„Ratovi su neporecivo važni i aktualni, možda i najvažniji faktor koji definira naše društvo. Rat je stvorio ovu državu, teritorij i stanovništvo. Stvorio je i još stvara ovo društvo – kulturu, jezik, običaje, simbole, ekonomiju društva. Desničari njime legitimiraju doslovno sve – od krađe do ubojstva, od zakona do običaja, od škole do vjeronauka. Rat je važan i za ljevičare. On im je majka svih grijeha – ratnih zločina, kriminalne privatizacije, ukidanja pravednosti i perspektive u društvu, serija mržnje, osiromašenje i zatvaranje društava. Zato naši ratovi jesu važni i aktualni. Rat je osnovni društveni kriterij kojim se prilagođava sve drugo, čak i krute i nepomične crkvene dogme. Svi su društveni događaji definirani u odnosu na rat od 1991. do 1995. i kritičan odnos prema ratu podliježe osudi, da se može shvatiti kao vrsta bogohuljenja. Čini mi se da u narednih 25 godina nećemo daleko odmaći od toga. Gubimo po svim parametrima – stupnju slobode, ravnopravnosti, uspješnosti ekonomije, ekologiji… Obrazac ocrtan ratom je tako čvrst i ograđen bedemima da nema snaga koje će provesti promjene. Snaga koje će dovesti u pitanje postavke društva kojeg je formirao rat u pitanje nema“, ocjenjuje Saša Milošević, novinar i političar, generalni tajnik Srpskog narodnog vijeća na tribini „Na putu u bolju prošlost“ koju je u Zagrebu povodom 15. obljetnice osnutka organizirao u petak Centar za suočavanje s prošlošću „Documenta“.
„Umjesto da imamo omekšavanje društva, demitologizaciju države i vrijednosti, sistem vrijednosti koje je rat ustanovio 1990-ih te politički i društveni modaliteti iz tog vremena još se više učvršćuju. Od tog dominantnog diskursa imamo tek stidljive odmake od strane marginalnih skupina“, nastavlja Milošević.
- Društvo će u idućih četvrt stoljeća biti zatvoreno, siromašno, bit će to periferijski kapitalizam, centralizam i patrijarhat koji napada svaku razliku – nacionalnu, spolnu, klasnu i slično. Legitimna je bojazan može li onemogućavanje reformi u društvu dovesti do novih sukoba jer je Balkan pokazao – ne jednom – da se okreće novom proganjanju i novom ratu kada se ne može mijenjati – strepi Milošević.
„Problem je što ne razgovaramo uporno o ratovima, niti Drugom svjetskom ratu niti o ratovima iz 1990-ih, nego se svađamo na međudržavnoj razini, ali i unutar svake države. Suočavanje s prošlošću je u biti sukobljavanje s prošlosti. Trudimo se izgraditi bolju prošlost. Revizionizam je jedan od najvećih hrvatskih problema unazad trideset godina. Problem nije počeo s dolaskom Tomislava Karamarka na vlast, nego Franje Tuđmana“, smatra povjesničar Hrvoje Klasić.
- Tada je jedan crno-bijeli, tendenciozan, selektivan i ideologiziran narativ zamijenjen istim takvim, samo s obrnutim ulogama dobrih i loših aktera. Deklarativno, dobili smo prvog predsjednika partizana, antifašizam u Ustavu i praznik Dan antifašističke borbe. U praksi je odnos prema antifašizmu izgledao umnogome drugačije – porušeno je oko tri i pol tisuće spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi, gotovo tri milijuna knjiga o socijalizmu i NOB-u te na ćirilici su uništene, partizani gube imena ulica, a dobivaju ih ustaše. Uvijek me iznova čudi svakodnevno čuđenje javnosti i političara zašto smo tu gdje jesmo – kaže Klasić.
Ističe da živimo u društvu monologa.
- Tvrdili smo da nam smetaju Jugoslavija i nedemokratski sustav, no ispostavilo se da to mnogima ne smeta. Antikomunizam ne podrazumijeva demokraciju i najžešći antikomunisti su izraziti antidemokrati. Mnogima ne bi smetao jednopartijski sustav HDZ-a, nije problem Tuđmanov kult ličnosti, kritika Jugoslavije je dozvoljena a kritika Hrvatske nije… – nastavlja Klasić.
„Drugi svjetski rat je bilo formativno razdoblje, nulta godina za komunistički režim i nije bilo dozvoljeno interdisciplinarno i multiperspektivno sagledavanje povijesti. Očekivali smo da će se to promijeniti padom komunizma, no nije – ponašamo se na isti način na koji su se neki nakon 1945. godine odnosili prema Drugom svjetskom ratu. Dakle, nema pitanja ni kritike. Ako se usudite, dobijete prijetnje i žrtva ste govora mržnje“, dodaje.
- Unazad 30 godina sam slušao o problemima komunističkih arhiva, no oni su apsolutno otvoreni. Zanima me hoćemo li 2020. i 2021. godine vidjeti što piše u arhivima hrvatskih institucija. Nažalost ili na sreću nije sve samo na povjesničarima. Danas povijest pišu novinari, političari, pjevači i nogometaši i imaju veći utjecaj od struke. Mladi danas ne dobivaju informacije iz stručnih i znanstvenih radova, nego s društvenih mreža. Sve nas to u društvu lažnih vijesti vodi do izbornih rezultata kakve imamo u Hrvatskoj i svijetu. Borba je pred nama – napominje Klasić.
„Dokumenta snima sjećanja preživjelih i svjedoka vremena, a sve više radi i s mladima. Pratimo i suđenja, a neuspješno smo podnosili i kaznene prijave. Zagovaramo prava svih žrtava rata za koje Republika Hrvatska nema razumijevanja“, kaže direktorica Documente Vesna Teršelič.
- I dalje imamo samo zakone o vojnim i civilnim žrtvama rata te niz zakona koji se bave naknadnom štete, što iz 2003., što onaj najkvalitetniji o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Nastavljamo zagovarati prava i regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama i počiniteljima REKOM. Iako je to najbolja inicijativa za izgradnju povjerenja, nije dobila podršku slovenske i hrvatske vlasti te samo mlaku podršku srpskih, kosovskih i makedonskih vlasti. No, uživa stamenu podršku crnogorske vlasti – veli V. Teršelič.
„Zašto se stalno žalimo da se ne suočavamo s prošlošću? Srbija i Hrvatska se svakodnevno suočavaju s prošlošću. Raspirivanje etničke i vjerske mržnje je zločin protiv čovječnosti. To sam napisao neoprezno u uvodniku u Borbi 1991. godine“, podsjeća novinar Mirko Klarin.
- U praćenju Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu su me najviše zanimale činjenice. No, ne damo se zbunjivati činjenicama. Uzimamo one koje nam odgovaraju, a ne uzimamo ono što nam ne odgovara. Ponašamo se kao u kafani. Tješimo se da se i u Njemačkoj moralo izmijeniti nekoliko generacija da se suoče s prošlošću. Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih su nirnberški procesi smetali Zapadu jer su sprečavali integraciju Zapadne Njemačke u sistem obrane protiv Sovjetskog Saveza. Suočavanju sa činjenicama prethodi razdoblje mamurluka. U tom smo periodu bili u prvoj polovini 2000-ih godina. Proces otrežnjenja je zaustavljen, a potom smo opet suočeni s pojačanom intoksikacijom ratnim narativima. Oni se održavaju u cilju održavanja vlasti. Ako bi neka od tih vlasti bila ugrožena, plašim se da bi neki od tih ratnih narativa mogli proizvesti ono što su proizveli početkom 1990-ih – kaže Klarin.
Pravnica Snježana Vasiljević problem nacionalističkog ratnog narativa u Hrvatskoj smješta u europski i ljudskopravaški kontekst.
- Cijela Europa je na prekretnici. Pravnici razmatraju eroziju vladavine prava u državama članicama. U Hrvatskoj svjedočimo trendu srozavanja zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj, što se počelo odvijati nakon pristupanja Europskoj uniji – veli S. Vasiljević.
„Usvojili smo velik broj zakona koji se tiču ljudskih prava. Imamo samo formalnu jednakost i ravnopravnost, nedostaje suštinska. U praksi nismo svi jednaki. Diskriminacija je i dalje uvelike prisutna u našem društvu, a posebno su ranjive skupine pripadnici nacionalnih manjina, poglavito Srbi i Romi. Od željenih pet i pol posto zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima javne uprave je tri i pol posto“, ističe S. Vasiljević.
- U nekim državama-članicama EU imamo povratak autoritativnih režima. Imamo postupke protiv Poljske i Mađarske. EU, pa i Sud EU je ustanovio da postoje u tim zemljama kršenja vladavine prava i da rušenja temeljnih prava mogu dovesti do rušenja vladavine prava – upozorava S. Vasiljević.
„Sjećanje je važna komponenta ljudskog života, a opet je krhko i subjektivno. Nema sjećanja koje je nastalo u vakuumu, svako je društveni konstrukt. Danas postoje dva kontingenta potpuno suprotstavljenih sjećanja“, smatra sociologinja Vesna Kesić.
- Treba omogućiti prostor za suočavanje s prošlošću, odnosno napraviti strategiju. Svatko ima pravo na sjećanje, čak i ako je ono u protuslovlju s povijesnom ili pravosudnom činjenicom – predlaže.
„Suočavanje s prošlošću je stajanje u obrani istine. Rijetka je pojava da netko stane u njezinu obranu. Iskusili smo kako ostrašćeno društvo reagira kada ga se pokušava suočiti s istinom, no na to možemo biti samo ponosni. To je etični moment. Stručnost nije jamstvo profesionalne čestitosti. Oni koji su obrazovani i odgajani da štite ljudska prava – pravnici – to često ne čine. Stoga mi je bilo drago što sam se nalazio u društvu onih koji su iz unutrašnjeg poriva, jer su imali tu čestitost, nastojali pomoći proganjanima“, kaže ljudskopravaški aktivist Zoran Pusić.
- U oktobru 1941. godine, kada je počelo sniježiti u Rusiji, mnogi njemački generali su počeli čitati o povijesti Napoleonova stradanja u Rusiji. Objektivno poznavanje prošlosti i istinsko suočavanje s njom je neobično važno i za sadašnjost i za budućnost – ističe Pusić.
Saša Petejan iz ljubljanskog zavoda Apis iznosi dobar primjer suočavanja s prošlošću.
- Kada sam počela istraživati povijesno sjećanje na talijanske logore, ušla sam u prostor bez sjećanja. To je tema izgubljene memorije. Istraživanje sam započela s prikupljanjem sjećanja posljednjih preživjeli. Pronašli smo 60 preživjelih u dobi od 70 do 90 godina. Morala sam učiti o političkoj i ratnoj traumi. U Sloveniji na akademskoj razini nema studija o tim temama. Saznala sam i da se nikada nismo na taj način suočili s Drugim svjetskim ratom niti političku traumu povezanu s Golim otokom. Kao nacija i čitav teritorij Balkana nismo promislili zlo koje je nanijeto drugima i koje je nama nanijeto, a onda smo k tome unijeli i talijanske fašističke logore u jednadžbu – kaže S. Petejan.
„Ušli smo u prostor sjećanja na njih putem usmenih svjedočenja, ali i umjetnošću. Organizirali smo događaje na mjestima koje su Talijani okupirali za Drugog svjetskog rata“, nastavlja.
- To smo učinili u mjestima povijesnog pamćenja na kojemu su se tri generacije okupljale i razgovarale o toj temi, što je predstavljalo katarzu. Ljudi su tako postali više empatični jedni prema drugima, postali su prjemčiviji na razlike i zajedno su tugovali za onime što im se dogodilo i što se drugima događalo – kaže S. Petejan.
