Kada su krajem 18. stoljeća ljudi kojima se divimo uspostavili američku demokraciju, nisu to učinili s premisom da su Amerikanci posebni nego na ideji da je tiranija laka a demokracija i republika teški. Čitav je sustav postavljen da spriječi pojedinca ili jednu stranku da prikupe svu političku moć. Taj je sustav ispitivan više od dvije stotine godina, a sada je na ozbiljnom testu. Dovoljno sam zabrinut jer bi svatko trebao biti – biti građanin u demokraciji znači razumjeti da moraš donekle riskirati. Sustav se ne održava sam po sebi.
Unazad nekoliko tjedana, prateći postupak opoziva, uočili smo izazove temeljnim aktima naše zemlje. Čitava poanta Deklaracije o neovisnosti je da nitko nije iznad zakona. Kolonije su proglasile nezavisnost jer je kralj George III. kršio uspostavljena pravila, sporazume. Princip je da svima treba vladati zakon. Američki predsjednik Donald Trump se za opoziva branio upravo tvrdeći da je iznad zakona, da je zakon što god kaže, da trebamo čekati i vidjeti što će kazati i potom prilagoditi zakon tome. Upravo je to ono što su tirani tijekom stoljeća i autoritarni vođe tijekom prethodnog stoljeća uvijek tvrdili. Naš drugi temeljni dokument je Ustav. U biti je riječ o dizajnu kako spriječiti nekoga da postane tiranin. Predviđa tri grane vlasti koje se međusobno kontroliraju. No ono čemu smo svjedočili tijekom opoziva je bilo upravo suprotno toj ideji. Kongres i sudac John G. Roberts su ustuknuli. Na koncu imamo mnogo snažniju izvršnu vlast koja traži gotovo apsolutnu moć, a to je upravo ono što su osnivači Sjedinjenih Država nastojali spriječiti.
Po Ustavu, glavni sudac predsjeda, on je glavni u postupku opoziva Predsjednika, nositelja izvršne vlasti, a senatori trebaju biti porotnici. Sudac je dozvolio da porotnici odlučuju unaprijed kako će glasati ili da se neće izvoditi dokazi, ukratko oblikovali su postupak. Na bilo kojem drugom američkom sudu, u bilo kojem predmetu i na bilo kojoj razini to je nezamislivo. Stoga smo pratili suđenje koje to nije niti bilo. U konačnici, nije marginaliziran samo Kongres, kao zakonodavna vlast, nego i Vrhovni sud, sudska grana vlasti.
Predsjednikovo otpuštanje iz službe onih koji su svjedočili u postupku opoziva govori mi tri stvari. Prvo, da gospodin Trump nema granica u samozaštiti sebe i vlastitoga ega. Drugo, podsjeća me to na važnost granica autoriteta unutar izvršne vlasti. Nikad nismo imali sustav u kojemu Predsjednik nalaže vojsci kako provoditi vojnu pravdu. Treće, podsjeća me taj slučaj i na čistke. Oni koji se ne podvrgavaju fikciji koja kaže da se Ukrajina urotila protiv Sjedinjenih Država, a ne Rusija, da je server bio u Ukrajini, a nije nikad bio, koja kaže da nas je Ukrajina nastojala korumpirati, mada smo mi nastojali korumpirati Ukrajinu, nastradaju.
Državni tužioci su podnijeli ostavke ovih dana jer je Predsjednik izravno kritizirao kaznu koju su zatražili za njegovog prijatelja Rogera Stonea, osuđenog da je pomagao Rusiji za intervencije u američki izborni proces 2016. godine, što će obojicu pratiti čitavog života. Ovo je još jedan argument za to da našu demokraciju učinimo suverenom, neovisnom od međunarodnog novca i utjecaja. Osnovna ideja čitave pravne tradicije jest da zakon pretpostavljamo pojedincu. Što imaš više moći, što si imućniji, to više moraš poštovati to načelo. Gospodin Trump je uradio upravo ono što nije smio nikada uraditi. Bez vladavine zakona ništa nije moguće, niti sloboda, niti druge vrijednosti.
Što se tiče odgovornosti medija, osnovni je problem da nemamo dovoljno medija koji istražuju, stvaraju i bilježe činjenice, a to je zato što nemamo dovoljno novinara. Nemamo kadrove koji prate lokalna zbivanja. Nemamo nezavisne uređivačke odbore lokalnih medija koji bi davali nezavisna mišljenja o opozivu koja se mogu razlikovati od stavova danih u Washingtonu ili New Yorku ili od stavova koje izriču dvije najveće političke stranke. Nedostaje stvaranje novog materijala pa se bavimo emocionalnim i polarizirajućim raspravama. Velike medijske kuće su, naravno, griješile. Obrađivati teme kroz prizmu ličnosti olakšava posao autoritarnim vođama.
Otkako su ljudi počeli promišljati demokraciju, znali su da neće biti lagana jer ljudi žele čuti ono što im odgovara, a gospodin Trump je u tome jako dobar. Internet je u osnovi sredstvo pronalaska onoga što ti odgovara. Riječ je, dakle, o starom izazovu, samo u novom obliku. To znači da ne smijemo biti cinični i ne smijemo odustati od istine i činjenica jer nam one pružaju mogućnost za raspravnu demokraciju, da imamo zakone, pristojnost i, dakako, napredak jer o činjenicama ne ovisi samo demokracija nego i djelotvorno tržište. Ako se odreknemo činjenica, ne samo da ćemo dobiti autoritarne režime nego ugrožavamo i prosperitet.
Praksa podjele, izopćavanja iz zajednice, mobilizacija oko slogana te vrste, seže još u autoritarne sisteme 20. stoljeća, dočim je politika vječnosti karakteristična za 21. stoljeće. To je politika lišena politika – Trump u svojemu mandatu nije proveo gotovo niti jednu politiku; nije donesen niti jedan krupan zakon koji će utjecati na živote građana, jedino poreznu reformu koja pogoduje imućnima i korporacijama, a to nije toliko politika koliko gravitacija, to je ono što se zbiva kada ne radiš ništa. Politika vječnosti poručuje da se politika ne bavi mijenjanjem nego samo tumačenjem svijeta – mi smo dobri, oni loši i tako dalje.
Gospodin Trump utoliko svojom vladavinom pomaže ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, opravdava njegov režim, nudi argumentaciju da je Rusija možda korumpirana oligarhija u kojoj mediji stalno lažu, ali je tako i u drugim zemljama. Naše institucije su, nažalost, postale onoliko karikaturalne koliko ih ruski mediji prikazuju, a postupak opoziva je dobar primjer za to. Činiti to od naših institucija je voda na mlin Putinu, ono što diktatorima poput njega omogućava da opstanu. Više ne postoji američki uzor u svijetu. Nije nikad bio savršen, ali je koristio disidentima u Kini, prosvjednicima u Hong Kongu, novinarima u Rusiji, Poljskoj, Mađarskoj ili drugdje, a sve to zahvaljujući gospodinu Trumpu.
Sučeljavaju se sada istina i laž kao osnovne vrijednosti. Može li se pobijediti na izborima suprotstavljajući politike utemeljene na činjenicama protiv onih utemeljenih na lažima? To nije više samo američka nego svjetska dvojba.
Tvrtke koje su vlasnice društvenih mreža također imaju velik problem s odgovornošću. Sloboda kako je shvaćaju je ona koja omogućava pojedincima da dobro zarade, ali uz veliku cijenu jer pada prosječna razina znanja opće populacije i sposobnost ljudi da se angažiraju u svijetu na različite načine. Valja nanovo promisliti društvene i druge medije u smislu da se povrati odgovornost. Smiješne su tvrdnje Facebooka da oni samo prenose što drugi napišu i čine; u biti osnažuju naviku autoritarnih koja pretpostavlja strah. Traže ono što te čini tjeskobnim i ustrašenim i čine nagone na tribalizam i infantilnost. Ako Facebook želi biti neutralan, mora se odreći autoritarnog i uvesti promjene koje će podržavati činjeničnost. Ključna riječ je odgovornost. Njihova sadašnja „neutralnost“ samo pomaže Rusiji i sličnim domaćim akterima.
Svjedočimo pretapanju američke demokracije u neku vrst autoritarne oligarhije i, bez obzira na naša stajališta o pojedinim politikama ili izjavama Predsjednika, možemo se oduprijeti toj općoj tendenciji.
*tekst nastao temeljem intervjua televizijskom programu Amanpur & Co.
**naslovna fotografija – izvor
