Najkvalitetniji nogomet, do početka 1960-ih godina, pratili smo isključivo slušajući radio-prijenose. Naše znanje o klubovima i igračima ovisilo je o vještini radio-reportera koji su prenosili utakmice, jesu li igračima ulazili „pod kožu“ i na taj način nam prenijeli sve moguće finese njihovog talenta i umijeća na terenu. Porodični utjecaj na naše opredjeljenje za neki klub dao nam je polazni orijentir kome posvetiti najveću pažnju, a slušanje radio-prijenosa otvorilo nam je mogućnost samostalnog pristupa izboru, pogotovo kad je riječ o igračima i njihovim posebnim kvalitetama, najčešće najvećeg utjecaja na naše odluku za koga ćemo navijati, nerijetko većeg no što su ga imali klubovi. Dio klinaca, na početku drugog dijela osnovne škole i svoje navijačke ljubavi prema nogometu, nagnuo se preko republičkih granica ili ostao unutar njih iz različitih roditeljskih razloga, obično ih ne smatrajući ni svojom prednošću ni teretom. Neki drugi su opet napravili odmak od takve porodične tradicije vlastitom voljom, uglavnom na temelju nečije pojedinačne igračke rijetkosti ili atrakcije kao što je bilo i onih koji su učinili nešto slično, ali ne napuštajući obiteljsko navijačko naslijeđe nego na taj način nadopunjujući svoj sveukupni nogometni ugođaj.
Kako je moj otac bio oficir Jugoslavenske narodne armije, a u to vrijeme “Partizan” vojni klub, za njega sam i navijao, ali i zbog Stjepana Bobeka iz Zagreba odmah nakon Drugog svjetskog rata državnim dekretom, s još nekoliko hrvatskih igrača, prebačenog u beogradski “Partizan”, a to znači da sam i samostalno prosuđivao o tome kakve će biti moje navijačke sklonosti. Povezao sam pojedinačnu nogometnu genijalnost s dijelom porodične duhovne nadgradnje. Ni moj otac se nije ljutio kad bih Bobeka u svojim osjećanjima postavio ispred kluba. Vjerojatno su nekada tako razmišljali i navijači Santosa, vrednujući na isti način Pelea, navijači Benfice, izdvajajući kao posebnu vrijednost iz njezinog sastava Eusébija, ili danas navijači Barcelone smatrajući je vrhunskim klubom prvenstveno zbog Lionela Messija. Nešto kasnije bilo je obrnuto – kad su u Partizanu igrali Milutin Šoškić, Fahrudin Jusufi, Velibor Vasović, Vladica Kovačević, Milan Galić i tako dalje, među njima je nemoguće bilo izdvojiti najboljeg – svi su bili najbolji. Sredinom 1960-ih godina stigli čak do finala Lige prvaka.
U to vrijeme više se detalja znalo o pojedincima nego klubovima zato što bi se radio-reporteri češće opredijelili za prvu od ove dvije varijante jer je slušateljima djelovala mnogo privlačnije. Navijačima je lakše bilo osobno se izjednačiti s izrazitom kvalitetom nekog nogometaša nego s nogometnom ekipom kao zbirom 11 pojedinaca, a tko je u takvim okolnostima htio nešto više znati o trenutnoj vrijednosti kluba za koji navija, mogao je pogledati na prvenstvenu ljestvicu ili pročitati novinski komentar. Koliko je ta igračka individualnost bila važna u medijskoj prezentaciji, čak i mnogo kasnije, možda najbolje svjedoči činjenica da su neki sportski novinari znali napisati dvije novinske kartice teksta samo o jednom igračkom potezu kao, recimo, novinar Sportskih novosti Zvonimir Magdić Amigo, opisujući, primjerice, kako je igrač sarajevskog Željezničara Ivica Osim na utakmici protiv zagrebačke Trešnjevke zaštopao loptu. Najkraće, ovako je to otprilike izgledalo: „Onako krakat, kad je s visine od jednog metra kopačkom najprije zajahao, i onda munjevitim potezom nogom prema dolje nagazio loptu, samo se čulo ‘rrrr…’ Tako je glasilo njezino, kao treptaj kratko drhtanje, prignječeno između Osimovog stopala i tla“. Evo i Amigovog dojma o porazu jedne momčadi: „U njihovoj svlačionici čulo se jedino pššššššš. Tuševi iz kupaone i ništa više.“ Osvrćući se u redakciji Vjesnika na potonji opis nogometnog doživljaja našeg kolege došli smo do zaključka kako je ipak malo pretjerao: „Jebi ga, Amigo, što je previše previše je“, netko je tada rekao. Detaljniji opisi taktičkih varijanti došli su na red mnogo kasnije kada je nogomet postao predmet marketinških i znanstvenih analiza.
Slušateljima radio-prijenosa zanimljivije je bilo čuti opis nečije osobne nogometne akrobatike negoli njezinog utjecaja na kvalitet same igre s obzirom da je u principu nečija posebna vrijednost uvijek zanimljivija od nečega što je filtrirano kao ukupnost pojedinačnih dometa i raznih drugih utjecaja. Električna energija, bežični prijenos zvuka i slike i elektromotor znanstvena su dostignuća koja su preporodila čovječanstvo, ali zbog toga je, i dan danas i bit će dovijeka, iznimno popularan Nikola Tesla, a ne struja kao takva. Njezina vrijednost se jednostavno podrazumijeva. Nešto složeniji pristup u takvim situacijama znao je imati, recimo, zagrebački radio-reporter Ivo Tomić: „U napadu je, kao Rt dobre nade, isturen jedino Boriša Đorđević“, iskoristio je u jednoj prilici poznatu zemljopisnu lokaciju i vrhunskog igrača kako bi opisao nemoć Hajdukove igre.
Takvom trendu, konkurirajući nogometašima svojom popularnošću, pristupili su potom i treneri, znajući javnosti nametnuti svoju samodopadnost svjesni činjenice da televizijski redatelji žele što šareniju televizijsku sliku, pogotovo prije utakmice u njezinom poluvremenu i po njezinom završetku. Pojedinačna igračka sposobnost višestruko je interesno poravnata s kolektivnom po logici međusobne uzajamnosti kao uporištu većim sveukupnim dometima, također i jednako takvoj zaradi i profitu. Te dvije strane u zajedničkom poslu istim slijedom su dalje imale i podjednaku popularnost. Ranije je bilo drukčije jer se nogomet igrao uz skromnu materijalnu potporu igračima jer oni za bolje uvjete tada nisu ni znali, pa su i navijači, nemajući jasnu predodžbu o tome kako nogomet, uz određene novosti, uključujući i one financijske, može biti još kvalitetniji, pomalo zadrijemali u idiličnoj atmosferi njegovog poluprofesionalizma. „Imao sam čin pukovnika i njegovu plaću“, rekao mi je nogometna legenda Bobek, kad sam ga pitao na koji je način u Partizanu bio plaćen kao igrač.
Slušajući prijenose utakmica najčvršće sam se uhvatio za Bobekovo otvaranje slobodnog prostora svojim suigračima kako bi protivničkog golmana doveli u bezizlaznu poziciju, ili on sam takve situacije koristio da bi postigao gol. Odličnim građenjem lopte, navukavši na sebe dva do tri protivnička igrača, gurnu bi loptu u ispražnjeni prostor gdje bi se obavezno, kad je riječ o Partizanu, našao prodorni Marko Valok i nerijetko pogodio protivničku mrežu. A isto takvu priliku Bobek bi znao namjestiti i izuzetno brzom Branku Zebecu na utakmicama jugoslavenske reprezentacije. Imao je, međutim, taj sjajni igrač, „hrvajući se“ sa svojim čuvarima obično nešto iznad šesnaesterca, i rezervnu varijantu. Navukavši ih na sebe, dodatnim pokretom tijela podvalio bi im svoju navodnu nakanu da loptu namjerava dati u for suigraču i onda kada bi se oni, namjeravajući da to spriječe, međusobno malo razmaknuli – projurio između njih prema golu i sam postigao zgoditak.
Ono što me oduševljavalo kod Bobeka takav dojam na moje školske prijatelje ostavljali su neki drugi igrači. Posebno igrač Crvene zvezde Dragoslav Šekularac. Znao se i on naći u obruču više protivničke obrane i onda iz njega izaći tako što bi trčeći, s unutrašnjom stranom oba stopala, prikliještio loptu, na taj način ju nogama prema natrag podigao preko svoje glave, te ispred sebe prizemljio u trenutku kad bi se našao izvan zone u kojoj je bio opkoljen. Tog trena ispred sebe je imao nepregledni pogled. Najviše navijača imao je među mojim školskim prijateljima iz okolnih karlovačkih naselja i sela, tradicionalno naklonjenih Dinamu. Bili su to Ivica Palajsa Vale s Vučjaka, Petar Bartolac Pera sa Zagrada, Vladimir Grčić Ivša s Dubovca i još neki. Interes mladih ljudi iz okolice Karlovca za atrakciju posebne vrste bio je veći od djece iz grada zbog njihovog većeg adrenalinskog naboja, već zarana izazvanog susretom s motokrosom kao ekstremnim sportom. Kako su živjeli u prirodnom ambijentu takvih utrka, bio je to i njihov i zavičaj karlovačkog motokrosiste Leonard Šoštarić Lene. On je, doduše, živio u gradu, ali je zato glavu “nosio u torbi“ nadomak okolnim selima i prigradskim naseljima. Nije mu ni na kraj pameti bilo da zbog toga dio odgovornosti za svoj eventualni neuspjeh, ili ne daj, Bože, nekakav udes prenese na svoje tamošnje navijače, ali su zato oni imali osjećaj eventualne krivnje, dakako i zbog drugih vozača, svjesniji opasnosti od ostalih poklonika takvog natjecanja jer su sebe smatrali većim znalcima od njih kad je riječ o tom sportu. Bila je to apstraktna odgovornost utemeljena na strahovima raspoređenim po fazama utrke – olakšanju kad bi motokrosisti vozili po ravnijem terenu i strepnjom da ih moćni strojevi, padne li im gas na uzbrdici, ne bi natraške odvezli u smrt. Šekularac je za njih bio Šoštarić i obrnuto. Jedino što nisu morali brinuti za život Zvezdinog asa. U kojoj mjeri smo u to vrijeme ponirali u tajne nogometne igre dosta govori i primjer privrženosti nogometu mog prijatelja iz razreda Stjepana Furača Steve s Vučjaka, inače soboslikara po zanimanju. Ni manji regionalni značaj nogometnog kluba Vojvodina iz Novog Sada nije mu smetao da kao svog idola izdvoji njegovo desno krilo Silvestera Takača. „Evega malega Takača, evega malega Takača,…“, bodrio je Steva sam sebe, kad smo igrali mali nogomet, prodirući po krilu s loptom u nogama i koristeći pritom svoje vučičansko jezično narječje. Za Vojvodinu i njegovog najboljeg napadača navijao je još jedan Furač, Lemica smo ga zvali. Poznati je karlovački postolar koji bi sigurno više odgovarao Stevinom performansu, obzirom na svoj niski rast poput Takačevog. Steva je, za svojih tadašnjih 12 godina, visinom izgledao kao dvadesetogodišnjak, a težinom i stariji od te dobi. I upravo zbog toga, kad god bi se spustio po krilu s Takačem u mislima, namah bismo ga izbacili iz njegovog ruha.
Pred kraj 1950-ih godina u Zagrebu su igrali prvenstvenu utakmicu “Dinamo” i “Partizan”, a dan kasnije “Partizan” je došao u Karlovac da odigra susret sa domaćim klubom koji je i tada nosio ime svog grada. Noć prije jedva sam zaspao. Misao da ću gledati Bobeka neprestano me okretala u krevetu. Također i spoznaja o svakom njegovom pokretu, njegovom crnom i besprijekorno prema natrag začešljanom sjajnom kosom i savršeno čistom sportskom odjećom jer je vrlo vješto znao izbjeći pad kako se ne bi uprljao. U prvi tren djelovao je kao šminker, mada to nije bio zbog svoje naravi i stila ponašanja – mnogi smatraju najvećeg gospodina tadašnjeg jugoslavenskog nogometa. Igrači istrčavaju na teren, a Bobeka nema. Uhvatio sam se za glavu. Bio sam očajan. Osjećao sam se prevarenim. Prvo poluvrijeme gledao sam kroz nekakvu izmaglicu, preda mnom bi samo ponekad izronila nejasna slika obojenih dresova, a očekivao sam mnogo realniji prizor. Na sreću, pred sam nastavak utakmice, na teren je istrčao i igrač koji je u najvećoj mjeri obilježio moje dječačke nogometne snove. Imao je zavoj na ruci. Kasnije sam saznao za Bobekovo insistiranje da odigra barem jedno poluvrijeme, bez obzira na ozljedu, a odigrao ga je maestralno. U tome ga nije omela niti zadnja godina njegove igračke karijere. Gurali su ga i uklizavali mu, a on nikome nije dozvolio niti da ga zaljulja, a kamoli zaustavi, zagrebavši kramponima kopački za tlo kao mačak kandžama. Imao sam osjećaj da u tome uspijeva ne samo radi vješto izbalansiranih mišićnih vibracija već i zato što mu je njegova uspravna figura bila navika.
Bilo je to 14 godina kasnije, 1972. godine. Moj kolega u sportskoj rubrici Vjesnika Stanko Kučan, koji je pratio nogomet, imao je nekakve privatne obaveze pa je urednik rubrike Žarko Susić meni dao zadatak da odem na Maksimir i razgovaram s trenerom i igračima o njihovoj slijedećoj prvenstvenoj utakmici. “Dinamo” je tada vodio upravo Stjepan Bobek. Bio je to za mene događaj za pamćenje. Bobek je u tom trenutku imao 48 godina. Izgledao je isto kao što sam imao dojam o njegovom izgledu kada je bio aktivni igrač. Nije spadao u kategoriju bivših sportaša koji bi se po isteku sportske karijere fizički zapustili, a što me je još više iznenadilo kosa mu je, nakon „šminke“ iz igračkih dana, jednako dobro izgledala. Kao u mađioničara u kabaretima. Sjedili smo na malim klupicama jedan prema drugom, tako da sam imao priliku primijetiti kako je nogama čak i u tom položaju bio oslonjen jednako čvrsto kao i u vrijeme kada je loptu gradio ili je driblajući rolao. Rekao sam mu što sam preživljavao pred utakmicu u Karlovcu 1958. godine, a on se samo blago nasmiješio i potom mi odgovorio na nekoliko pitanja koja sam mu postavio u vezi s velikim dramom na utakmici prvog kruga olimpijskog turnira u Finskoj 1952, godine između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Nakon 46 minuta, kada je bilo 4 spram 0 za Jugoslaviju, te nakon 75. minute i vodstva povećanog na 5:1 utakmica je završila rezultatom 5:5. U ponovljenom susretu Jugoslavija je pobijedila 3:1, što je u to vrijeme imalo ogroman politički značaj zbog Rezolucije Informbiro i velikog sukoba između Josipa Broza Tita i Josifa Visarionoviča Staljina. Jugoslavija u finalu s Mađarskom nije ponovila prethodni uspjeh, izgubila je s 2:0.
Najprije sam odlučio razgovarati s nekoliko igrača o narednoj utakmici te potom i sa samim Bobekom. Većina njih su pripadali generaciji koja je osvojila Kup velesajamskih gradova. Razgovarao sam s Marijanom Čerčekom, Dragom Vabecom i Marijanom Novakom. Dali su mi korektne, ali i uobičajene izjave za takve kontakte. Htio sam zato čuti od njih nešto novo pa sam insistirao na temeljitijoj analizi, ne prvenstveno igre za koju bi se oni mogli opredijeliti, uostalom to je mogla biti i njihova tajna, ali Dinamovu igru sam u tom razgovoru htio smjestiti u neke trendove samog prvenstva. Htio sam, zapravo, da porazgovaramo o nogometu općenito, pa makar to objavio nakon izjava. Rekavši im kakva mi je namjera slegnuli su ramenima, pogledali jedan drugog i počešali se iza uha. Iz te njihove geste i blagog smiješka iščitao sam i odgovor: „Hajde da te nešto zamolimo. Nemoj nas sada s tim zajebavati. Imamo i prečeg posla.“ Dobro, rekoh sam sebi, zahvalio sam im na izjavama i vratio se Bobeku. Rekao sam mu što sam još tražio od njih trojice i kako su reagirali na moju zamisao. Nisam krio ni svoju sumnju u eventualno vlastitu nadobudnost kad sam htio, zajedno s Dinamovim igračima, malo dublje zaorati ispod maksimirskog nogometnog travnjaka, ali Bobek me istog trenutka umirio: „Idemo potražiti Mladena Ramljaka i Krasnodara Roru. Od njih ćeš, kad je riječ o temi koja te zanima, dobiti i odgovore kakve bi ti dao jedan Jürgen Habermas“, nasmiješio se Bobek i osobno me upoznao sa svojim, očigledno, najrječitijim igračima. Nakon razgovora s njima dvojicom, izuzmem li čuvenog njemačkog filozofa kao Bobekovu metaforu, ostalo mi je jedino da ustvrdim kako je bio u pravu.
Dinamo sam imao priliku prvi puta gledati početkom 1960–ih, i to u Karlovcu. Kad god bi u naš grad došao neki jači prvoligaški klub mi klinci smo na stadionu bili najmanje sat i pol prije utakmice, dočekavši gostujuće igrače pred ulazom kako bismo najprije, primaknuvši im se sasvim blizu, osjetiti njihovu osobnost, a onda kad počne utakmica i njihovu igračku vrijednost. Tako je tada bilo i s dinamovcima. U tom klubu su tada igrali Gordan Irović, Željko Perušić, Dražan Jerković, Željko Matuš, Ilijaš Pašić… U Karlovac jedino nije došao Pašić zbog teške ozljede na prethodnoj kupskoj utakmici s Hajdukom: „Zapravo, on je naletia na moju nogu. Iša san udrit cilin šucem jedan balun, Pašić se nikako ušulja isprid mene, sagnia se, tija ti balun gurnut u for glavon, ja san ga cilin šucen opizdija kopačkon u glavu, stvarno nisan bija kriv… Pukla mu je neka žilica između oka i uva, pa je ka mrtav, osta ležat nepomičan. Odveli su ga hitno u bolnicu, srićon, osta je živ…“, sjećanje je na taj dramatični događaj Hajdukovog braniča Ive Bege, zapisano u razgovoru s njim 2011. godine u Slobodnoj Dalmaciji. Pardon, skoro sam zaboravio – Bego je isto tako napomenuo da zbog tog faula nije bio isključen.
Prvo što sam primijetio kad su Dinamovi igrači počeli izlaziti iz autobusa bila je njihova odjeća – odijelo, bijela košulja, kravata i dugi zimski kaput, kao da holivudski glumci dolaze na snimanje nekakvoga filma, ili manekeni na modnu reviju – pravi zagrebački purgeri. Djelovali su otmjeno i gospodski, pogotovo kad sam malo bolje pogledao Jerkovića, čuvenog centarfora, te još nekolicinu igrača sa šeširima na glavi. Jedanaest njih iz te Dinamove generacije, u različitim vremenskim razdobljima i prigodama, igrali su za državnu reprezentaciju. Jerković me svojom figurom i facom podsjetio na Rock Hudsona. Bolje bi, možda, bilo, spominjući njih dvojicu, napraviti obrnuti redoslijed jer je djelovao mnogo muževniji od tog glumca. Matuš je bio gotovo kopija francuskog filmskog asa Yves Montanda, i to u njegovim mlađim danima. A Irovića, kojeg sam mnogo kasnije od toga događaja i osobno upoznao, opisao bih kao fizički snažnu, vedru, energičnu i odvažnu osobu s izuzetnim smislom za humor. Moj dojam o ostalim igračima ne navodim zato što tog trenutka za nastavak analize, zbog brojnih pitanja koja smo im upućivali, nisam imao dovoljno vremena. Imajući uskoro s njima slične kontakte, uvjerio sam se da nema bitnog razloga za drukčijim opisom.
Susret s dinamovcima nadilazio je našu strast za nogometom. Svojim igračkim vrijednostima, vizualnim karakteristikama i diskretno pokazanim manirama vratili su nas u skrivene kutke naše socijalne intime, ali ne dirajući naše neizvjesno mentalno izvlačenje iz ruralne sredine iz koje smo potekli, već nas podižući do razumijevanja povezanosti sportskog umijeća i nekog novog, ili možda zbog rata i poslijeratnog slabog snalaženja, samo zaboravljenog stila ponašanja kao preduvjeta nečemu što bi trebalo biti naša zajednička budućnost. Dovedeni smo u situaciju da i sami sudjelujemo u nama prijatnim emocionalnim pomjeranjima makar nam u tom trenutku za tako nešto najviše poticaja dao upravo šešir čuvenog Dinamovog centarfora.
Čim je, nakon utakmice, malo otoplilo odlučio sam otići na Dinamov trening u Zagreb. Imao sam tada 14 godina. Uštedio sam od džeparca za vlak i potom, švercajući se u tramvaju, otišao do maksimirskog stadiona. Jedno vrijeme dva puta sam mjesečno putovao na toj relaciji. Njihov trening, na pomoćnom igralištu, najčešće se sastojao od zagrijavanja i igre na dva gola. Tako je vjerojatno bilo i kad je riječ o drugim klubovima. Igralo se žestoko kao na prvenstvenoj utakmici. Varnice su sijevale. A iza gola bi u to vrijeme, Oskar Jazbinšek, prije Ivice Horvata mnogi kažu najbolji Dinamov centarhalf, isprobavao neke mlade nepoznate igrače. Kad god bi neki veliki klub došao u Karlovac poželio sam pogledati trening tih igrača, kako bih na miru i opušteno mogao doživjeti njihov igrački potencijal. Takva navika mi je ostala i kad sam kasnije radio kao sportski novinar. Na dan prvoligaških utakmica, a to je u pravilu bilo nedjeljom, imali smo na jednoj stranici Vjesnikove sportske rubrike i okvirić s naslovom “Igrač kola”. Svi iz rubrike bili smo tada na okupu, a ja sam najčešće imao obavezu, na temelju naizmjeničnih radio prijenosa, do potankosti opisati nedjelje iz igre najistaknutijeg pojedinaca, u čemu mi je pomogla i navika iz djetinjstva da utakmicu gledam slušajući je. „Prije nego što je Mehmed Buza postigao gol, ‘okrenuo’ je na mjestu nekoliko protivničkih igrača“, javljao bi reporter iz Zenice, gdje je Buzin “Čelik” tog trenutka igrao kao domaćin susreta. A moja verzija njegovog gola, proglasivši ga po završetku utakmice igračem kola, glasila je: „Buza je reagirao kao nekada Bobek. Protivničke igrače, građenjem lopte, izvukao je s prostora gdje su bili njegovi suigrači, potom pokretom tijela odglumio onima koji su ga napali da će nekome od svojih doturiti loptu, i onda, kada su protivnički igrači zbog te njegove finte samo na trenutak zastali, projurio je ‘kroz njih’ i sam postigao zgoditak.“
