Još od ranih 1960-ih godina postoji novinarska komunikacija između Karlovca i Zagreba. Najprije su neki novinari došli iz glavnog hrvatskog grada u Karlovac na ispomoć karlovačkom novinarstvu, podignuvši u nekoliko navrata Karlovački tjednik na postolje najbolje lokalne tjedne novine. A koliko je dalje obostrano bila uspješna ta zagrebačko-karlovačka novinska privlačnost potvrđuje, od polovice tog desetljeća, sve rjeđa komunikacijska jednosmjernost, prerasla veoma brzo u obrnuto ustaljeni pravac kretanja. Iz Karlovca za Zagreb. Nitko do sada nije napravio takvu usporedbu – ali sigurno bi bilo zanimljivo vidjeti postoji li u Hrvatskoj grad veličine Karlovca koji je zagrebačkom, a to znači i sveukupnom hrvatskom novinarstvu, dao toliko novinara kao Karlovac. Nije dovoljno poznata ni adresa zagrebačke polazne stanice s koje je Ivo Butković Braco krenuo novinarski prosvjetliti mnogo manji grad od onog u kojem je prije toga živio – ima li ona prevashodno službeni karakter, obilježje partijskog zadatka, kako se tada nazivalo važnu kadrovsku promociju, te spaja li možda njegov interes da nastavi raditi s obzirom da je malo prije toga iz Vjesnika otišao u mirovinu, s novinarstrvom kao načinom života, kako je on doživljavao tu profesiju.
Pokazalo se, međutim, mnogo važnijim ustvrditi kako su praktični efekti ove njegove novinarske „avanture“ veoma brzo postali mnogo važniji od mogućih političkih uporišta i njegovih osobnih razloga koji su ga doveli u Karlovac. Ako je, uostalom, politika u tome imala svoje prste onda su i njezini motivi mogli imati karlovačko-patriotsku podlogu, nalazili se oni tog trena među domaćim ili zagrebačkim političarima uznapredovale karijere. Nisam čuo da je tadašnji republički politički vrh napravio plan opskrbe manjih gradova i mjesta iskusnim „državnim“ novinarima kako bi na taj način, kad je riječ o kvaliteti novinarstva, napravio unutarhrvatsku medijsku ravnotežu. Mogućnost slojevitije energije kao podloge u to vrijeme uspješnog karlovačkog novinarstva mogla bi potvrditi i činjenica da je karlovački političar Milan Rakas, odmah poslije Butkovića, bio glavni urednik Karlovačkog tjednika. Dakle, u vrijeme kad je taj list i nagrađivan. „Od Butkovića sam naslijedio novinare kojima, što se tiče njihovog posla, ništa nisam trebao ni dodati ni oduzeti. Morao sam jedino paziti da pametno rasporede svoju energiju“, rekao mi je u jednoj prilici Rakas.
Pola radnog vijeka proputovao sam između Karlovca i Zagreba, vozeći se automobilom na posao i s posla, te pedagoški-kreativno spajajući svoja novinarska iskustva iz Vjesnika s iskustvima svojih karlovačkiih kolega koji su sa mnom putovali nakon završene karlovačke novinarske epizode. Jedini među njima nisam imao karlovačko novinarsko iskustvo, već kao student treće godine Fakulteta političkih znanosti počeo raditi u Vjesnikovoj redakciji. Ali ni tamo ne bih dospio bez svojih sugrađana, nešto prije mene pristiglih u taj list. „Vi ste kao toaletni papir. Čim se jedan listić otkine od role za sobom povlači slijedeći“, znao se poznati Vjesnikov komentator Joža Vlahović našaliti na račun nas Karlovčana.
Nismo baš olako prihvatili ovu njegovu zezanciju, ali ipak lakše nego Dalmatinci iz Večernjeg lista priču s kojom ih je gotovo izludio njihov redakcijski kolega Tihomil Modrić Kićo. Taj Večernjakov vrsni reporter i redaktor, također rođen u Karlovcu, ali iz njega je otišao još kao dijete, znao se u prolazu redakcijskim hodnikom, riječima prilično neugodno “očešati“ o kolege porijeklom iz Dalmacije, predbacujući im bahato ponašanje. Smatrao je da su trebali biti pažljiviji makar prema znatno starijima od sebe. Kad bi netko od njih, po tko zna koji puta, u redakcijskom hodniku prošao pored Kiće bez pozdrava, a on pri tom još bio loše volje, podsjetio bi ga na priču o Dalmatincima kako su, putujući u Zagreb, pošto bi vlak stao pred crvenim signalom pored Vjesnikovog nebodera, u kojem je bio i Večernjak, misleći da je to Glavni kolodvor, izašli van, došli u Večernji list i u njemu ostali. “Oli si i ti doša s vlakon bez voznog reda“, jedno je od pitanja koje im je također znao postaviti.
Mene je u Vjesnik doveo Mladen Balen, moj vršnjak i kolega na fakultetu, nakon što mu je Vjesnikovo dopisničko mjesto u Karlovcu omogućio Stevo Maoduš prije toga pozvan u centalnu redakciju na mjesto urednika svih Vjesnikovih dopisništava. Uglavnom je poznato koji su to karlovački novinari radili ili i danas rade u raznim zagrebačkim redakcijama, ali manje se zna da smo većina, barem u prvih deset godina putujući iz Karlovca u Zagreb na posao, tiskajući se u pretrpanom automobilu, pogotovo u vrijeme vožnje par-nepar zbog manjka goriva na benzinskim pumpama, gušeći se u dimu kolega koji su pušili, ili smradu bijelog luka zbog nečijeg kolesterola u krvi, svađajući se zbog nogometa, te čitavog niza drugih razloga, prošli kroz još jednu, nama prije toga, neočekivanu životnu školu. Svi smo imali na umu homogenu grupu koja će imati dovoljno smisla za zajedničko putovanje na dužu stazu. Osmislivši koncept putovanja i njegovog financiranja ponio bi nas optimizam, a putujući s vremenom shrvao pesimizam. U tolikoj meri da bi se grupa raspala, pa onda bila formirana nova koja bi s vremenom također potonula. Naši različiti karakteri tjerali bi nas na što je moguće fleksibilija rješenja i formiranje ad hoc kombinacija.
Obično bi na vrijeme krenuli iz Karlovca, ako – pogotovo se to znalo dogoditi zimi – Ivan Fudurić putujući iz Duga Rese, ne bi kasnio na karlovačko presjedanje. Slavko Cvitković Cvik nikada ne bi zakasnio na polazak u Zagreb jer u osam ujutro morao je djecu odvesti u vrtić pa kud će nakon toga nego na Autobusni kolodvor gdje smo imali zborno mjesto, ali, kada bismo se trebali vratiti u Karlovac, nerijetko bi nestao kao da je u zemlju propao. Nema ga pa nema. Kad smo već pomislili da je i u našem slučaju nemoguće složiti rogove u vreći, preko veze u visokoj politici došli smo do godišnjih besplatnih propusnica za vožnju auto-putem. Takva prijevozna dobit pojedinačno nam je smanjila troškove, ali nas dovela i u situaciju da svatko od nas razmisli koga bi rado imao sa sobom u automobilu. Opet zbog pušenja, alternativnog načina liječenja zakrečenih krvnih žila i kašnjenja, srećom uvijek samo fazno jer su brzo proradile nove kombinacije. „Zbog pretjerane probirljivosti jedini si ostao bez partnerstva u vožnji“, rekoše mi tada moji kolege, a ja im odgovorih: „Valjda zato što me najviše opeklo. Izgleda da samo ja ovdje ne pušim, ne jedem bijeli luk i ne kasnim.“ Ali sasvim nenadano, samo tri dana kasnije, sreo sam pred Vjesnikovom zgradom Zdravka Švegara, dopisnika Večernjeg lista iz Karlovca. „Šta radiš danas u Zagrebu“, pitam Zdravka, a on mi reče: „Dolazit ću od sutra svaki dan u redakciju. Mjenjat ću kolegu koji će jedno vrijeme biti odsutan.“ Odmah sam mu predložio da zajedno putujemo, makar to bilo i privremeno, dok ne smislim dugoročnije rješenje. Zdravko se složio s mojom idejom i predložio da se ne mjenjamo u vožnji. Sam je preuzeo tu obavezu, što mi je također odgovaralo. „Krećemo odmah sutra“, glasio je naš dogovor.
Zdravko je bio točan i pri odlasku i povrataku. Uvijek uredan i dotjeran, i automobil je držao takvim. Imao je visoke ekološke standarde. Nije pio alkohol, pušio niti bilo kome drugom dozvolio da mu tako nešto radi u automobilu, a često je svoje kolegice i kolege vozio na novinarski zadatak kada bi i sam na njega išao. Primjetivši blato na nečijim cipelama zamolio bi ga da ih najprije očisti i tek potom uđe u auto. Mnogi su ga zbog toga prozvali picajzlom, a ja sam te njegove osobine izuzetno cijenio. „Zašto ti ne bi prešao u Zagreb? Nisi li već prevazišao dopisnički posao“, upitao sam ga iz dva razloga, zato što sam stvarno smatrao da bi zahvaljujući velikom novinarskom iskustvu kao dopisnik mogao biti jako dobar Večernjakov urednik, te radi toga što bi meni tako nešto itekako odgovaralo jer imati takvog partnera u vožnji… Ma i do penzije – pristao bih.
Jednom pri povratku iz Zagreba, čim je Zdravko upalio automobil, primjetio sam da mu gori žaruljica za gorivo. „Gledaj, benzin ti je pri kraju“, upozorio sam ga. „Ništa ne brini. Sve sam izračunao. Počela mi je svijetliti kad sam iz redakcije skoknuo u grad. Tada je u autu bilo još šest litara benzina. Tako je badžaren. Znam koliko sam mogao potrošiti dok sam se vratio u Večernjak, te koliko otprilike još ima goriva da bismo bez dolijevanja stigli do Karlovca. Sve je pod kontrolom“, uvjeravao me Švegar. „Ti kažeš da znaš koliko ‘otprilike’ ima goriva, ali pošto u to nisi sto posto siguran, kakvog smisla ima riskirati“, čudio sam se njegovom inzistiranju na izračunu koji je izveo na procjeni, a ne točnom podatku, koliko je benzina preostalo za put do Karlovca. Vidjevši na izlazu iz Zagreba benzinsku pumpu rekoh mu da stane, našto je pristao dok se nije približio pumpi, te prije nego što je sa ceste skrenuo po gorivo dodao gas vidjevši pred njom povelik red automobila. Kako sam znao da do Karlovca, ako idemo autoputom, nema više ni jedne pumpe, ponovno mu rekoh kako je takav rizik, stvarno, ne samo čista besmislica nego i nešto sasvim nepotrebno. „Idemo onda starom cestom. Valjda ćemo stići makar do Jastebarskog, tamo ćemo natočiti gorivo“, predložio sam mu. „Ali zašto ti meni ne vjerjuješ?“, upitao me Zdravko pomalo uvrijeđen. „A zašto bih ti vjerovao“, odgovorio sam mu protupitanjem, već poprilično bijesan. Svađajući se propustili smo šansu skrenuti prema staroj cesti. Preostalo nam je jedino naprijed pa što bude. Pomirio sam se sa sudbinom, nagnuo glavu u stranu kako bih malo zadrijemao, ali u tome nisam uspio zbog nervoze i gladi. Taj dan nisam ručao u Vjesniku zato što sam sa Zdravkom dogovorio raniji povratak u Karlovac. Tamo me ručak čekao taman kad mu je vrijeme.
Bili smo već nadomak Draganića, a da u međuvremenu riječ nismo progovorili, mada me je Zdravko povremeno znao pogledati znatiželjno očekujući da ću malo olabaviti. Valjda zato što je Karlovac bio sasvim blizu on je i počeo razgovor, onako pomalo trijumfalistički: „Eto, vidiš, stigosmo. Čemu bojazan da nećemo stići? Ajde, molim te… Znaš li, uostalom, što je to adrenalin? Ono kad strepiš da se nešto gadno ne dogodi i onda sve ispadne dobro, a tebi nakon takve napetosti dođe veliko olakšanje. Pa onda tako nešto opet poželiš“, gestom samopouzdanja i mirnoće Zdravko je provocirao moju, valjda, sasvim drukčiju reakciju od protestnog tona kakav sam imao kao njegov suputnik. Odgovorio sam mu na njegov pokušaj izmirenja tako što sam glasno zjevnuo i ponovo se malo bočno nagnuo kako bih makar na pet minuta prebacio san… Kad’ li odjednom – tišina. Nestalo je goriva i automobil je stao čim smo prešli mostić preko kanala Kupa-Kupa. Oko šest kilometara od Karlovca. Zdravko čak nije uspio ni skrenuti na zaustavnu traku. Morali smo automobil izgurati tamo. „Izgleda da sam se zajebao. Ali, siguran sam, samo za koju decimalu. Evo uzet ću olovku i papir…“. „Ma jebite se i ti i tvoja matematika“, prekinuo sam mu misao, a potom dodao: „Zbogom“ i s dignutim palcem stao uz rub kolovoza. „Molim te, nemoj mi to raditi. Idem po gorivo, a ti pričuvaj auto da mi netko ne ukrade radio. Nedavno mi se to već dogodilo. Morao sam u Trst po novi“, zamolio me Zdravko da mu pomognem u zaštiti od štete koje se tog trenutka najviše bojao. Htio je da razmislim o tome što bi se lošeg tek moglo dogoditi, i to njemu. A zaboravim što se meni loše već dogodilo. Ako to već nisam doživio kao pozitivno uzbuđenje neka barem bude – bilo pa prošlo jer već slijedeći potez, dao mi je naslustiti i trajniji karakter njegove sklonosti takvim uzbuđenjima.
Odveo me do prtljažnika automobila, podigao ga i upitao me: „Je li tu sve što nam je potrebno u slučaju izvanredne situacije? Nisam li na sve mislio? Što kažeš na to?“ Sledio sam se. U prtljažniku su bili složeni i uredno poredani crvena limena kantica za gorivo, ljevak ili tratur, gumena cijev, boca sa vodom i nekoliko čistih krpa. „Zašto mi to nisi pokazao u Zagrebu pa da odmah odem na autobus ili vlak“, upitao sam ga i ponovo digao palac, a on me još jednom zamolio da ostanem kod automobila. Uz radio naveo je i mogućnost da mu lopovi unište bravu na vratima, ukradu ratkape s kotača i štošta drugo. Rekao mi je također da će se vratiti najkasnije za pola sata. Pristao sam, ali opet uz osjećaj da griješim. Tako je i bilo. Dva sata sam ga čekao. Toliko sam već bio gladan da sam iz boce popio svu njegovu vodu. Sjetio sam se dijetalne mjere koja kaže da veća količina vode u želucu može izazivati osjećaj punoće i na taj način smanjiti glad.
Došavši autostopom do kućica na ulazu u Karlovac morao je zbog benzinske pumpe opet stopirati prema Ilovcu. Nije dugo čekao, ali mu se na pumpi ispriječila cisterna koja je točila gorivo, tako da je morao otići na neku drugu crpku. Kako na ilovačkoj pumpi, vjerojatno zbog cisterne, nije bilo nikoga kome bi mogao stopirati za prijevoz mu je preostao uobičajeni autostop. Palac gore pa će valjda netko stati, odlučio je Zdravko i stao uz rub obližnje ceste gdje se već nalazila jedna stoperka. Bila je od njega udaljena tridesetak metara i požalila mu se kako bezuspješno čeka već 15 minuta. Zdravko je zato odlučio da se skloni pod obližnje drvo u hlad i vrati se na cestu kad stoperka, u redu ispred njega, ode, a on potom primijeti drugi automobil. Prošlo je još deset minuta i ništa. Pošto ga je već poprilično uhvatila nervoza, na prvi automobil koji je naišao reagirao je kao da mu se, za što je moguće uspješniju „operaciju gorivo“, ukazala možda posljednja prilika za vožnju do grada – i viknuo gospođi dok je ulazila u automobil da ga pričeka kako bi joj se pridružio. Ona mu je u toj njegovoj namjeri pomogla i na taj način što je zamolila vozača da ga primi. Vozač je to učinio, njih dvoje se smjestili u automobil, konačno odahnuli, dvije do tri minute nitko nije progovorio… A onda, kad je vozač stoperici i stoperu počeo postavljati, za nju i Švegara, prilično neugodna pitanja nastala je prava drama. Evo kako je približno, prema Švegarovoj verziji, izgledao taj dijalog:
„Recite mi, damo… Kakav vam je to štos. To je izgleda nešto novo. Prije nego što ste digli palac sakrili ste muža iza grma, i onda kad sam ja stao pozvali ste ga da i on uđe u automobil…“ „Oprostite, to mi nije muž…“ Stanite malo, nemojte mene farbati. Zašto jednostavno Vi i vaš muž niste zajedno stopirali i ja bih vas obadvoje primio?“ „Ali to nije moj muž.“ „Stvarno nisam.“ „Vi šutite, ništa vas nisam pitao. Čak i da nije vaš muž mogli ste se dogovoriti s bilo kim, sa stoperom kojeg ste danas prvi puta vidjeli, ljubavnikom, što ja zanam s kim li sve ne, da čeka sakriven iza grma i onda, kad netko stane, jednostavno i on uskoči u auto.“ „A zašto bih ja vodila računa o nekom drugom? I da znate, ovo ‘ljubavnik’ što ste rekli, neka Vam je zadnje. Nemojte se zajebavati sa mnom.“ „A je li, još ćemo i prijetiti. I to u mom automobilu!?“ „A zašto bi to Vama trebalo biti tako važno je li ova drugarica skrivala još nekoga. Iza grma ili pod drvetom, svejedno..? „Šutite! Dosta! Što se vi uopće miješate u moj razgovor s vozačem?“. „Htio sam samo reći… Mogao se sakriveni tamo naći kako bi se, recimo, popišao. Potjeralao ga. Jeli tako, druže vozač?“ E’ nije tako. Zar mislite da sam blesav? Drugarica je vas sakrila sumnjajući da ja neću stati, ako s njom bude neki muškarac, a tko je taj muškarac mene više ni ne zanima. A to dalje znači da mi je unaprijed prišila namjeru da ću joj se pokušati ubaciti jer, ako je tu i muškarac, onda po njezinoj logici ja neću stati jer bi mi on u toj mojoj, eventualno, seksualnoj namjeri zasmetao.“ „Što to znači ‘eventualnoj’ seksualnoj namjeri – da ona uopće nije bila isključena? Zar se tako sa mnom kao damom razgovara?“ „Dobro, možda se nisam najbolje izrazio, ali, gospođo, Vi ste me s takvim vašim razmišljanjem teško uvrijedili. Ispada da ja lovim ženske na cesti. Kao nekakav drumski razbojnik. Vjerojatno spreman i na silovanje.“
„Ma već ste me silovali, čovječe, i ne samo mene već i ovog čovjeka ovdje. Teretite nas zbog pretpostavke da smo se nas dvoje dogovorili navući vašu pažnju na mene samu kao stopericu, a onda vas preći naknadnim uskakanjem muškog stopera u Vaš automobil. Riječ je baš o onome što Vi cijelo vrijeme prilično nevješto želite sakriti. Bijesni ste što nisam sama. Ovaj čovjek Vam je višak. Znate li kako mi izgleda Vaša priča? Kao izopačena seksualna fantazija.“ „Što si to rekla? E’ da znaš sad ćeš vidjeti…“ Vozač je naglo zakočio, suputnica ga kožnom torbicom udarila po glavi, a drugo vozilo se zaletilo u zadnji kraj njegovog automobila. Od siline udarca skvrčeni putnici nekontrolirano su poskakivali u automobilu kao kuglice za vrijeme Loto miksanja, dok se uzanim tunelom dio njih ne bi sa svojim brojem otkotrljao do odredišta. Vozač je raspalio glavom u okvir vrata od čega mu je iznad oka skočila kvrga. Švegar mi se požalio da je umalo pao u nesvjest. „Vrti mi se u glavi. Povraća mi se“, kukao je. Bio je blijed i neraspoložen za razgovor. Okupilo se dosta naroda na mjestu nesreće, a ubrzo je stigla i milicija. „Ništa nemojte govoriti o svađi. Kriv je onaj koji te udari otraga“, predložio je vozač svojim suputnicima prije nego što su milicajci počeli pisati zapisnik sa Zdravkom i stopericom kao svjedocima. „Molim te, nikome ništa o ovome nemoj govoriti“, jedino je što mi je Zdravko još rekao na putu do Karlovca.
Švegar je u ovom slučaju dosta loše prošao jer je izazivao vraga, lakonski bi se moglo reći, ali on je inače bio takav. Njegova i moja avantura, isključivo u njegovoj režiji, dakako, bila je posljedica njegovog prilično nekontroliranog nagona za istraživačkim novinarstvom u ograničenim društvenim uvjetima. S obzirom da se lako nosio s temom kao takvom, a s rizikom, po logici stvari, mnogo teže, ponekad bi onako čisto instinktivno, valjda samo zbog treninga, riskirao na terenu s mnogo manje mogućih posljedica nego kad bi kao novinar ušao u neku ozibiljniju političku avanturu. Da bi u pojedinim radnim situacijama imao dovoljno hrabrosti morao je imati i kondiciju svojstvenu takvoj ljudskoj osobini. Kao što je bio slučaj s njegovim feljtonom, objavljenim u Karlovačkom tjedniku, o karlovačkim prostitutkama. Posvetiti tako veliki novinski prostor kurvama kad se istovremeno vode velike bitke za ostvarenje petogodišnjeg plana privrednog razvoja bilo je toliko riskantno da se takvu nakanu politički moglo ocijeniti kao diverziju izrazito prizemnih strasti društvenog sistema kakav je bio kapitalistički. Zdravko je htio napisati tekst o socijalnim, a ne sramotnim obilježjima prostitucije, o njezinim uzrocima a ne posljedicama. Crno-bijelim gledanjima htio je suprostaviti fenomenološki pristup. Namjeravao je otići dalje od zadane koncepcije, uobičajene u novinskim crnim kronikama.
Znao je također – ako ga netko vidi u takvom društvu na javnom mjestu, ne valja, a, ako se s nekom od tih žena nađe tajno pa ga netko u takvim okolnostima primijeti, još gore, bilo privatno, kad je riječ o njegovoj porodici i ugledu među građanima Karlovca, ili po mjerilima „moralnog lika Saveza komunista“, kako se u to vrijeme određivalo mjesto na ljestvici društvenog ugleda. Strepio je sve vrijeme dok je istraživao seksualni život talijanskih lovaca u Karlovcu, potpomognut svojim novim medijskim partnerkama, sve dok od jedne od njih nije doznao da joj je mušterija i poznati karlovački političar. Zamolio je tu ženu da mu kaže kad će i gdje uvaženi drug biti u njezinoj blizini, pa da pored njih prođe samo onako, kao slučajno, a laknulo mu je kad se taj „slučajni“ susret i dogodio. Ipak je odlučio da se kao novinar prostituciji posveti samo tada i nikada više, računajući na frku u političkim forumima, ali i na njezino postupno smirivanje, te potom potpuni zaborav čije blagodati ubuduće baš i ne bi trebao previše čačkati.
Shodno ovakvim Tjednikovim iskustvima, putujući između Karlovca i Zagreba razgovarali smo i o tome kako postaviti što je moguće prihvatljiviju ravnotežu između obaveza redakcijskog vodstva prema političkim forumima i našeg odnosa prema zadacima i sugestijama koje smo tim putem dobili, pogotovo kad bi se novinar kao pojedinac našao uklješten između takvih političkih došaptavanja kako svi skupa na kraju ne bi bili ni posve zadovoljni ni jednako tako nezadovoljni. Nekakav optimum bio je tada jedina mogućnost ambicioznijeg novinarskog izraza. Ako bi se ostvario takav preduvjet, povremeno iskakanje iz takve sheme prošlo bi kao slučajni incident, čak i kada bi mu neki ljudi iz vrha politike dali karakter „političke podvale“ jer nastali problem je trebalo riješiti na ovaj ili onaj način pri čemu je od ključne pomoći bilo, zapravo, obostrano njegovanje navike na povremenost takvih „ispada“. Vlast zbog toga nije morala ozbiljnije njihati, inače, mirnu političku atmosferu a novinari, barem povremeno, mogli su svaki puta u takvoj situaciji svoju profesiju makar za pedalj pomaknuti prema svijetlijoj budućnosti.
Sjetio sam se Švegarovog karlovačkog iskustva kad sam imao sličan problem u redakciji Vjesnik. I to kao predsjednik Radničkog savjeta. Možda ne veći ali zato mnogo atraktivniji. Nije se ticao teksta kao pomaka u domeni medijske slobode već nekih elementarnih etičkih uvjeta za obavljanje tako odgovornog posla. Možda bi bolje bilo reći – neuskađenosti između parolaške i stvarne moralnosti. Stigla mi je od kolege iz redakcije i glavnog urednika sugestija – kasnije sam doznao da iza tog prijedloga stoji i veoma utjecajni političar – da Vjesnik primi u radni odnos jednog novinara, fakultetski obrazovanog i izuzetno pismenog. Bavio se kulturom i putovao je u Zagreb iz Podravine. Nisam u vezi s tim prijedlogom dobio službeno stajalište već je to, izgleda, bila priprema za taj kadrovski poduhvat, zbog prilično škakljivih pitanja adresiranih na lik i djelo tog novinara. Po njegovu novinarsku budućnost najklizavija je bila jedna njegova prilično čuda polemička karakteristika. Pošto je novinar, o kojem je riječ, bio u velikoj svađi s jednim istaknutim funkcionarom na području kulture, moj podravski kolega je, kad je taj kulturnjak iz Zagreba došao na sastanak u njegov grad, odlučio i na svom terenu reći što misli o njemu. Ispred vrata njegove hotelske sobe obavio je veliku nuždu. Mnogi su to znali u redakciji Vjesnik, također i oni koji su se zalagali za njegovo zapošljavanje u toj redakciji. Znali su i gotovo svi članovi Radničkog savjeta, ali su na sastanku šutili. Pitao sam ih: „Što se pravite ludi. Dobro znate što je taj čovjek učinio. Možemo li način s kojim on izražava neslaganje s nečijim mišljenjem uzeti kao kriterij na temelju kojeg će biti naš novinar, ili je takvim svojim ponašanjem sam sebe isključio iz takve kombinacije?“
Nitko na ove moje riječi ništa nije rekao. Srećom, sve se to događalo pred sam kraj mog mandata pa je odluka o njegovom prijemu ostala slijedećem Radničkom savjetu čiji je zaključak bio da takav prijedlog treba prihvatiti. Taj čovjek je djelovao dosta umiljato, prijatno, rijetko bi s bilo kim razmjenio dvije riječi, uglavnom je šetao po redakciji i ponekad nešto napisao, svakoga bi lijepo pozdravio – osim mene. Samo bi me prikriveno na tren pogledao i produžio tamo gdje je krenuo. Primjetio sam da je sličan gard prema meni zauzeo i političar koji je htio da tog čovjeka Vjesnik primi na posao. Izbjegavao je da se sretne samnom, mada smo se dobro znali, dok se jednom nismo našli u istoj sobi zgrade u kojoj je radio jer sam znao da će tamo doći. Moj sugovornik je iz te sobe izašao na telefon svoje tajnice kad je ovaj drugi, kojeg sam priželjkovao sresti licem u lice, ušao u sobu pa sam odlučio da ipak s njim razgovaram o našoj neugodnoj kadrovskoj epizodi. Kad je vidio da nema kuda naglo se oraspoložio. Bio je izuzetno srdačan. Drugi čovjek u odnosu na onoga koji mi je očigledno jako zamjerio što nisam proveo njegovu želju. Shvatio je možda i prije tog našeg susreta, ali sada se i izravno suočivši se s mojom namjerom da barem jedno vrijeme ne zaboravim taj nemili događaj. „Je li se snašao tvoj kolega u Vjesniku? Slažete li se vas dvojica“, upitao me. Odgovorio sam mu da sam jedina osoba u redakciji koju ne želi pozdraviti. Kako me to više uopće ne zanima, ali i kako sam već mjesecima u strahu da mi se dotični kolega ne posere na stol. Nakon toga više me nije izbjegavao.
