Divan, Lovro Zaplatić: Umislili smo se, a krhki smo

"Sve smo prebacili u materijalno, a potom se zatrese zemlja deset sekundi i – nema ničega. Pričamo da smo svemogući, a onda se pojavi mali nevidljivi virus koji nas stjera u ćošak i pod maske da imamo veće oči nego glavu. Nema veze jesmo li vjernici ili nevjernici, svi smo ljudi koji teže za duhom, svatko na svoj način. Čovjek jest duhovno biće, a ne samo biološki i kemijski proces. Treba nam duhovnost – knjige čitamo, a lijepim slikama se divimo jer odišu duhovnošću", kaže župnik župe Svetog Ivana Krstitelja

Autor: Marin Bakić

Sa župnikom župe Svetog Ivana Krstitelja u Rečici kod Karlovca Lovrom Zaplatićem htjeli smo o izazovima u vrijeme pandemije, kada se već ne možemo susresti, razgovarati posredstvom programa Skype. No, tehnički je to bilo nemoguće. Zatim smo pokušali posredstvom programa Facebook Messenger, no tehničke poteškoće su nas opet u tome spriječile. Potom smo se prebacili na Viber, ali se nismo mogli razumjeti uslijed lošeg zvuka. WhatsUp također nije bio od pomoći. Gmail ima također mogućnost takve vrsti komuniciranja. Da bi se ostvarila, mora dobiti našu pozivnicu u razgovor, međutim ona mu nikako nije stizala. Potom smo nazvali Pita, kako je nadimak velečasnom Lovri, na mobitel. Međutim, i tu je zvuk bio jako loš, valjda uslijed poteškoća s kojima se mobilni operateri suočavaju zbog zagrebačkog potresa od nekidan. Ipak, zvuk je bio i više nego zadovoljavajući kada smo velečasnog Zaplatića dobili na fiksni telefon njegove župe. Tada je nastao drugi problem – zakazao je diktafon. No, snašli smo se i na internetu pronašli online recorder. Konačno divanimo.

U vrijeme koronavirusa i pandemije, kada se ne možemo izravno susresti, oslanjamo se na tehniku, a gdje smo kada nas ona iznevjeri?

  • Onda ćemo morati pronaći drugu tehniku.

Vraćamo li se u doba goluba-pismonoša i pisanja pisama?

  • Možda ponovno počnemo pisati pisma i dopisivati se na taj način. No, vjerujem da neće do toga doći. Ova nevolja će proći, a takve nevolje nisu ništa nepoznato čovjeku.

Jeste li i Vi pisali pisma u svoje doba?

  • Jesam. Pisali smo razglednice i one stare kratke dopisnice. Sada komuniciramo preko mejla, skajpa, mesenđera i fejsbuka.

Koja vrst komunikacije Vam se više sviđa, stara ili nova?

  • Novi je brz, ali sam stariji tip pa mi više leži kada dobiješ ili pošalješ pismo nego e-mail, kojeg pročitaš i izbrišeš, dočim klasično pismo možeš opetovano čitati.

Iziskuje i veći trud napisati nekome pismo nego poruku, a time se pridaje i veća pažnja adresatu?

  • Naravno. Pisanjem pisma čovjek pazi na svaku riječ. Klasično pismo odaje dušu čovjeka, a tehnika skriva. Kada čitaš dobru knjigu otkrivaš puno toga. I dalje čitam novine u tiskanom izdanju. Ne mogu zamisliti jutro bez toga i kave. Drukčija mi je ista vijest u novinama i na internetu.

Kakva pisma pamtite?

  • Znao sam dobivati pisma od prijatelja dok smo služili vojsku u bivšoj državi. Nastavili smo komunicirati pismima mi koji smo se sprijateljili služeći vojni rok. Pisma su nas povezivala više nego današnja tehnologija. Žao mi je što su se selidbama ta pisma pogubila.

Jesu li žitelji Rečice, Vaši župljani, povezaniji sada u doba pandemije no što su bili ranije?

  • Povukli su se u svoje domove, a pokušavam ih preko interneta pozvati na sudjelovanje, da u podne, kada ćemo zvoniti, otvore prozore, a da ću izaći ispred crkve i blagosloviti ih. Tako se povežemo, pobijedimo strah i povučenost u sebe. Imam dojam da su se ljudi zatvorili. Osjećam se popu pustinjaka – žive duše ne vidim. Možemo se povezati i bez da se vidimo. Isto smo napravili i u nedjelju – nikoga oko mene, park, drveće, sumrak, ja stojim ispred crkve i blagoslivljam. Jedna gospođa me vidjela i poručila da joj je to bilo nešto posebno. Župnici se trude i u Karlovcu izaći u susret ljudima.

Održavaju li se svete mise?

  • Svakog dana održavam svete mise, ali sam. Naučen sam da su ispred mene ljudi, a sada sam stojim na oltaru, a ispred mene su prazne klupe. To mi je najteže, posebice nedjeljom. Dakle, mise su svake večeri, a ja sam sam na njima.

Zašto sami održavate mise?

  • Nadbiskupija je dala takvu uputu da se održavaju mise bez naroda. Krštenja su odgođena, a posljednja pomast se daje samo kada je netko uistinu na umoru. Tada dolazimo sa zaštitnom opremom da nekoga ne zarazimo slučajno ili da netko nas ne zarazi. Postoje i crkveni dokumenti koji se preporučuju vjernicima kako se odriješiti grijeha. Situacija je takva. Situacija je, nažalost, takva. Ne znam kada će biti moguća pričest. Molimo za narod.

Obraćaju li Vam se vjernici? Traže li utjehu?

  • Jave se. Zahvaljuju se za to što sam s njima, pa šalju poruke preko fejsbuka i mobitela. Osjećaju da nisu sami.

Kako provodite svoj pustinjački život? Kako ste iskoristili tu situaciju?

  • Odlazim u crkvu, posvećujem se dobroj knjizi, radim, kada nema snijega, u parku nešto, i, naravno, pratim vijesti.

Izazivaju li tjeskobu u Vama?

  • Izaziva strah, što je sasvim normalan osjećaj koji nas tjera na oprez. Povremeno se i javlja tjeskoba iz straha od ishoda ove situacije i za sudbine ljudi. Imam dojam da ništa više neće biti kao što je bilo, niti u državi niti u društvu. Posljedice će ostati.

Kako vidite da će se život promijeniti?

  • Previše smo od nekih stvari napravili božanstva, i od sebe i svojih prava. Umislili smo si veličinu, da smo svemogući i nedodirljivi, da bismo se odjednom susreli s nečime što je nepoznato i suočili se sa spoznajom da smo krhki. Utoliko ćemo se promijeniti, shvatiti svoju krhkost.

Hoćemo li biti skromniji?

  • Uvjeren sam da hoćemo, mada će uvijek biti izuzetaka. Bit ćemo skromniji i realniji, i mi u Crkvi i oni izvan nje. Svi smo malo poletjeli, umislili se. Bit će i ekonomskih i društvenih promjena.

Kako bi se vjernici u ovom izvanrednom stanju trebali ponašati?

  • Vjernici su dio društva, oni su kao i svi drugi ljudi. Ne pripadaju elitnom klubu, nego je to zajednica običnih sa svim vrlinama i manama. I oni se plaše, no mislim da će se onima koji su postali folkloraši vjere razviti čežnja za Riječju, euharistijom i zajednicom. Iz ovoga ćemo, uvjeren sam, izaći obnovljeni. Neki će izgubiti vjeru, ali će kod drugih biti čvršća.

Nekako se nadovezala jedna nevolja za drugom u Hrvatskoj.

  • Baš me pita jedan čovjek u Karlovcu treba li još osam zala doći, kao egipatskih. Zlo se uvijek nadovezuje. Bog – neki bi rekli priroda – nas nekada pokušava opomenuti da smo prešli granicu, da trebamo stati i zamisliti se nad činjenicom, koja stoji na početku Biblije, da je Zemlja dana nama da ju čuvamo te predajemo očuvanom onima koji dolaze iza nas.

Jesmo li se otuđili od duhovnog?

  • Jesmo. Sve smo prebacili u materijalno, a potom se zatrese zemlja deset sekundi i – nema ničega. Pričamo da smo svemogući, a onda se pojavi mali nevidljivi virus koji nas stjera u ćošak i pod maske da imamo veće oči nego glavu. Nema veze jesmo li vjernici ili nevjernici, svi smo ljudi koji teže za duhom, svatko na svoj način. Čovjek jest duhovno biće, a ne samo biološki i kemijski proces. Treba nam duhovnost – knjige čitamo, a lijepim slikama se divimo jer odišu duhovnošću.

Koju knjigu čitate u vrijeme pandemije?

  • Čitam knjige “Katolička crkva i obraćenje” Gilberta Keitha Chestertona te “Rabin razgovara s Isusom” Jacoba Neusnera.

Kakve su to knjige?

  • Chesterton je zasigurno jedan od najvećih katoličkih intelektualaca 20. stoljeća i u toj knjizi se bavi svojim obraćenjem od ateista, preko anglikanca do katolika. Druga knjiga je knjiga rabinovog razgovora s Isusom preko evanđelja.

Dakle, jednoga nekšćanina?

  • Da. Autor nastoji razvijati židovsko-kršćanski dijalog. Pokušavamo jedni druge više razumjeti, prihvatiti. Premalo smo svi pokazivali razumijevanje jedni za druge i tolerancije. Za nevjernike smo mi vjernici bili mračnjaci, a za vjernike nevjernici isto sumnjivi. Dakle, previše smo se podijelili po toj liniji, a premalo je bilo razgovora, dijaloga, pa i u Karlovcu, da se na tribinama susreću ljudi različitih uvjerenja i razgovaraju. Ne moramo se složiti. Sjećaš se da sam bio na predstavljanju knjige Mirka Butkovića “Svijet na raskrižju”. Svi smo se izlagači između sebe razlikovali, ali smo lijepo razgovarali. Jesi li bio na tome?

Jesam.

  • Svi smo normalno razgovarali – ja svećenik, pokraj mene ateist i tako dalje. Tako treba biti i u društvu.

Ima li unutar Crkve dijaloga?

  • Sad si me povukao za jezik. Mogu ti reći da i nema velikog dijaloga, a trebalo bi više – previše je vertikalnog koji prati ustroj.

U čemu je problem?

  • Vlast se uvijek boji da će dijalogom biti narušeni autoritet i vertikala. Uvijek sam se zalagao za to da i u Crkvi bude dijaloga – raspravimo, a onda neka se odluči, a odluke ćemo poštovati. I u društvu i u Crkvi do odluka se mora stići dijalogom. Svako društvo koje gaji dijalog napreduje, a ono koje ne gaji nazaduje.

Očito je da postoji oni skloni i oni neskloni dijalogu…

  • Oni skloni dijalogu tu svoju sklonost trebaju više isticati i u medijima i drugdje. Kada sam 1970-ih godina bio student, održavale su se javne tribine na kojima su sudjelovali i vjernici i nevjernici. Tada se razgovaralo međusobno. Kada je Hrvatsko proljeće završilo tako kako jest, kao da je dijaloga nestalo. Ako razgovaramo, razmjenjujemo mišljenja. To ne znači da mi je misija obratiti nekoga na svoj svjetonazor i stavove. No, važno je da se pokaže da se može razgovarati.

Kako se gradi čovjek dijaloga?

  • Kada razgovaram s djecom i mladima često im kažem da nam je Bog dao jedna usta, a dva uha. Da je htio da puno pričamo, dao bi nam dva usta, a jedno uho. Djecu od malih nogu treba učiti da slušaju. Za dijalog je potrebno slušati što onaj drugi želi kazati. To je pitanje odgoja, kućnog i školskog.

Jedna je stvar slušati i sudjelovati u dijalogu, a druga je biti prekrut i neprihvaćati argumente.

  • Argumente drugoga ne prihvaća onaj koji nije siguran u svoje. Onaj koji jest siguran u svoje argumente, saslušati će drugoga i uvažiti njegovo mišljenje. Onaj koji nije siguran u svoj stav neće uvažavati tuđe mišljenje jer se boji da će mu se svijet kojega si je izgradio srušiti.

Pronalazite li i kod sebe krutost u stavovima?

  • Naravno. Čovjek je krhak. Trudim se čuti drugoga. Naravno da se nekad osjetim krutim. Nekad nisam siguran u neke stavove i stvari. U mnogo toga smo bili sigurni, a sada vidimo da se to porušilo.

Jeste li primijetili uvećanje solidarnosti u društvu otkako je pandemija?

  • U početku je bio manjak solidarnosti, što je sasvim razumljivo jer je prevladala panika. No, sada i mene zovu mještani i pitaju trebam li što. Ljudi sve više počinju voditi računa jedni o drugima.

U Italiji se otac Giuseppe Berardelli odrekao respiratora u korist mlađeg oboljelog, pa preminuo.

  • Čitao sam o tome. Rekao je da je bolje da on umre star, a da taj uređaj sačuva život nekome mlađemu pred kojima su još godine života. Dakle, ima solidarnosti. Nije važno što je otac Giuseppe svećenik.

To je primjer ekstremne solidarnosti. Druga krajnost je kupovanje svega što se stigne u trgovačkim centrima i to u ogromnim količinama čime se onemogućava drugima da dođu do namirnica i potrepština.

  • I s time sam se susreo – dođem u dućan, a ničega nema od artikala. Međutim, i to je razumljivo u ogromnom strahu od neizvjesnosti jer paničan čovjek ne razmišlja o drugome. No, više ne vidim panično ponašanje u dućanima. Normalno se svakodnevno kupuju kruh, mlijeko, naresci i slično. Na početku je panika stvorila stampedo – životinjsko je prevladalo u čovjeku.

Kako tumačite bizarnu činjenicu da je najtraženiji artikl bio toaletni papir?

  • Toalet-papir je doseg civilizacije. To isto pripisujem panici: “Sve nekaj bumo, no s čime ćemo guzicu obrisat'”. Teško je to logički shvatiti jer smo mi stari naučeni i da postoje novine za to. Jest, bizarno je. Umjesto da se uhvate mesa, kruha, graha i srodnog oni se uhvatili toalet-papira. Nisam psiholog, ali možda je to nešto u podsvijesti čovjeka.

Imamo primjere povećanja cijena sredstava za dezinfekciju i maski. Trebaju li se i trgovci prilagoditi?

  • Svi bi se trebali prilagoditi, a ne razmišljati o profitu, nego o tome da se spasi što se spasiti dade. Nije niti etički niti moralno na strahu napuniti vlastite džepove.

Idete li svakoga dana u dućan?

  • Idem.

Je li Vam čudno da se ne rukujete s onima koje sretnete?

  • Sad sam se već navikao – mahnemo si. Teško mi je i prepoznati tko je tko kada svi nose maske. Priviknemo se na sve.

Ljudi su prilagodljivi?

  • Jesu. Ljudi sve mogu preživjeti, pa će i ovo. Čovječanstvo se ranije susretalo s poplavama, potresima i masovnim boleštinama. No, nije ništa tako dugo trajalo. Drugo, ovo je teže nego što je bio rat jer u ratu znaš odakle ti može doći zlo, pa si se znao skloniti i imao si nekakvu sigurnost. Sada ne znaš odakle vreba opasnost, može virus doći od najbliže osobe, s kime svakoga dana živiš, s kime objeduješ, s kime spavaš, s kime se družiš… To je nesigurnost koja se pojavila.

Papa Franjo prkosi ovoj situaciji obilaskom naroda. Ponaša li se odgovorno u sanitarnom pogledu?

  • Takvi su mu poziv i služba – mora tu biti. Netko mora biti s tim ljudima. Država propisuje, stručnjaci s vrha ozbiljno govore i gledaju pa ljude još više hvata panika. Onda se pojavi papa koji ne gleda strogo, ne navodi činjenice, nego ulijeva ljudima radost. Od pape ljudi čuju nešto od nekoga tko ne prijeti stalno nečime. Političari i stručnjaci stoje na bini ozbiljni i mrki s maskama, a onda netko dođe prisno, priča tiše i blago. To ljude smiruje.

Kada se govori o solidarnosti valja spomenuti da su Beograd i Sarajevo iskazali solidarnost sa Zagrebom nakon potresa. Ljudskost ipak na ovim prostorima nadilazi naciju?

  • Nadilazi. Ljudskost i solidarnost ne poznaju nacije, državne granice, crkve, vjeru ili nevjeru. Prije svega smo svi ljudi, a potom Srbi, Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, ove ili one vjere, odnosno nevjere. U ovim situacijama sve te priče nestaju, možda i sve te ratne traume.

To je ohrabrujuće?

  • Jest. Politika može na neko vrijeme pokvariti, ali ne može trajno u ljudima ubiti ono ljudsko, odnosno božansko u čovjeku, kako volim kazati.

Kako ste doživjeli zagrebački potres?

  • Taman sam se probudio kada je počelo junački drmati.

Imate li oštećenja na crkvi?

  • Jedna postojeća pukotina se povećala – proširila i produžila. Malo je i žbuke popadalo. Većih oštećenja nema.

Kako ste doživjeli pad vrha južnog tornja zagrebačke katedrale?

  • Kao da nije bilo dobro pričvršćen. Ne čitam posebne znakove u svemu tome. To su stare građevine.

Ne slažete se s kolumnistom portala N1 televizije Borisom Dežulovićem da je u pitanju Božji znak, dakle, s obzirom da je križ s vrha tog tornja pao doslovno u odaje nadbiskupa Josipa Bozanića?

  • Nije mogao drugdje niti pasti nego u kardinalove odaje – one se tamo nalaze.

Imate li obavijesti iz Crkve koliko će trajati obnova tornja? Znamo da se katedrala dugo rekonstruira.

  • Nemam takve informacije. Katedrala i ono što se dogodilo s njom u potresu je u drugom planu sada. Crkvi je u prvom planu organizirati se po župama kako bi mogla vršiti svoje poslanje u ovoj situaciji. Kako proslaviti Uskrs je glavno pitanje.

Kako će izgledati Uskrs ove godine?

  • Ne znamo. Čekamo i dalje odredbe. Svećenici će imati dio obreda, a ljude ćemo pozvati da u svojim domovima budu s nama.

Koliko Vam tehnologija pomaže u komunikaciji sa župljanima?

  • Stavim obavijest na našim mrežnim stranicama i na fejsbuku, komuniciramo mobitelom i slično. Dakle, u kontaktu smo.

U ovoj izvanrednoj situaciji moćnici bi mogli doći u napast da se razmašu i da iz moći pređu u nadmoć.

  • Plašim se da više nikad neće biti isto – kada država stavi svoje pipke, teško ih makne. Utoliko se plašim promjena.

Smatrate li da ćemo postati autoritarnije društvo?

  • Političari će se teško odreći vlasti, kontrole i ograničenja. Bez obzira koja opcija bila na vlasti, vlast teško napušta osvojeni prostor.

Koliko je bitno za političara koji je kršćanin da suzbije nagon za moć i kako to može učiniti?

  • Teško je reći kako. Svakoga jutra kada se ustane neka si kaže da je u službi čovjeka.

Koliko mislite da će ova situacija trajati i koliko, s obzirom na dužinu, to može utjecati na vjerske osjećaje?

  • Teško je procijeniti koliko će trajati izvanredno stanje. Kod vjernika će se vjera produbiti – neke stvari će kao vjernici shvatiti, da će biti manje folklora u vjeri.

Nakon što je crna kuga poharala Karlovac, u gradskom središtu je iz zahvalnosti podignut spomenik Blaženoj Djevici Mariji, ono što danas nazivamo Kužnim pilom. Ipak teška vremena nisu pokolebala vjeru u ljudima?

  • Nisu, nego produbila. U vjeri su dobivali snagu i bili su zahvalni za svaki pomak nabolje. Nadam se da će i sada biti tako.

Je li pred nama vrijeme odricanja?

  • Jest. Ova situacija će ostaviti puno traga, i ekonomskog. Ljudi i dalje “peglaju kartice”. Bit će potrebno vrijeme solidarnosti onih koji imaju s onima koji nemaju – ako imam pola kruha, da tu polovicu s nekime podijelim.

Ova će situacija izazvati katarzu u društvu?

  • Uvjeren sam u to. Ljude će ovo “resetirati”.

Želim da Vam se crkva brzo napuni.

  • Zaista je teško sada. Dođem u crkvu i kažem “Gospodin s vama” praznim klupama. Kada smo imali nekidan križni put, bili smo samo zvonar i ja. “Pa kaj smo na to došli”, komentirao je zvonar. “Budemo napunili crkvicu opet”, odgovorio sam.

*foto: Nacionalno svetište svetog Josipa

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije