Čekanje

Karla Čurčinski utjelovila je svijet čekanja ukazujući kako uz osjećaj nestrpljivosti i nelagode koji najčešće poistovjećujemo s pojmom čekanja, u samom periodu čekanja možemo otkriti i onaj divan osjećaj prepoznavanja nečeg pravog, lijepog i iskrenog. To je onaj trenutak kada "čekanje stavimo na čekanje", kada svijet stane, vrijeme nestane, a mi osjetimo nešto što je beskrajno stvarno samo i isključivo zahvaljujući tom jedinstvenom trenutku čekanja

Autor: Sonja Švec Španjol

Čekanje je period koji često percipiramo kao vrijeme u kojem se ne događa ništa relevantno, jer smo suviše usmjereni na ono što čekamo. Pritom često propustimo čitav splet jedinstvenih okolnosti, emocija i stanja koja se odvijaju upravo za čekanja. Iako je svijet događanja onaj kojem smo većinom posvećeni, Karla Čurčinski svoj ciklus radova, kojeg od 19. ožujka do 2. travnja izlaže u Galeriji “Zilik” u Karlovcu, posvećuje upravo svijetu čekanja.

U vremenu kada svi jurimo i žurimo i u stalnoj smo utrci s vremenom, čekanje pruža jedan kontemplativni trenutak jer nas primora da stanemo i … čekamo. U periodu čekanja ponekad se jave oni jedinstveni trenuci potpune bistrine i osvješćenja pri čemu se suočavamo sami sa sobom, katkad iznova upoznamo sami sebe, a nerijetko se i zbližimo s drugim pojedincima koji čekaju. Upravo taj, naizgled nebitan, period čekanja koji prethodi svemu važnome čini tematsku osnovicu u radu K. Čurčinski.

Ciklus radova predstavlja vizualne bilješke naglašenih stanja, misli i emocija, a tek u manjoj mjeri aktivnosti i događaja. Iza svakog rada stoji osobna priča autorice, crtica iz života nastala u periodu čekanja, ali cilj nije razotkriti osobni doživljaj već u vlastitom procesu čekanja dopustiti priči da se sama izgradi na temelju viđenog, percipiranog i usvojenog. Radovi su najčešće izvedeni u kombiniranoj tehnici pri čemu autorica koristi kolaž, akvarel, ručni vez na platnu, olovku, marker, kredu, drvenu bojicu, ugljen i digitalni crtež. Iznimno zrelim, osviještenim i prepoznatljivim rukopisom K. Čurčinski oblikuje stanja, misli i emocije koje često izražava putem velikih površina praznine odnosno bjeline papira ili platna dok crtica određene emocije lebdi vlastitim svemirom zabilježenih iskustava. Punašne ljudske figure krajnje disproporcionalnih tijela nisu individue već simboli ljudske prisutnosti. Okvir unutar okvira rada realiziran linijom, plohom boje ili kolaža predstavlja omeđenost koju pojedini likovni motivi povremeno probijaju. Ta igra s likovnim elementima linije i plohe, te kombiniranje različitih tehnika koje se međusobno nadopunjuju unosi dinamiku i životnost u skladno oblikovane kompozicije. Iako bi linije spoja papira i kolaža ili plohe boje i praznine sugerirale granice i omeđenost, motiv se nesmetano nastavlja u svojoj realizaciji probijajući iluzorne granice što daje dubinu cjelokupnom prikazu, ali i dočarava protok vremena koji označava proces čekanja.

Radovi variraju od bogato razrađenih s mnoštvom detalja, boja i primijenjenih tehnika (Džepno sunce, Jablan, Sanjala sam proljeće, Sparina) do krajnje minimalističkih koji djeluju poput haiku poezije u slici (Kada je moru hladno, Nisam mogla odoljeti, Tu sam na kratko). Likovnost radova koja je građena čistim intuitivnim osjećanjem situacije, emocije ili stanja koje se želi utjeloviti vodi promatrača na jednu višu razinu doživljaja. Iako su prikazi u pravilu figurativni, te pojedini elementi prepoznatljivi i samorazumljivi, njihova usklađenost i ukomponiranost stvara jedan svijet koji nije narativan u kontekstu uzročno-posljedičnih odnosa na koje smo navikli u svakodnevnoj komunikaciji. Diskurs je uzdignut na razinu ne u potpunosti objašnjenog, ali razumljivog svijeta u kojem je ključno prenošenje emocija i atmosfere pukog bivanja u stanju čekanja i svih osjetilnih faza koje ono nosi sa sobom. Važnu ulogu imaju i nazivi radova koji čine svojevrsne misaone minijature. One su asocijativne, poetične i simbolične te nadopunjuju rad u smislu da ga ne objašnjavaju već potenciraju kretanje misli dalje i šire od prvobitnih asocijacija.

Čekanje omogućuje spoznaju i osvješćivanje onih dijelova sebe kojima se vjerojatno nikada ne bismo posvetili da nismo morali čekati. Jer uvijek postoji nešto veće, važnije, hitnije od odraza sunca na površini vode, mirisa proljeća u dašku vjetra ili pak bivanja sa samim sobom. K. Čurčinski utjelovila je svijet čekanja ukazujući kako uz osjećaj nestrpljivosti i nelagode koji najčešće poistovjećujemo s pojmom čekanja, u samom periodu čekanja možemo otkriti i onaj divan osjećaj prepoznavanja nečeg pravog, lijepog i iskrenog. To je onaj trenutak kada “čekanje stavimo na čekanje”, kada svijet stane, vrijeme nestane, a mi osjetimo nešto što je beskrajno stvarno samo i isključivo zahvaljujući tom jedinstvenom trenutku čekanja.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije