“Imam staromodan stav da vijest nije roba. Vijest je informacija potrebna demokratskom društvu. Thomas Jefferson je rekao da demokracija ovisi o obaviještenom građanstvu. To zvuči otrcano, ali me nije briga jer je istina”, jedna je od glasovitih izjava nedavno preminuloga velikana američkog novinarstva Jima Lehrera, čiju ćemo karijeru ovdje predstaviti jer nam je stalo do novinarstva i njegove demokratske uloge koja je s vremenom zakriljena onime što se naziva infotainment, a u Karlovcu dodatno i pasivizacijom i obesmišljavanjem uslijed lijenosti i političke kontrole. Globalno, industrija zabave je obuzela novinarstvo. Činjenice, ako se uopće objave, a često se objavljuju u medijima samo neprovjereni podaci, se predstavljaju senzacionalistički i svrha mnogih medija nije više da obavijeste nego zabave javnost. “Dok su druge televizijske kuće zarađivale na tome što se ljudi deru jedni na druge po cijeli dan, Jim nam je iz dana u dan pokazivao da je moguće napraviti program u kojemu će se uljudno raspravljati o važnim temama”, komentira povodom Lehrerove smrti novinar u programu PBS NewsHour, kojega je Lehrer osnovao i vodio, Hari Sreenivasan. “Prateći ga znali ste da pratite Standard. To je novinarstvo kakvo treba biti. Pokazao je da možete biti u isto vrijeme skeptični i uljuđeni, oštri i fer. Sve je to i dalje suština NewsHour programa”, kaže Amna Navaz, novinarska iste redakcije.
Moderirao je 12 predsjedničkih debata u Americi od 1988. do 2012. godine, a zbog svoje nepristranosti i decentnosti zbog koje je i izabran za taj angažman dobivao je i kritike da su mu debate dosadnjikave. “Ako netko želi biti zabavljen, trebao bi otići u cirkus”, kratko je odgovorio na takve primjedbe.
Lehrer je rano primijetio kuda vodi sinergija zabave i obavještavanja, vlastitim se primjerom tome suprotstavio i insistirao je do kraja od sebe i svojih suradnika da se drže dosadnog staromodnog žurnalizma, što ne znači da je i sam bio dosadan – dapače privatno je bio vrlo osebujna ličnost, pisac romana i drama te sakupljač svakojake memorabilije povezane s autobusima i kolodvorima, na što bi mu zavidio i čuveni karlovački oriđinal Rajs koji je “razvozio” putnike u svojem imaginarnom autobusu godinama. Korijen toj Lehrerovoj strasti nalazi se u činjenici da mu je otac bio autobusni prijevoznik, a i sam se Jim okušao u poslu željezničarskog konduktera. Toliko je bio strastven glede toga da je o predmetu svojih hobija pisao prozu i drame, a i pomagao je dvama muzejima koja su čuvala američku javnoprijevozničku baštinu.
Međutim, o tim njegovim strastima oni koji su pratili njegov novinarski rad, a ne i njegov književni, nisu mogli ništa znati jer je ovaj autor i voditelj informativnog programa američke javne televizije PBS-a (Public Broadcasting Service) – koju smo na ovome mjestu višekratno hvalili – bio na svom radnom mjestu u potpunosti posvećen poslu i vlastitom poimanju posla – diskretno bez ikakvih suvišnih gesta i stavova izreći najvažnije i što hladnokrvnije predstaviti problem, odnosno temu. “Ne radim u industriji zabave”, glasilo je deveto i posljednje pravilo koje je postavio svima u svojoj redakciji. A vrijedi spomenuti i prethodnih osam koje je dao svojim novinarima jer mogu poslužiti kao vodilja svakome tko se želi kvalitetno baviti novinarstvom. “Ne radi ništa što ne mogu braniti”, glasi prvo pravilo. “Izvijesti ispravno i predstavi svaku priču s pažnjom koju bih htio da je priča o meni”, drugo je pravilo. “Pretpostavi da je barem još jedna strana ili verzija svake priče”, treće je pravilo. “Pretpostavi da su svi gledaoci pametni, skrbni i dobri poput mene”, četvrto je pravilo. “Pretpostavi isto o svim ljudima o kojima izvještavaš”, peto je pravilo – ono se sadržajno nadovezuje na prethodno. Šesto pravilo glasi: “Pretpostavka je da su životi pojedinaca njihova privatna stvar sve dok priča ne naloži suprotno”. “Oprezno odvoji mišljenja i analize od vijesti i pažljivo sve označi”, glasi sedmo pravilo. “Anonimne izvore i nepotpisane citate ne koristiti, osim u jako rijetkim i prijelomnim prigodama – nitko nema pravo druge napadati anonimno”, osmo je pravilo. Uistinu, tko se bude držao ovih Lehrerovih pravila u novinarstvu, radit će dobar posao.
Ovaj bard američkog novinarstva počeo je pisati u listu Dallas Morning News 1959. godine, a potom je prešao u Dallas Times Herald. Kao teksaški novinar izvještavao je o ubojstvu američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, što ga je trajno odredilo kao novinara. Tada je shvatio da se iznebuha može dogoditi nešto od iznimnog značaja i od tada je mlađim kolegama često govorio da se smisao za novinarstvo kod nekoga prepozna po tome zainteresira li se ta osoba kuda i kamo su krenula vatrogasna ili kola hitne medicinske pomoći koja su upravo projurila. Zbog iskustva s dalaškim atentatom na Kennedyja javio se svakoga puta kada bi zazvonio redakcijski telefon jer nikad ne možeš znati tko je na drugoj liniji i zašto zove.
Iako je za sebe do kraja karijere i života tvrdio da u suštini pripada tiskanom novinarstvu, seli se u glavni američki grad i prelazi 1972. godine na televizijsko novinarstvo, na PBS, pa stiže i pratiti aferu Watergate te postupak opoziva predsjednika Richarda Nixona. Sudbonosan je bio njegov susret s Robertom MacNeilom, koji je bio autor vlastite emisije, tri godine potom. Lehrer počinje tada raditi za MacNeilov program kao dopisnik iz Washingtona. Nakon tri mjeseca pridružuje se MacNeilu u vođenju emisije i program mijenja ime iz Robert MacNeil Report u The MacNeil/Lehrer Report, da bi dvojac 1983. godine pokrenuli program The MacNeil/Lehrer NewsHour, preteču današnjeg programa PBS NewsHour, na čemu im je autor ovih redaka beskrajno zahvalan s obzirom da svako jutro započinje gledanjem tog dnevnika od večeri prije, koji se emitira dok u ovoj vremenskoj zoni spavamo, i tako se na izuzetno kvalitetan u pristupu i raznolikosti način informira o najvažnijim zbivanjima u Sjedinjenim Državama i ostatku svijeta. Taj program je dobio ime The NewsHour with Jim Lehrer 2009. godine, nakon što je MacNeil otišao u mirovinu, a 2009. godine je program dobio današnje ime. Sam Lehrer je umirovljen 2011. godine, ali je još nekoliko godina ostao prisutan kao producent i moderator političkih analiza petkom. Za ovu informativnu emisiju dobio je američku televizijsku nagradu Emmy, dočim je drugi put tu nagradu dobio za dokumentarni film o vlastitom iskustvu transplantacije srca. Dobitnik je, naravno, mase drugih nagrada.
“Novina za televiziju, tako bismo mogli nazvati njegov rad. Držao je do uravnoteženog i objektivnoga izvještavanja. Predstavljao je oazu uljuđenosti u medijskom okruženju u kojemu dominiraju pitanja-zamke, senzacionalistički naslovi i bučni sukobi”, objavio je povodom Lehrerove smrti New York Times.
Lehrer je odgojem niza odličnih novinara zadužio američku, a time i svjetsku žurnalistiku jer im je staromodno novinarstvo ostavio – u zalog.
