Želim govoriti o intelektualnom ratu Thomasa Jeffersona i kako je utjecao na njegov politički. Jefferson te dvije djelatnosti nije vidio različitima nego graničnim područjima s vrlo poroznim granicama. Izgubili smo svijest da je politika oblikovana životom uma. U uobičajenim raspravama se politiku odvaja od kulture, misaonog rada, razuma i sličnih sfera. Želim stoga govoriti što su ti pojmovi značili njemu, kako su povezani i iznijeti nekoliko misli.
Gotovo je nemoguće objasniti kako je Jeffersonu njegov svijet bio uzbudljiv. Bio je pripadnik prvog naraštaja koji je nastojao stvoriti eksperiment sa samoupravljanjem nakon prosvjetiteljstva. Stasao je u kasnom 18. stoljeću kao student ideja škotskog i europskog prosvjetiteljstva. Imao je sreću što mu je predavao na fakultetu William & Mary Škot William Small koji je bio pobornik prosvjetiteljstva i znanosti. Jefferson je napušta studij uvjeren da nastupa sasvim novo doba u međuljudskim odnosima. Bio je u pravu, a i sada smo i sami u novoj eri jer ono što se događa u digitalnom svijetu je značajno kao ono što se dogodilo pojavom tiskarskog stroja. Nismo sasvim dokučili značenje današnjeg doba, ali se događa u razmjeru koji je Jeffersonov svijet činio mogućim.
Uspio prepoznati političke implikacije tog nemirnog razdoblja. Stoljećima su politički autoriteti bili svećenici i kraljevi – njihove se zapovijesti zaprimalo, salutiralo i izvršavalo. Jefferson, Alexander Hamilton, John Adams, George Washington, Benjamin Franklin, James Madison i čitav taj naraštaj su bili prvi koji su se mogli upustiti u eksperiment sa samoupravom.
Jefferson nije vjerovao da republika može opstati, ako nismo razumna bića kojima je donekle stalno jednih do drugih. Nije bila potrebna međusobna ljubav, ali jest osjećaj međusobne povezanosti sudbina. Bez međusobnih ustupaka potrebnih da bi republika funkcionirala, nadajmo se da se kralj ili nasljedna aristokracija koju dobijemo stalno s nama slaže, jer je to jedina alternativa.
Jefferson je vjerovao da je državljanstvo, više no vodstvo, najveća vrlina republike jer je ona dobra samo onoliko koliko su dobri građani. Možda to zvuči banalno, ali rimsko iskustvo pokazuje suprotno – vrlo je teško dovesti do toga da „stvari“ djeluju i potrebna je stalna pažnja, kultivacija, njega društvenih veza i života uma u smislu stavljanja razuma na mjesto otkrivenja da se to ostvari. Bez toga da mislimo za sebe padamo u praznovjerje i apsolutizam, što je, po Jeffersonu veliki teror. Američka se revolucija i rana Republika ne može shvatiti bez sukoba s Velikom Britanijom između 1763. i 1812., što je pedesetogodišnji rat s Britanijom, nekad topao nekad hladan, nekad eksplicitan, nekad implicitan. Bila je to određujuća drama. Bez razumijevanja njihovih strepnji da će se Britanija vratiti kao vladar bilo bi kao razumijevati američke predsjednike iz razdoblja Hladnog rata bez referiranja na Sovjetski Savez. Historiografija nerijetko simplificira iz potrebe za pripovijedanjem, a u stvarnosti je naraštaj američkih utemeljitelja djelovao u neizvjesnosti i strahu. Adams i Jefferson su Američku revoluciju doživljavali gotovo kao vlastito dijete, kao nešto organsko i živo. Razgovarali su s Revolucijom, raspravljali međusobno i razilazili se temeljito oko smjera kojim treba kročiti. Iako su se razilazili u stavovima, poštovali su međusobno načela. Jefferson na prvom inauguracijskom govoru kaže da svaka razlika u stavovima nije i razlika u načelima – svi smo federalisti i republikanci. Tadašnji muži su bili ljudi principa koji su nastojali ovjekovječiti život Republike.
Unazad 20 godina smo u Sjedinjenim Državama vidjeli nepomirljive političke baze koje nastoje delegitimirati pobjednike izbora. To bi Jeffersonu bilo strano i uznemirujuće jer je razumio da se ljudi dobre volje mogu, hoće i trebaju razilaziti u stavovima, ali ne bi smjeli jedni drugima dovoditi u pitanje motive i domoljublje. To ne znači da je to bilo divno mirno razdoblje. Utemeljenje Sjedinjenih Država djeluje, plašim se, kao historijski antidepresiv – nije nam drago što se zbiva pa čitamo o počecima Republike i osjećamo se bolje glede države.
Politički život će uvijek biti napet i frustrirajući. Jefferson se 1790. vraća iz Francuske i postaje prvi državni tajnik. Sukobljava se s Hamiltonom i, kako sam kaže, svađaju se poput dva pijetla. Washingtonu je to dojadilo i pisao je obojici pismo: „Kako je žalosno da smo, okruženi podmuklim prijateljima i zakletim neprijateljima, opterećeni unutrašnjim razmiricama koji mrcvare i kidaju naše vitalne organe“. Uistinu je vjerovao da će njihove svađe dovesti do sloma. Jefferson je uzvratio, govoreći o Hamiltonu, da neće trpjeti klevete čovjeka čija je povijest, od trenutka kada ga se historija sagnula da ga primijeti, povijest makinacija protiv slobode zemlje koja ga je ne samo prihvatila i nahranila, nego i častila. Dakle, Washingtonova intervencija nije bila uspješna. Hamilton je kazao da je Jefferson fanatik u politici i bezbožnik u religiji. Jefferson je dobio i anonimno pismo u kojemu stoji da bi ga trebalo premlatiti.
Izazov je nositi se sa strančarenjem, kako time upravljati da ne postane previše destruktivno. Jefferson je takve razlike vidio kao povijesni fenomen – ljudi se dijele u stranke oko razlika u mišljenju, trebaju li prevladati interesi mnogih ili manjine – s obzirom da je to opterećivalo Grčku i Rim. Kao rješenje nudi kombinaciju kompromisa i građanstva. Jefferson bi žrtvovao bilo koje načelo, osim napuštanja života nacije. Stvarao je dogovore i kompromise jer je smatrao da se politika odvija unedogled. Stoga je ideja građanstva ključna za njegovu ostavštinu. Kazao je da ljudi nisu sudionici u politici samo za izbora, nego svakodnevno. Ako građanin sudjeluje svakodnevno u politici, tvrdio je, „radije bi da mu se istrgne srce iz grudiju nego se podrediti Bonaparteu ili Cezaru“. Ideja da bismo svi trebali biti politički angažirani je vrlo džefersonska. Zagovara kompromis kao vrstu samokontrole između građana, što donekle jesmo izgubili. Jedan od naših današnjih problema je skleroza u Washingtonu, ali takva koja proizlazi iz stava stranačkih baza da je svaki kompromis s drugom stranom totalna kapitulacija, a zbog napredovanja komunikacijskih sredstava, svaki kongresmen može čitati objave na Twitteru, što je znak Apokalipse – ako ćeš biti toliko vezan za tuđa mišljenja, imat ćeš malo prilika da oblikuješ vlastito utemeljeno na razumu. Očita prednost tehnologije je da svakome olakšava sudjelovanje u politici. Ipak, mora postojati neka doza samokontrole i uzdržavanja jer u suprotnom dobivamo vrlo dobro utvrđene vojne kampove jedan nasuprot drugog i nikoga između njih.
Jefferson nije vjerovao da je srednji put uvijek najbolji. Nekada je dogovor koji postigneš dogovor kojeg nisi htio. Dobar je primjer za to borba za građanska prava u Americi – postojali su ispravan i neispravan stav, a trebali smo biti odlučniji u zagovaranju prvog ranije i postojanije. No, uglavnom praktična ograničenja povijesti ukazuju da je razborito prihvatiti dogovor kojeg postigneš i dalje ga unapređuješ. Jefferson je rekao da se prostor slobode osvaja u inčima.
Ostatak Jeffersonova naslijeđa je skretanje pozornosti od njegova političkog djelovanja i onoga što nam ono poručuje. Mislim da je to učinio namjerno, da je htio da govorimo o njegovim idejama, a ne onome što je radio 40 godina jer je to kontroverznije i prikazuje ga kao Pavla, a to je zadnje što je htio, makar je bio. Stoga u knjizi „Thomas Jefferson. Umijeće moći“ nastojim razotkriti političara kojeg nastoji prikriti. Važno je razumjeti njegovu političku vještinu i neodoljivu privlačnost ka politici jer je mogao raditi gotovo sve drugo. Mogao je biti posvećen u potpunosti znanosti, filozofiji, pisanju i svom posjedu Monticello, a opet ga je uporno vuklo politici. To je dobro. Trebamo ljude koji su spremni trpjeti naše frustracije političarima, ući u politiku i graditi. Prepoznao je jedinstveni trenutak u povijesti da stvori nešto što će potom biti trajno podvrgnuto različitim silama i manjkavostima ljudskog iskustva. Bio je onaj koji je povezao misaon i politički rad u nešto što je odredilo svijet – ideja da sudbinom pojedinca treba upravljati pojedinac je u to vrijeme bila nova, sirova i neispitana, a Jefferson je to uobličio u ideal za čije se ostvarenje borio. Iz tog razloga zaslužuje našu pažnju.
Veliki njegov neuspjeh, a tu se iskazala i njegovo licemjerstvo, bila je nesposobnost da svoja umijeća iskoristi u nadilaženju robovlasništva. Nastojao je reformirati robovlasništvo i svakog puta je bio pobijeđen. Sročio je 1784. akt po kojem bi se zabranilo širenje ropstva na zapad, a u Kongresu je odbijen s jednim odlučujućim glasom jer je zastupnik iz New Jerseyja kasnio na zasjedanje. Jefferson je sljedećih 40 godina nastavio djelovati u politici i javnosti, ali se na pitanje reforme ropstva nikada nije vratio. Smatram da je to zato što jednostavno nije mogao zamisliti svijet bez robovlasništva. Od početka do kraja života robovi su ga služili i činili komfornim. Njegova pisma pokazuju da je robovlasništvo smatrao nemoralnim, ali je nije vjerovao da njegov naraštaj to može riješiti, a vrlo je nedžefersonski izgubiti nadu. U svakoj drugoj sferi života bio je arhitekt optimizma na koji se naslanjao svaki drugi američki lider u svrhu stjecanja moći i vladanja. Na ideju odricanja u sadašnjosti za bolju budućnost su se svi pozivali, što je ključan reformski čimbenik u 250 godina američkog političkog života. Osjećaj nadmene moralne superiornosti je jednostavan za postići, ali i jeftin, upozorio je povjesničar Arthur M. Schlesinger. Stoga nas naše mahanje kažiprstom prema povijesti može zadovoljiti, ali ako je prihvaćena praksa nekog naraštaja drugom naraštaju zla, možemo kazati da se upravo nalazimo u sličnoj drami. Što je moralna dvojba našeg doba po kojoj će nas osuđivati netko za 30 godina? Po meni, to su klimatske promjene – uvjerljivo je obrazložen moralni problem, a uglavnom iz ekonomskih i kulturno-konformističkih razloga ništa po tom pitanju ne činimo, što je Jeffersonov odnos prema ropstvu. Dakle, uzeti takve primjere iz prošlosti da bismo podigli vlastite moralne antene je način da iskoristimo takve promašaje i nedostatke. Uvijek se više nauči od grešnika nego od svetaca.
„Sva počast Jeffersonu, čovjeku koji je pod pritiskom u borbi za nacionalnu nezavisnost imao sabranost, viziju i kapacitet uvesti u revolucionirani dokument apstraktnu istinu primjenjivu na sve ljude u svim vremenima koja će danas i svih narednih dana biti temelj svakom znaku ponovnog pojavljivanja tiranije i tlačenja“, zapisao je Abraham Lincoln 1859.
Nije to loše naslijeđe.
(2012)
predavanje održano u sklopu Talks at Google
