Milovanje: Tko se nije skrio…

Nakon potresa u Zagrebu u proces se uključila i vojska, ali to nije provedbeno puno toga promijenilo na mikro-razini gdje se improvizira i poprilično banalizira ozbiljnost problema. Zanimljivo je da za vrijeme izborne kampanje političke stranke uspijevaju organizirati direktni dolazak do svakog domaćinstva, a sada im tako nešto ne pada na pamet

Autor: Mile Sokolić

Iz sata u sat dolaze informacije s raznih strana o razvoju pandemije koronavirusa, o broju zaraženih, broju umrlih, o procjenama što se sve može dogoditi i kako smo daleko od talijanskog scenarija ili sad već nekog drugog jer je podosta tih „scenarija“ u koje ne bi bilo dobro upasti, a na dobrom smo putu. Iz sata u sat dolaze i razne preporuke i objave političko-institucijskih dionika o novom radnom režimu, raznim ograničenjima, formalnim zabranama, mogućim sankcijama i kaznama,…

Ali u praksi smo i dalje prilično nezainteresirani i smišljamo razne razloge da se uzajamno posjećujemo, odlazimo na „ilegalna“ okupljanja, rođendane i fešte „provjereno“ zdravih obiteljskih ili poslovnih prijatelja, pozivamo susjede na kavu ili sami organiziramo veselo druženje u „sigurnom“ društvu kojeg je jedan od elementa i samo uvjeravanje da se nama to neće ili ne može dogoditi te da su oni s kojima mi komuniciramo provjereno otporni ili zdravi. Sastavni dio takve prakse su i opravdanja da, ako se i „fasuje“ korona, to nije tako strašna stvar.

Previše je pokazatelja da do naše svijesti nije stigao očaj s kojim se susreću Talijani gdje vojni konvoji odvoze stotine umrlih dnevno ili ozbiljnost koja se problemu pandemije koronavirusa posvećuje u Kini, Južnoj Koreji, Japanu, Švedskoj…

Neke politički centralizirane i „partijanizirane“ institucije, a za to je Županija karlovačka dobar primjer, započele su aktivnosti u vezi s pandemijom kao nastavak uobičajene političke promocije svoje važnosti i nadležnosti te stvaranjem dojma da imaju stvari pod kontrolom. Ukratko, jedna od prvih javnih akcija je bila shvaćena kao dobra prilika da se županijski predstavnici vlasti obruše na svoje lokalne političke protivnike i poentiraju javnim prozivanjem o tome koji radio treba slušati i tko kome zapovijeda. Tragikomičan pokušaj Damira Jelića, jednog izgubljenoga župana koji je umislio da je nastup u uniformi na konferenciji za novinare Civilne zaštite nastavak redovnih političkih manipulacija u „šamaranju“ suprotne strane i pogodan trenutak za skupljanje stranačkih bodova, s pravom je doživio osudu na najširoj razini. Kao i obiteljsko-stranački tulum u susjednoj Sisačko-moslavačkoj županiji, što je pokazalo da je jedno predstava za javnost, a drugo odgovorno, odnosno neodgovorno ponašanje umreženih obiteljsko-političkih dionika.

Za razliku od karlovačkog i sisačko-moslavačkog župana, treba priznati da postoji nekoliko ozbiljnih aktera na nacionalnoj razini koji ulažu puno napora da ukažu da ovo nije nimalo šaljivo, kao što su ministar Vili Beroš i Davor Božinović, doktorica Alemka Markotić te drugi, niti prilika za neke uobičajene muljaže, ali to ni izdaleka nije dovoljno. Kad iz moje perspektive stanovnika poprilično udaljene periferije jedne urbane sredine s relativno malim brojem trenutno evidentiranih zaraženih osoba, koji iz dana u dan dramatično raste, stvari ne izgledaju dobro, kako li je tek tamo gdje su najizglednija žarišta epidemije koja se tek razvija?

Možda sam malo staromodan i ne razumijem baš sve elemente u funkcioniranju modernih sistema, ali oko sebe vidim znakove koji pokazuju da smo još daleko od dobro organiziranog modela koji bi bio garancija bržeg raspleta ove situacije. Zato i pišem ovaj tekst. Treba se uozbiljiti i prestati odmahivati glavom jer se to nas, kao, ne tiče. Prije nekog vremena, kad je objavljena informacija o ulasku jedne osobe iz samoizolacije u trgovinu u Splitu napisao sam komentar na mom fejsbučnom profilu koji nije baš „lajkan“, a svodi se na moju impresiju da taj događaj pokazuje da stvari organizacijski ne stoje baš dobro jer netko mora kontrolirati kretanje osoba u izolaciji/samoizolaciji ili karanteni. Nakon toga objavljeno je još dosta sličnih vijesti koje su potvrdile moju pretpostavku.

Da se stvari baš ne odvijaju najbolje u Europi istaknuo je i kineski šef Crvenog križa šokiran ovih dana u Italiji vidjevši kako se oni prilično opušteno odnose prema problemu. Vjerujem da bi se šokirao i ovdje.

Ali da ne gnjavim previše nego da pojasnim kako bi iz neke moje “staromodne“ percepcije stvari trebale izgledati. Prije svega, apeli u medijima i na društvenim mrežama ne rješavaju sve probleme, kao ni naredbe uniformiranih političkih „komandanata“ i predstavnika Civilne zaštite, ako iza njih ne slijede konkretni provedbeni koraci u pružanju adekvatnih informacija i direktne pomoći, posebno najugroženijoj populaciji, a to su starije osobe i predstavnici rizičnih skupina koji se određeno vrijeme ne bi smjeli pojavljivati na javnim mjestima, ako nam je do njih stalo.

Uz sve proglase, pozive, prijetnje kaznama i tematske programe u medijima vrlo je važna i direktna komunikacija – ako ne licem u lice, a ono bar telefonom – u lokalnoj zajednici u smislu provjere kome je potrebno pomoći u dostavi hrane i lijekova, imaju li neki ljudi uopće čime platiti, kako to organizirati, kako se odgovorno ponašati prema sebi i drugima, kome se obratiti za stručnu pomoć oko drugih zdravstvenih problema i slično. U tom smislu bilo bi primjereno da se na razini manjih naselja, mjesnih odbora, gradskih blokova, gradskih četvrti i slično, mobiliziraju lokalne sanitetske grupe koje će dežurati i biti u pripravnosti ili na terenu 24 sata, informirani o stanju, prikladno zaštićeni i vidljivo označeni, čija je uloga nadgledati, upozoravati, upućivati, javljati, pa ako hoćete i prijavljivati neodgovorne jer uzalud sve naredbe, ako se na parkiralištu uz Koranu u noćnim satima i dalje druže ekipe mladih s različitih gradskih lokacija smatrajući da oni na svoj noćni život, usprkos svemu, imaju pravo. Isto se odnosi i na lokalni „klub“ veseljaka u birtiji koja formalno ne radi, ali se ekipa ipak redovno sastaje. Ova tema ima svoje dodatne elemente jer otvara probleme osoba koje ne mogu bez dnevne doze alkohola, a takvih nije malo.

Uz dobrovoljne sanitetske grupe, bilo bi korisno proširiti i broj članova civilne zaštite dobrovoljcima s određenim znanjima, koji bi također morali biti neprestano na terenu, u svim naseljima. Njihova uloga, uz nadzor i kontrolu kretanja osoba u samoizolaciji, te zaštitu imovine, jer se ovo stanje može koristiti i za kriminalne aktivnosti, trebala bi biti u kontinuiranom kontaktu s predstavnicima najugroženije skupine pošto je njima na dnevnoj bazi, kao i osobama u samoizolaciji, potrebna dostava hrane, lijekova, podjela zaštitne opreme, maski, kao i psihološka pomoć s obzirom da spoznaja da je netko rizična skupina izaziva ozbiljan stres. Medijske poruke tipa „brinite se o svojima“ su zgodne, ali o nekima se naprosto nema tko brinuti jer su sami.

Ozbiljan organizacijski pristup zahtjeva uključivanje puno većeg broja osoba kojih naprosto nema u sustavu, usprkos našem dojmu o „uhljebima“, odnosno medijskim objavama o uniformiranim predstavnicima civilne zaštite kojih kao ima dovoljno i koji imaju kontrolu. Vjerujem da je dobar dio zaposlenika javnih servisa, koji su do sada dobivali plaću na takvim mjestima, otišao na bolovanje ili je jednostavno neupotrebljiv za ovakvu vrstu poslova. S druge strane, oni na čija je leđa to palo moraju spavati, odmarati se, obaviti neke svoje osobne ili obiteljske obaveze, pregurati prehlade i viroze ili će naprosto i sami završiti u izolaciji i karanteni jer su najviše izloženi riziku zaraze.

Nakon potresa u Zagrebu u proces se uključila i vojska, ali to nije provedbeno puno toga promijenilo na mikro-razini gdje se improvizira i poprilično banalizira ozbiljnost problema. Zanimljivo je da za vrijeme izborne kampanje političke stranke uspijevaju organizirati direktni dolazak do svakog domaćinstva, a sada im tako nešto ne pada na pamet.

Da zaključim, još je dosta elemenata koji ukazuje da borba sa pandemijom koronavirusa u Hrvatskoj, koja je paralizirala i puno razvijenije i bolje organizirane zemlje od nas, više funkcionira kao igra „tko se nije skrio magarac je bio“ nego kao dobro organizirano i vidljivo djelovanje na svim razinama, usmjereno na problem čije rješavanje zavisi od ozbiljnog organizacijskog modela. Za sada taj model pokazuje dosta nedostataka, a oni se neće riješiti sami od sebe već neprestanim analiziranjem potreba i problema, te popravljanjem i nadograđivanjem modela čiji su temelj ljudi odlučni da pobjede u ovoj teškoj bitci koja neće proći jer mi to želimo nego samo ako se dobro organiziramo.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije