Müsli: Što je nama populizam

Mnogo je primjera u našem dobu koji pokazuju da populisti mogu ne samo vladati, nego mogu vladati baš kao populisti, dakle antipluralno, kao politički akteri koji ne prihvaćaju legitimnost oporbe i koji će uvijek posegnuti za posebnim oblicima ponašanja, što već tvori obrazac kojeg bismo mogli nazvati populističkim umijećem vladanja. Kada god su populisti na vlasti bili kritizirani, bilo od nezavisnih sudova ili medija, vladajući postavljaju pitanje tko je te suce i novinare izabrao i podcrtati činjenicu vlastitog izbornog legitimiteta. Kada im se pruži prilika oslabit će nezavisne institucije

Autor: Jan-Werner Müller

Svjedočimo inflatornom korištenju izraza „populizam“ već nekoliko godina. Svakakve ličnosti su nazivane populističkima, čak je i francuski predsjednik Emmanuel Macron prozvan „populistom ekstremnog centra“, što god to značilo.

Nastojao sam pišući knjigu “Što je populizam” ispitati možemo li ustanoviti distinkcije koje bi nam pomogle da bolje razumijemo taj fenomen i, još važnije, propitati jesu li možda na jednoj razini populisti bolji demokrati – možda taj fenomen jest, kako bi se neki moji kolege izrazili, iliberalan demokratski odgovor na nedemokratski liberalizam. Konačno, zanimalo me mogu li populisti uopće vladati jer često čujemo da, gotovo po definiciji, ne mogu s obzirom da nam je rečeno da su to protestni pokreti koji gube smisao kada steknu političku moć s obzirom da ne možeš, logično, protestirati protiv samoga sebe, odnosno da su to antielitisti koji postaju elita kada dođu na vlast, odnosno sve su njihove zamišljene politike toliko pojednostavljene da, kada dođu na vlast, bit će od prvog dana jasno da se ništa od onoga što su obećali neće ostvariti. To su glavni razlozi zašto sam se upustio u izučavanje ove teme.

Kada su populisti u opoziciji, kritiziraju moćne i vlast, no iznad svega tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“ ili „tihu većinu“. Moglo bi se kazati da to ne zvuči tako strašno poput rasizma ili fanatične mržnje prema Europskoj uniji, ali postoje dvije posljedice po demokraciju. Populisti će uvijek, na ovaj ili onaj način, tvrditi da svi ostali natjecatelji za dolazak na vlast nelegitimni i to nikad nije razilaženje glede politika ili vrijednosti, što je normalno i produktivno u demokraciji. Populisti problem stavljaju na osobnu i moralnu razinu – svi drugi akteri su korumpirani i/ili pokvareni. Ono što je američki predsjednik Donald Trump kazao o svojim protivnicima za izborne kampanje 2015. i 2016. godine jest ekstremno, ali ne predstavlja iznimku. Svi populisti djeluju poput njega. Svi oni građani koji ne podržavaju njihovu simboličnu konstrukciju „pravog naroda“, pa samim time niti njih, na svoju pripadnost narodu bacaju sumnju.

Mnogi se možda sjećate govora Nigela Faragea u referendumskoj noći kada je odlučeno da Velika Britanija napusti Europsku uniju. Kazao je tada da je to pobjeda „pravog naroda“ implicirajući da 48 posto onih koji su glasali protiv Brexita, na nekoj razini, nisu „pravi narod“. U svibnju 2016. godine Trump je održao govor u sklopu predsjedničke kampanje kojeg nitko nije posebno komentirao. Rekao je tada da je najvažnije „ujedinjenje naroda“, da narodni ostatak nije bitan. Nadam se da vidite kamo ovo vodi – populisti određuju pripadate li uistinu narodu. Ključna karakteristika populizma nije antielitizam – svatko od nas može kritizirati elite – nego antipluralizam. Čak i kada ne pridobiju vlast, retorika populista šteti političkoj kulturi.

Znakovito je da mnogi poraženi populisti posegnu za strategijama koje se svode na osporavanje zakonitosti izbora ili njihovog moralnog legitimiteta. Vrlo često tvrde da je jedini razlog zašto nisu na vlasti taj što liberalne elite komplotiraju „iza zavjese“. Trump je za kampanje rekao da će vidjeti hoće li prihvatiti možebitnu pobjedu protukandidatkinje Hilary Clinton tada, u tom trenutku. Svi su shvatili što to znači – 70 posto Trumpovih sljedbenika je kazalo u anketi da će pobjeda H. Clinton značiti da su izbori vjerojatno namješteni. To nije dobro za bilo koju demokraciju jer takvi politički akteri svojim pobornicima komuniciraju dubok osjećaj nepovjerenja u institucije. Nije sporno kritizirati institucije, sustave, procese i prakse, ali nije dobro tvrditi da demokracija ne valja zato što ja kao populist nisam pobijedio na izborima. To nije demokratski argument.

Mađarski premijer Viktor Orbán je u listopadu 2016. godine proveo „nacionalno savjetovanje“ kada je mađarski narod pitao može li Europska unija smjestiti migrante u Mađarsku bez privole mađarskog parlamenta. Kojeg li iznenađenja, 98 posto Mađara je na referendumu odgovorilo negativno. Međutim, nije bio dostatan odaziv da bi referendum bio valjan. Orbán je tada rekao da su svi koji su ostali doma tiha većina koja se slaže s njim. Nije kao nosilac moći mogao kazati da je referendum, odnosno odaziv namješten. Uostalom, od 2010. godine Orbán sve u Mađarskoj namješta.

Mnogo je primjera u našem dobu koji pokazuju da populisti mogu ne samo vladati, nego mogu vladati baš kao populisti, dakle antipluralno, kao politički akteri koji ne prihvaćaju legitimnost oporbe i koji će uvijek posegnuti za posebnim oblicima ponašanja, što već tvori obrazac kojeg bismo mogli nazvati populističkim umijećem vladanja. Kada god su populisti na vlasti bili kritizirani, bilo od nezavisnih sudova ili medija, vladajući postavljaju pitanje tko je te suce i novinare izabrao i podcrtati činjenicu vlastitog izbornog legitimiteta. Kada im se pruži prilika oslabit će nezavisne institucije.

Postoji tendencija da zarobe državu, da zamijene neutralnu birokraciju pristranim akterima, što opravdavaju moralnom argumentacijom: „Predstavljamo narod, a država je tu za narod pa je logično da preuzmemo državu“. Za takve je režime tipičan masovni klijentelizam – koristi i usluge dijele se pobornicima. Naravno, može se uzvratiti da gotovo sve političke stranke tako postupaju. To je istina, ali populisti to čine otvoreno i s moralnom argumentacijom jer nisu svi „pravi narod“. Ako „pravi narod“ dobije državu, tako treba i biti. Mnoge populističke stranke započnu svoje djelovanje kao veliki borci protiv korupcije, a kada dođu na vlast, barem neki od njih, ispadnu višestruko korumpiraniji od dotadašnjih elita. Naivni promatrač bi pomislio da je takva praksa suicidalna u političkom smislu, ali i dalje mnoge te stranke nižu uspjehe. To je zato što za njihove pobornike uopće nije riječ o korupciji, nego o odrađivanju onoga što treba odraditi za „pravi narod“. Možda se taj fenomen može na taj način objasniti.

Tipično je i da, kada nastupe protesti protiv takvih režima, populistima na vlasti je moralno i simbolički izuzetno važno diskreditirati protivnike, mada ne predstavljaju veliku prijetnju opstanku na vlasti. To je vrlo vjerojatno povezano s tvrdnjom da samo oni predstavljaju narod – nemoguće je da dio „pravog naroda“ ustaje protiv njihove vlasti. Čak im je i drago kada nastupe takvi protesti, jer neprijatelji tada dobiju obličja i lica, pokažu se javno. Svi ti režimi – mađarski, turski, poljski, indijski, venecuelski, pa i američki – igraju po igrokazu Vladimira Putina. Ruski predsjednik je prvi primijenio strategiju da ono što vidimo kao protivnike vlasti nije civilno društvo nego nešto što je plaćeno i manipulirano izvana. Takvi su režimi počeli i ugrađivati proteste u svoj narativ.

Uglavnom, vode kulturni rat i dijele narod na „pravi“ i „krivi“.

(2017)

*izlaganje na tribini Peščanika

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije