pao njemački vojnik, ženi piše da su njegovi suborci ljutiti i da bi najviše htjeli postrijeljati sve Ruse. Dakle, ne bi proveo samo genocid nad Židovima, nego nad svim narodima tamo. Konačno, šalje posljednje pismo u studenome. Snimio je smaknuće i piše ženi: “Ubuduće, moj film će biti dokument od velikog zanimanja našoj djeci”. Dakle, pratimo u kratkom razdoblju zastrašujuću degeneraciju.
Drugo postavljeno pitanje je pripada li rezervni policijski bataljun 101 spektru o kojem sam pisao – entuzijastičnim ubojicama, rutinskim ubojicama i onima koji eskiviraju. Goldhagen to smatra, bez iznošenja dokaza, apsurdnim, da bi u slučaju takvih podjela moral pao i jedinice ne bi mogle dalje djelovati. Oswald Rufeisen je bio Židov iz Šlezije gdje je stanovništvo bilo bilingvalno – govorili su njemački i poljski, a Židovi toliko da nisu odavali židovski identitet snažnim jidiškim naglaskom. Rufeisen bježi iz Šlezije od Nijemaca u Litvu. Kada Nijemci okupiraju Baltik, bježi u Bjelorusiju gdje ga kao 17-godišnjaka presreće policijski kapetan i traži legitimaciju. Odgovara da nema papire, da ih je u kaosu izgubio. Predstavio se kao netko poljsko-njemačkoga podrijetla te da tečno govori oba jezika. Kapetanu se to učinilo zgodnim jer uskoro dolazi njemačka policija i uspostavlja stanicu u mjestu, pa će mu trebati prevoditelj. Tako sedamnaestogodišnji Židov koji se predstavlja kao polu-Poljak, polu-Nijemac dolazi živjeti u kuću tog policijskog kapetana. Dva tjedna potom dolaze Nijemci sa sredovječnim policijskim rezervistima iz sjeverne Njemačke kao u bataljunu 101. Njemački zapovjednik naposljetku preuzima mladog Židova prevoditelja da mu pomogne u komunikaciji s lokalnim stanovništvom. Danju radi za Nijemce, noću spava u domu bjeloruskog policijskog kapetana. Dakle, ima osmomjesečni uvid u dinamiku njemačke policije, “mjesto u prvom redu”. Nakon rata identifircira entuzijastične ubojice, koje naziva zvijerima u ljudskom tijelu, zatim one koji nisu htjeli sudjelovati u ubilačkim akcijama i koje zbog toga nitko nije maltretirao, “kao da im je netko dao pravo da se izuzmu”, a potom piše i o pasivnim izvršiocima naređenja i za koje čak piše da mu se činilo kako su ubijanje Židova smatrali prljavim poslom, dok su sukobe s pripadnicima otpora vidjeli kao borbu. Tu imamo nekoga koji nema niti jedan motiv da liši naciste odgovornosti.
Vanjski dokazi dakle potvrđuju moje tumačenje i moj pristup, a ne Goldhagenovo.
Što se dogodilo nakon jenjavanja rasprave koju je izazvala Goldhagenova kritika? Jesu li se nastavila istraživanja neposrednih ubojica? Naznačio bih da treba pažljivije istraživati indoktrinaciju i trening i koliko je to regrutirane oblikovalo. Znamo da se Himmler trudio nacificirati njemačku policiju te da je pripremio indoktrinacijske materijale. U slučaju rezervnog policijskog bataljuna 101, poslani su na zadatake prije no što su uopće prošli te materijale. No, koliko su utjecali na druge? Neki su tvrdili da je indoktrinacija odigrala ključnu ulogu, no barem dva učenjaka, Jürgen Matthäus i Michael Naumann, su prihvatila nijansirani pristup ovoj temi i uvidjeli da indoktrinacija ne uzrokuje takva ponašanja, ali ih pospješuje – indoktrinacija je ponudila paletu racionalizacija kojom se može poslužiti svaki pripadnik bataljuna ovisno o svojim potrebama. Stoga, ako želite opravdati ponašanje vojnom akcijom, tvrdite da su Židovi pripadnici otpora, boljševici, da je sve to dio rata i da se jednostavno, dok ubijate žene i djecu, borite protiv pripadnika otpora okupaciji. Možete tvrditi i da je nacistički genocid uvjetovan trenutkom u povijesti, da predstavlja samoobranu od azijatsko-komunističko-židovske prijetnje, te da će oni ubiti nas, ako mi njih ne ubijemo. Naumann kaže da su u biti izmicali tradicionalnim inhibicijama humanitarizma i viteštva delegitimizirajući ih tvrdnjama da su sve to gluposti. Dakle, neutralizirali su prijašnje inhibicije i opskrbili se novim racionalizacijama. Naumann kaže da je ta indoktrinacija bila “narkoza nakon čina”, nešto što pomaže u oslobađanju od stresa, a ne nešto što bi te pretvorilo u ideološki motiviranog ubojicu.
Konačno, važna je argumentacija ideološke i kulturološke strane problema mimo antisemitizma. Neki akademici, primjerice Thomas Kühne, istražuju šire ideološke sheme koje zahvaćaju Nijemce i uvlače ih na način koji se ne događa u drugim kulturama. Kuna tvrdi da su dva koncepta koja su nacisti prisvojili i izrabljivali te tako učinili nacizam privlačnijim. Jedan je koncept drugarstvo, a drugi rasna, nacionalna ili narodna zajednica (Volksgemeinschaft). U antiratnom romanu “Na zapadu ništa novo” Ericha Marie Remarquea u jednom trenutku se kaže da će jedina dobra stvar koja će proizaći iz rata biti drugarstvo među vojnicima. To podrazumijeva “bratstvo rovova” – vojnici su na jednoj strani, a političari na drugoj. To “bratstvo rovova” je prihvatila i ljevica nasuprot “bratstvu radnika”, ali su nacisti uspjeli prisvojiti termin za svoje potrebe i preoblikovati ga u bratstvo njemačkih vojnika i rase protiv svih ostalih, pretvorivši taj izraz u ekskluzivni i nadasve u termin koji stvara osjećaj zajednice bez moralne odgovornosti – moral vrijedi samo unutar vlastite zajednice, a izvan nje su dehumanizirani i oni izvan normalnih pravila. To objašnjava i grupnu dinamiku. U Prvom svjetskom ratu car Vilim II. koristi izraz Volksgemeinschaft – kada Njemačka ulazi u rat drži govor u kojem kaže da ne poznaje vjeroispovijesti, stranke ili klase nego samo Nijemce. Nacisti su i taj termin uspješno prisvojili i pretvorili ga u isključivi po kojemu narodna zajednica postaje rasna, koja, dakle, ne uključuje Židove, Rome i druge koji ne prihvaćaju norme zajednice, pa i tako nacisti uspostavljaju svijet “mi protiv njih”. To stvara svijet u kojemu Nijemci nisu išli ubijati iz zadovoljstva nego svijet u kojemu ubijanje Židova nije smatrano zločinom, odnosno amoralnim činom. Čak niti nakon rata Nijemci te postupke nisu vidjeli amoralnim i zločinačkim jer su bili dio stvorenog moralnog svijeta čiji dio nisu bile te žrtve, koje, dakle, nisu uživale zaštitu morala. Valja gledati šire od antisemitizma da bi se shvatilo kako su nacisti pridobili Nijemce i da bi se objasnilo ponašanje.
Hannah Arendt je imala dobar koncept banalnosti zla, ali je uzela pogrešnu osobu za primjer. Eichmann se branio da je bio običan njemački službenik kakvih je bilo mnogo – oni jesu održavali sustav, ali su provodili naredbe. Eichmanna bih stavio u kategoriju istinskih vjernika, ali je bitan koncept iza kojega se skrivao. Njegova je obrana naizgled uvjerljiva je je bilo mnogo običnih ljudi koji su uvučeni u ubilački pothvat u određenim okolnostima. Kada neki režim želi provesti genocid, nikad nije problem pronaći dovoljno voljnih za ubojstva. To je i poruka knjige “Obični muškarci” jer se obične ljude može mobilizirati u tu svrhu.
Policijska i sudska istraga ne pomažu mnogo u odgovoru na pitanje jesu li pripadnici bataljuna bili vjernici. Nekad bi ispitivani izlanuli i ono što ih se nije pitalo. Nitko od njih se ne poziva na vjeru. Nitko ne kaže da nije mogao ubijati jer je bio kršćanin. Nažalost, to je skupina njemačkih kršćana kojima to nije bio dostatan razlog da ne ubijaju poljske Židove. Nekolicina je spominjala nekadašnje političke pripadnosti, primjerice da im je obitelj socijalistička ili da su bili komunisti. Ti su ljudi bili nekvalificirani radnici. Da su bili kvalificirani, ne bi bili poslani u Poljsku da ubijaju Židove. Za njih je uniforma koju su obukli obećavala da će nakon rata imati karijeru s nekim statusom, da će napredovati na društvenoj ljestvici. Jedan dio ispitanih kaže da nije trebao ubijati jer nisu trebali novu karijeru. Jedan srednjeklasni oficir je rekao da je ima obiteljski posao kojem se htio vratiti, a ogradio se od dvojice esesovaca koji su trebali karijeru.
*predavanje održano u listopadu 2018. godina na Sveučilištu Carnegie Mellon
**izvor
