Stara je fora nekome tko ne izvodi dosljedno stavove kazati da se ne može biti malo trudan – il’ si trudan ili nisi, odnosno trudna – muškarci ne mogu zatrudnjeti, odnosno ne još (možda i mogu pa nam je i ta novotarija promakla).
Po toj logici, ne možeš biti protiv korupcije, ali tolerirati sitnu. Nema suštinske razlike između afere Ina-MOL i zaobilaženja reda na šalteru zato što si dobar sa službenikom. Isti je vrag jesi li vođa Domojebne koalicije koji otima naveliko i plijeni javne resurse ili običan član Hrvatske demokratske zajednice u redu za namirenje, makar u nadzornom odboru nekog trgovačkog društva u provinciji. Ne možeš biti malo trudan.
Ne možeš, isto tako, naricati nad sudbinom židovskog naroda za Drugog svjetskog rata te osuđivati zločine počinjene nad njima u ime novog europskog/svjetskog poretka kako ga je zamislio firer Adolf Hitler, a u isto vrijeme uklanjati svijeće i vijence s koranskog mosta smaknutim pripadnicima razoružane srpske vojske. Ne možeš biti malo trudan.
Istina je, Židovi su u Hrvatskoj iskorijenjen narod po čije su pripadnike na čistom rasnom osnovu ulazili u domove i odvodili ih u smrt i utoliko nije sasvim ispravno povlačiti usporedbu sa sudbinama srpskih rezervista na koranskom mostu u jesen 1991. godine, ali, unatoč tim manjkavostima, paralela je dobra zbog poante – ne možeš biti protiv holokausta i šovinist u isto vrijeme, opravdavati ratni zločin i braniti očuvanje sjećanja na žrtve tog zločina. Etički je neodrživa pozicija da osuđuješ rasizam jedne epohe i jednog režima dok gajiš vlastiti šovinizam vlastite epohe i vlastitog režima. Ne možeš biti protiv progona Židova, a u isto vrijeme braniti ili čak provoditi progon Srba. Odnosno očigledno možeš u hrvatskom društvu.
Eto primjera istočnog grijeha moderne, nezavisne, suverene hrvatske države ponuđenog na sam Dan sjećanja na holokaust.
„Za prvog posjeta Franje Tuđmana Karlovcu, osim jednog ratnog kada je grad bombardiran, dočekali smo ga ispred sjedišta Županije karlovačke, u kojoj sam bio savjetnik za sigurnost, gradonačelnik Ivan Benić, župan Josip Jakovčić, a bio je i pomoćnik ministra obrane Branko Primužak. ‘Predsjedniče, u Karlovcu na sudu i dalje imamo osam ili deset Srba i Crnogoraca koji nam kroje pravdu i rade nam probleme’, požalio se Benić Tuđmanu. Predsjednik se okrenuo Primužaku i rekao: ‘Branko, Vaša je zadaća da to riješite’. Primužak to nije riješio. Na kraju smo i on i ja i Mišo Hrastov i ostali postali žrtve tih istih ljudi koji su i dalje tamo”, svjedoči u emisiji Podcast Velebit, gdje je dao prilično zanimljiv divot-intervju, vlasnik Radio Mrežnice i umirovljeni jugoslavenski i hrvatski obavještajac Željko Kekić kodnog imena Pauk.
Već smo pisali kako je koranski most pao u mrežnički mulj, problematizirali jesu li Hrastovu u biti naštetili ponajviše zaštitnici, odnosno je li njegova pravosudna trakavica uzrokovana u stvari nacionalističkim patetičnim narativom odašiljanog s repetitora radiomrežnica i nacionalističkom ucjenom pasatističke, u se i na se zatvorene, sredine.
Dodaje, naravno, Kekić da nema ništa protiv srpskog naroda, samo ima nešto protiv političkih prava tog naroda, što dođe na isto ono što je poručio i Željko Kerum Aleksandru Stankoviću, voditelju i uredniku televizijske emisije „Nedjeljom u 2“, dok je obnašao dužnost gradonačelnika Splita (poteštata) – svatko treba znati gdje mu je mjesto, a mjesto mu sigurno, kako je Kerum zdravoseljački izlanuo, nije u njegovoj obitelji u svojstvu zeta ili slične svojte ili na nekim značajnim društvenim i/ili političkim pozicijama.
„Međunarodni je dan sjećanja na žrtve holokausta, sjećanje na jedan od najvećih zločina u ljudskoj povijesti, koji nas obavezuje da gradimo društvo u kojem nema mjesta nasilju i netoleranciji“, stoji u fejsbučnoj objavi Grada Karlovca s kojom se teško ne složiti.
No, u čemu je, dakle, suštinska razlika između progona Židova 1940-ih i progona Srba 1990-ih, bilo da su obični civili lojalni ili nelojalni hrvatskoj državi ili nemoćni i razoružani rezervisti ostavljeni na milost i nemilost? Ako Grad Karlovac, predvođen teologom, dakle stručnjakom za ta pitanja, Damirom Mandićem, gradonačelnikom-padobrancem, ne vidi tu etički kurcšlus, tada to znači da mu je ideologija važnija od profesionalnog i uopće ličnog, a kamoli političkog integriteta. U čemu je razlika između oduzimanja židovske imovine 1940-ih i srpske 1990-ih? Nije bila ciljana samo društvena imovina koju su građanski srpske nacionalnosti koristili. Poznat je apel čovjeka po kojemu se danas zove najveća hrvatska zrakoplovna luka Hrvatima nakon vojno-redarstvene akcije Oluja da ne pale srpske kuće „jer je to sada hrvatska imovina“. U čemu je razlika u odvođenju i ubojstvu Davida Meisela 1941. godine i Aleksandre Zec 1991.?
Povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust prikazan je dokumentarni film o sudbini kantora i zborovođe Prvog hrvatskog pjevačkog društva Zora. Film je, naravno, odličan – ništa manje se niti ne očekuje od redatelja Mladena Ćapina – i kao odličan film otvara pitanja današnjice. Što znači osuđivati danas holokaust ako ne i osuđivati bilo koji oblik šovinizma, pa i prema pripadnicima onog naroda s kojima smo u jednom povijesnom trenutku u neprijateljskom odnosu? Nije li Aleksandar Radivojević, predivan čovjek, glazbenik i glazbeni pedagog, kojemu je naposljetku i uručena Nagrada Grada Karlovca, bio svojedobno istjeran iz Zore, koju je Majzl podigao u svoje doba na europsku kvalitativnu razinu, zbog svoje srpske nacionalnosti, da bi potom osnovao zbor Chorus Carolostadien? Nije li svojedobno bio zabranjen ulazak Srbima u, primjerice, Teniski klub „Karlovac“? Kada ćemo na Hrvatskoj radioteleviziji pogledati film o sudbini urbanih Srba u ratnim 1990-im godinama od Siska, Osijeka, Zadra, u kojemu je provedena akcija najsličnija kristalnoj noći, i Zagreba nadalje? Jest, događale su se svakakve gadosti tada i stihijski, samo nije fer baštiniti sjećanje na zločin prema jednom, a zanemarivati sjećanje na zločine i nepravde počinjene u ime tvog naroda prema drugome, a još i gajiti narativ koji će to pospremanje pod tepih održavati kao vladajuću doktrinu. Zašto, u suprotnome, školska djeca ne pohađaju Jasenovac, nego samo Vukovar, čiju herojsku ulogu/epizodu/dramu/tragediju domojebi nastoje, pa i uspijevaju, karikirati i spustiti na svoje šovenske standarde?
Kako biti malo trudan? Kako osuđivati holokaust i u isto vrijeme zanemarivati bogatu karlovačku antifašističku tradiciju? Kako osuđivati holokaust a u isto vrijeme etnički očistiti karlovačku kulturu na način da niti jednu nehrvatsku baštinu ne spomenete u strategiji razvoja kulture, izbacite je iz povijesti, sadašnjosti i budućnosti grada? Gradske maćehe i očusi su zamislili obnoviti Radićevu ulicu bez uvažavanja postojanja zgrade Parohije. Kako, gradonačelniče?
Lako se, i, naravno, dobrodošlo, u pogledu politika povijesti obračunati s ustaškim režimom i holokaustom, ali katarzično će tek biti obračunati se sa šovenskim politikama moderne hrvatske države.
Do tada živimo malo trudni po principu čavel v glavi, figa v ‘žepu.
