Loncu poklopac: COVID-91

Pandemija korona-virusa je velika nevolja, ali se radi o višoj sili prema kojoj smo u velikoj mjeri bespomoćni. Vlast destruktivnih opsjenara kao što su Jelić i SKHDZ u Karlovcu nije viša sila, nego izbor, prvenstveno onih koji neizlaskom na izbore dozvoljavaju vladajućoj eskahadezeovskoj kasti da samu sebe izabere i legitimira posredstvom izbornoga procesa

Autor: Marin Bakić

Pandemija koronavirusa se širi, ali se protiv nje sustav bori. Sustav se donekle uspješno bori protiv pandemije populizma, barem u Hrvatskoj su izgubili oslonac i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vladajućoj stranci u Hrvatskoj, Karlovačkoj županiji i u Karlovcu, posebno, pa su tako na unutarstranačkim izborima centristi premijera i predsjednika stranke pobijedili reakcionarnu desnicu predvođenu Mirom Kovačom, Davorom Ivo Stierom, Ivanom Penavom i Milijanom Brkićem koji je zbog nečega smatran u javnosti neuništivim političkim faktorom. Desnica je to koja se oslanja na nacionalističku mitologiju, klerikalizam i, da, šovinizam prema drugačijima, bile one nacionalne, seksualne ili bilo kakve druge manjine i ranjive skupine. Njihov je politički rezon odmaknuti Hrvatsku od liberalnih vrijednosti Zapadne, a primaknuti vrijednostima novih autoritarnih režima Središnje i Istočne Europe u kojoj politika ne ovisi u tolikoj mjeri o snazi protokola, procedura, pravila, uvažavanju prava građana i ravnoteže među vlastima koliko o volji ili samovolji pojedinca ili skupine na vlasti. Iako je reakcionarna desnica doživjela poraz, opstali su poneki njezini predstavnici, uspješno se prestrojivši na političkoj sceni uz izglednog pobjednika. Jedan od takvih je karlovački župan Damir Jelić koji, mada po stavovima, stilu i retorici daleko više pripada poraženima, nego Plenkovićevom taboru, svoju političku karijeru nije htio ugroziti svrstavanjem uz ideološke poklonike slabog političkog izgleda. Njegova putinovska glumatanja iliti prenemaganja vidjeli smo nekidan na tiskovnoj konferenciji Stožera za civilnu zaštitu Karlovačke županije kada je prijetio i zapovijedao, što je Jutarnji list nazvao ludilom, a mi s tim živimo već 15 godina koliko Jelić vedri i oblači Karlovcem s pozicije vlasti. Porazno je, baš porazno, što su djelatnici Hrvatskog radio Karlovca na toj konferenciji za medije – to se vidi po snimku – pokorno prihvatili Jelićeve zapovijedi, uzeli ih kao nešto sasvim normalno, što je još jedan pokazatelj iliti još jedna potvrda staljinizacije u Karlovcu. Hrvatsko novinarsko društvo je osudilo despota Jelića, ali je propustilo osuditi i tu novinarsku pokornost koju vjerojatno nisu članovi Izvršnog odbora HND-a niti primijetili.

“S jedne strane četvrta vojna snaga, a s druge krunica, lovačka puška i Davidova praćka. Jel’ to istina? Pa o čem’ pričamo? Pa ako gledate racionalno, do hrvatske države ni po čemu nije trebalo niti doći. Pa petnaest dana su im davali da će nas pregaziti. Zašto nisu pregazili? Zbog snage? Ne nego zbog tisućljetnog sna, zato što je toliko nagomilanih molitava bilo, toliko smo bili spremni na žrtvu i onda nakon te žrtve spremnost na žrtvu nije moguća kroz život koji dalje ide. Dakle, prvi fenomen koji je kod nas jest da nam je očito u gen ušla silna čežnja za državnosti, a kada ta država stigne ponašamo se poput djeteta koje dobije igračku, potraži dušu u njoj i već traži novu igračku”, iznio je Jelić, kojeg ovdje zbog bogohulne političke retorike i prakse nazivamo 13. apostolom, svoje nebuloze prošlog mjeseca na takozvanom Molitvenom doručku u Sisku, kod domaćina biskupa Vlade Košića, čemu je prisustvovao i monsinjor Antun Sente mlađi, župnik župe Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu i rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa. Bilo je tu još kojekakvih imena, ali zasigurno ne niti jedno koje bi pristajalo uz sliku briselski orijentiranog HDZ-a.

Ovakvo društvo nije strano karlovačkom županu, to je u biti njegov prirodni milje. Tako je u studenom 2018. godine u Novigradu na Dobri sudjelovao u molitvenoj zajednici koja je “rasvjetljavala istine i povijesti hrvatskoga naroda od 1945. do 1995.” zajedno s pravomoćno osuđenim ratnim zločincem Dariom Kordićem koji se nikada nije pokajao za svoja zlodjela nego se prometnuo u 14. apostola koji sada propovijeda vjeru na način koji s kršćanstvom – to je vidljivo i najneupućenijem laiku – nema previše dodirnih točaka, no to nije niti bitno jer je vjera ovdje tek instrument za promicanje nazadnih ideologija. Tako je i taj Sente posjećivao Kordića u Austriji dok je ovaj služio kaznu, povjerovao mu na riječ da nije zločinac, a potom ga počeo promovirati kao čovjeka koji je kao uznik upoznao Boga. Zašto taj Sente mlađi, u kršćanskom i ekumenskom duhu, ne bi ugostio neku od preživjelih muslimanskih žrtava iz Ahmića, ako takva uopće postoji, ili pripadnike obitelji ubijenih Kordićevih žrtava da svjedoče svoju vjeru? To mu nije, naravno, jer nije u duhu nacionalizma, niti palo na pamet. Da jest, ne bi bio Sente mlađi, promicatelj zlotvora usred svetišta svetog Josipa.

Jelić izdaje zapovijedi, gaji nacionalističku patetiku, šuruje s ratnim zločincima, širi COVID-91, skriva se iza nacije kao kolektiviteta kako ne bi postavio pitanje samome sebi gdje su bili njegova krunica, lovačka puška i praćka 1991. i 1992. godine dok je studirao u Zagrebu, mada su i mlađi od njega odlazili na bojišnicu, i to redom oni koji danas ne osjećaju nikakvu potrebu za ovakvim primitivnim hrvatovanjem. On je valjda odlagao ili prilagao vlastite molitve na nagomilanu tisućljetnu molitvenu hrpu. Jelić u biti ovakvim glupavim mistifikacijama relativizira istinu o Domovinskom ratu za koju se toliko, deklarativno, zalažu njegovi pajdaši – nisu molitve spasile Hrvatsku i Hrvate od miloševićevske agresije, nego za samoobranu motiviran narod sa svojim političkim vodstvom te napor hrvatskih branitelja, i ne postoji nikakav tisućljetni gen za hrvatskom državnošću, nego je motivacija proizlazila iz domoljubnih i rodoljubnih motiva, da se zaštite svoja domovina, zavičaj, obitelj i narod od potčinjavanja u sklopu jedne političke zajednice u jednom konkretnom povijesnom vremenu, da se otrgne iz despotskog velikosprskog/rusofiličarskog kruga i pridruži razvijenom europskom.

S farizejima poput Sentea mlađeg, Jelića, njegovih ideoloških prijatelja i njegovih pokornih novinara i inih slugana nema napretka.

Karlovačka županija je ispodprosječno razvijena, po indeksu gospodarske snage, što je objavila lani Hrvatska gospodarska komora, zauzima mjesto srednje žalosti (85,2) dok, primjerice, Varaždinska ima 102,9, Međimurska 97,2, Zadarska 92,2, Koprivničko-križevačka 90,6 i tako dalje, a po Vladi Republike Hrvatske, Karlovac je drugoligaški grad, ne pripada u red najrazvijenijih jedinica lokalne samouprave, gdje mu je i mjesto s obzirom na potencijale, a prošlog tjedna smo pisali kako mizerno stoji glede apsorpcije novca iz fondova Europske unije, mada se upravo čekanjem natječaja opravdava izostanak ulaganja na područjima koja ne smiju više uopće čekati jer se naraštaji zakidaju kao što je, primjerice, obnova zgrade i djelatnosti kina Edison. Kako uopće računati na europski novac ako stručnjake koji ga osiguraju kao što su Krešimir Veble, Marina Grčić ili Mile Sokolić naposljetku staljinistički sankcioniraš bez ikakva valjana razloga? Jednostavno, opsjenarstvo ne može biti poluga razvoja, pogotovo ono jelićevski primitivno.

Pandemija koronavirusa je velika nevolja, ali se radi o višoj sili prema kojoj smo u velikoj mjeri bespomoćni. Vlast destruktivnih opsjenara kao što su Jelić i SKHDZ u Karlovcu nije viša sila, nego izbor, prvenstveno onih koji neizlaskom na izbore dozvoljavaju vladajućoj eskahadezeovskoj kasti da samu sebe izabere i legitimira posredstvom izbornoga procesa.

Za COVID-19 možda nema lijeka, ali za COVID-91 ima.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije