Odrastanje u Karlovcu: Čarape s leptirima

Bilo nam je poznato da mu je priroda, u domeni muške spolnosti, dala tjelesnu marku - bujne mašte, ponosa, taštine i tjeskobe, kako se tko osjećao u takvim okolnostima. Ali mi kao muška djeca to njegovo stršenje, kad je riječ o našim zdravim biološkim razlikama, bile one i prilično neobične, doživljavali smo prije kao šalu, štos ili vic nego kao nešto zbog čega bismo se trebali osjećati manje ili više vrijednim. „Bravo maleni. Posrećilo ti se“, sjećam se da mu je jednom, podragajući ga po glavi, rekao susjed iz stubišta Ante Radetić

Autor: Milan Jakšić

Zgrada u kojoj smo stanovali, u Naselju Nade Dimić 8, imala je dva ulaza i 12 stanova. U njoj je vrilo kao u loncu.

Zajednički napori svih obitelji kako bi se lakše ostvarilo ciljeve svake od njih, najčešće su etički bili utemeljeni na ad hoc posudbama, ako je nekome, recimo, uzmanjkalo soli, kave ili šećera, te pred kraj godine, kad bi netko zaklao svinju, darivanjem barem najbližim susjedima nekoliko pari kobasica, lončić čvaraka i po koju kremenadlu. A u vrijeme velike svetkovine, najčešće je to bila Nova godina, kada bi se odrasli i sposobni za bdijenje skupili svake godine kod druge porodice, prethodno djecu isprašivši na spavanje.

Bilo je ponekad i laganih ideoloških bockanja među političkim istomišljenicima, korištenih u međusobnim podbadanjima zbog prvih znakova prestižne utakmice – uglavnom zavisti zbog nečega što su neki imali a drugi nisu. Makar pri tom razlozi bili posve banalni, kao onaj kada je, recimo, prva susjeda moje porodice Marica Cimeša negdje preko veze kupila najlon čarape s leptirima. „Tjera modu sa Zapada“, „Ispod časti joj nositi naše domaće“, „Natrtila na čarape leptire i digla glavu“, povećom dozom ironije komentirale su pojedine žene modnu novost u dvorištu. Slično je bilo i kada su Cimeše prvi u zgradi kupili automobil – fiću. Bio je to događaj prvoga reda. Dovezao ga je pred zgradu njezin suprug Dušan kojega su svi zvali Dule. Oko automobila se odmah skupilo i staro i mlado, a poneka majka bi se na trenutak laganim korakom protegnula do svog djeteta pecnuvši ga kratkim dodirom po ruci kako na vozilu ne bi ostavilo packe. Žene kojima su zasmetale Maričine čarape popratile su i limenu senzaciju istim izrazom lica kakav su imale prilikom prethodne reakcije, to jest osjećanjem nelagode što jedna porodica na tako napadan način izmiče ostalima. Dule je brzo odjurio u stan ne želeći imati ništa s gužvom nastalom oko automobila jer nije htio biti u centru pažnje. Smatrao je da za tako nešto njegov automobil jednostavno nije dovoljno opravdan razlog. Marica, međutim, nije dozvolila da ostanemo sami. Ne samo da je odgovarala na pitanja naših roditelja o cijeni i drugim uvjetima kupovine tog vozila nego nam je ponešto rekla i o njegovim tehničkim značajkama. „Vidite ovo vam je kuplung“, pokazala nam je lijevo dolje, bezuspješno zbog omanje visine lijevom nogom iz polusjedećeg položaja pokušavajući dotaknuti pedalu kvačila.

Bio je to početak socijalnog raslojavanja u našoj zgradi koji duže vremena nitko drugi nije pratio. Supružnici Cimeša – Marica rođena u obližnjem Prilišću, medicinska sestra po struci, a Dule isto tako rođen blizu Karlovca u Popović Brdu, po činu podoficir, oboje su bili redovno zaposleni, pa otuda i njihove veće novčane mogućnosti od ostalih stanara.

Njihovi potomci Marina i Damir ili Kebar, kako smo ga zvali, bila su dobro odgojena i pristojna djeca. Još od malena mudrac, znao je bez mnogo zamuckivanja oblikovati pravopisno korektnu i podugačku rečenicu, ali je i prekinuti još dok je imala nekakvog smisla, nenamjerno navodeći sugovornika, ili više svojih vršnjaka, da ga stalno nešto propitkuju. Tako je uvijek bio u centru pažnje, ali ne samo kada je govorio, nego i kad je šutio. Bilo nam je poznato da mu je priroda, u domeni muške spolnosti, dala tjelesnu marku – bujne mašte, ponosa, taštine i tjeskobe, kako se tko osjećao u takvim okolnostima, ali mi kao muška djeca to njegovo stršenje, kad je riječ o našim zdravim biološkim razlikama, bile one i prilično neobične, doživljavali smo prije kao šalu, štos ili vic nego kao nešto zbog čega bismo se trebali osjećati manje ili više vrijednim.

„Bravo maleni. Posrećilo ti se“, sjećam se da mu je jednom, podragajući ga po glavi, rekao susjed iz stubišta Ante Radetić. Marina je kao curica bila dosta često cmoljava, cmizdrava, stalno je nešto zanovijetala. Tko bi rekao da će izrasti u tako zgodnu djevojku.

Radetić, kapetan prve klase, jedno vrijeme je najviše bio zaokupljen daskama. Danima ih je vukao u podrum i tamo slagao. Dugo nikome nije htio reći zašto mu trebaju, dok mu jednom nije izletjelo: „Za ćamac“, jer nije mogao izgovoriti „č“. Kao, uostalom, mnogi drugi Dalmatinci, pošto to nije njihova govorna mana već etnografska posebnost.

Gotovo svi stanovnici naše zgrade, što je inače tadašnja vojska svima omogućila, kad bi otišli u penziju, preselili bi u svoj rodni kraj, ili njemu bliže kako bi se i zemljopisno, a to znači i stvarno, vratili svojim korijenima umjesto da o njima samo sanjaju. Tko je htio mogao je preseliti i bilo gdje drugdje. Kordunaši i Ličani obično bi ostali u Karlovcu, ali među njima, uključujući i većinu Srbijanaca, bilo je i onih koji su preselili u Beograd. Jedni bi pri tom rekli: „Idemo u metropolu“, a drugi: „Tko zna šta se ovdje još može dogoditi.“ Ante je bio rodom iz Šibenika, a kuću je napravio u Zadru. Tamo u more, dakako, porinuo i svoj – „ćamac“.

Njegova porodica, uz njega još i supruga Milka rodom iz Knina, te sin Saša i kćerka Snježana, najbolje odnose u zgradi imali su sa porodicom Durman – Draganom i njegovom suprugom Nevenkom, obadvoje rođenjem s Banije, te njihovom djecom Aleksandrom, profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poznatim hrvatskih arheologom, i Angelinom. Te dvije porodice odselivši se iz Karlovca, Durmani u Zagreb krajem 1960-ih, ostali su u vezi više od 40 godina. Najstariji među njima gotovo do svoje smrti. Često su posjećivali jedni druge. Neposredno poslije rata, kad se Ante vraćao iz Zagreba iz posjete Durmanima, navratio je kod mojih roditelja u Karlovac. Satima su pričali o svemu i svačemu, a na kraju i o ratu. „’Ćetnici’ su napadali grad a Saša ga je ‘minobacaćem’ branija“, isporičao je Ante mojim roditeljima. Kako bi tko od naših bivših susjeda otišao sa ovoga svijeta mojoj majci bi suze krenule. Najduže je, naime, od njih živjela, do 92. godine života.

Stalni posao imali su i supružnici Borka i Svetozar Petković Petko, rođeni negdje na području Tuzle u Bosni i Hercegovini. Ona je bila učiteljica u osnovnoj školi na Dubovcu, a njezin muž, major po činu, profesor u Tehničkom inžinjerijskom centru u Mekušju. Nisu pokazivali nekakav osobiti interes za učestalim prebacivanjem sa uobičajenog životnog ritma na stranu makar i tananijih duševnih napetosti zbog novotarija koje su im mogle dobro doći, ali bez kojih sigurno nisu ni patili. Znali su uživati u malim i sitnim stvarima, što ne znači da to nisu bili u stanju Dule i Marica. Odlučili su da svoj život malo po malo mijenjaju. Marica je bila žena sa vizijom i inicijativom, motor razvoja – stalno je vukla naprijed. Petko se veselio novom danu i kad bi mu njegova Borka za doručak ispekla jaja, a njoj bi, recimo, veliko zadovoljstvo bilo umiješati mu se u raspravu sa susjedima, kada bi nerijetko vodio glavnu riječ zbog svoje profesorske  rječitosti. A ona bi tada, upozoravajući prisutne, znala reći: „Ako moj Sveto, dok govori, zažmiri i zine znajte da laže.“ Borka je mnogim generacijama učenika bila poznata po tome što se, noseći veliki dnevnik ispod ruke kroz školski hodnik, iza njega gotovo nije ni vidjela, jer i ona je bila niskog rasta, pa je izgledalo kao da dnevnik sam hoda. Najviše je bila zainteresirana za kuhanje bosanskih specijaliteta i kafenisanje sa svojim prvim susjedima Milanom i Lamilom Simišić.

Simišići su, inače, bili vesela i društvena porodica. Kod njih se Nova godina najčešće čekala. Milan je bio pukovnik rodom iz Drvara, a Lamila, djevojačko prezime Muzur, rođena također u Bosni, domaćica kao uostalom velika većina žena u zgradi. Nakon brojnih selidbi po cijeloj Jugoslaviji skrasili su se u Sarajevu. Stariji sin Zlatko poznati je sarajevski arhitekt, za mlađeg Gorana ne znam čime se bavi, ali poznata je i višestruko nagrađivana arhitektica i Zlatkova kćerka Lamila. Kad sam u Sarajevo 1980-ih godina išao odraditi novinarski posao dva puta sam ih posjetio. Dobro se sjećam jedne burne novogodišnje proslave upravo kod obitelji Simišić. Da je bilo krasne pjesme, muzike, raznovrsne hrane i pića pričalo se odmah drugi dan, ali već u zoru kad su moji roditelji s proslave stigli kući… Ipak su me iznenadile majčine suze. Umjesto da je tješi, tako sam nešto tog trena očekivao moj otac joj je stalno nešto predbacivao. „Bilo je lijepo. Jel’ tako? Pusti onda čaše, jebeš čaše“, slutio sam iz tih njegovih riječi da ima svoju verziju nečeg što se to veče neočekivano desilo. „Ali kako to da je svaki puta na vrhuncu svog dobrog raspoloženja moju čašu bacila na parket. Tres – moja čaša, tres – opet moja čaša. Nikako svoju da dohvati. Sve mi je čaše porazbijala“, jadala se moja majka na Lamilu kod koje su čekali Novu godinu. „Ako su Simišići to veče kao domaćini dočeka mnogo više potrošili nego što vrijede tvoje razbijene čaše onda ih Lamila sigurno nije razbijala da bi poštedjela svoje čaše nego možda zato što su joj tvoje bile bliže ruci“, pokušao je moj otac smiriti rasplakanu atmosferu u stanu. „Ali što ako ona tog trenutka uopće nije bila svjesna koliko su oni potrošili pošto je takva računica mogla ostati iza nje dok su ona i njezin Milan takav trošak tek pripremali, već je svjesno razbijala moje češće upravo zato što su one bile ispred nje pa ih je dobro vidjela. Bole su joj oči?“, nije se dala moja majka. Otac je potom samo tresnuo vratima sobe i otišao spavati.

U vrijeme svinjokolje naši bi očevi otišli na Turanj na stočni sajam i kupili svinju. Potom bi ta domaća životinja, seljačkim kolima s  konjskom zapregom, stigla pred zgradu, a cijelo stubište, staro i mlado, opet solidarno se postavivši jedni prema drugima, prase doslovno ugurali u podrum, što nije bilo nimalo lako jer se u pravilu radilo o mrcini od 200 kilograma, kako se ne bi moralo svaki čas ići u mesnicu. Mesar  bi svoj posao odradio u sušionici koja ničemu drugom nije ni služila. Nitko tamo niti je prao niti sušio rublje. Bile su to klaonice a ne sušionice. Sušenje mesa bilo je povjereno seljacima sa Jelse, Vučjaka, Zadobarja, Stativa… Veza s tom vrstom usluge obično su bili mljekari ili mljekarice iz tih sela, svako jutro dio naše obitelji pošto su ih naši roditelji, kad bi donijeli bocu mlijeka, častili kavom ili rakijom. U njihovim selima smo ih i posjećivali. Uvijek im ponešto, pažnje radi, donijeli, opet je to obično bila kava ili rakija, a oni su nam uzvraćali košaricom grožđa s brajde, svježe ubranim kupinama ili divljim jagodama. Danas ljudi u nekim dijelovima grada kukaju kako ih rano ujutro, u šest sati, bude crkvena zvona, čak i moj unuk od tri godine znade reći da „zvoni cikva“ i kada ne zvoni,  valjda čuvši to od starijih, a tada je cika svinja ljudima parala uši već u pet ujutro, kada su mesari obično započinjali svoj honorarni posao. Bila je to dobro uigrana i brzo obavljena pripremno-prehrambena shema, pa je stanovnicima karlovačkih kvartova, u takvim situacijama, trebalo samo malo strpljenja da bi se vratili normalnom gradskom životu.

Jednom nam je u posjetu došao susjed od mog ujaka iz Like s molbom da mu pomognemo kako bi i on kupio prase, i to mlađe da ga dohrani, pošto nikada prije nije bio na Turnju. Brzo smo to obavili na uobičajeni način za takvu priliku i sutradan ujutro ga strpali na kolica sa dva kotača, slična indijskoj rikši, susjeda Rožića koji je imao uređenu sobicu u podrumu, te živio od prijevozničke djelatnosti na vlastiti ručni pogon.

Prase je imalo oko 70 kilograma pa smo ga nas nekolicina iz zgrade, zajedno sa njegovim novim vlasnikom, relativno lako smjestili u sanduk obložen dva do tri centimetra međusobno razmaknutim drvenim letvicama. Nagnuli smo dvokolicu jednom stranom prema dolje i uz kosinu, uhvativši ga sa svih strana, ugurali u sanduk. Smatrali smo da ga unutra ne treba vezati, što je bila naša umalo fatalna pogreška. U pratnji tereta na putu do željezničke stanice, bili smo moj otac i ja, zatim Rožić i gost iz Like. Zajedno s Rožićem vukao sam dvokolicu, a moj stari i susjed mog ujaka je gurali. Išlo je to dobro sve dok nismo došli do željezničkog mosta čiji je pješački dio bio tako uzak da se pored dvokolice, s nijedne njezine strane, za vrijeme prelaza preko mosta nije moglo proći. Nas dvojica, sa čela ove transportne misije, često smo se osvrtali da vidimo kako prase podnosi našu zajedničku avanturu, a moj otac i moj i njegov zemljak guranjem dvokolice zurili su u vrh svojih cipela kako bi što bolje napeli svoj zgureni položaj. Vukući i gurajući kolica prilično smo lipsali, pogotovo Rožić jer je imao astmu, a i već preko 60 godina. Jedva nekako stigavši do sredine mosta umalo se ne zaletjesmo u stariju ženu, okruglu kao bundevu i s velikom košarom na glavi. Rožić podigne pogled prema njoj i zadihan gotovo do izdisaja promuklo zagrmi: „Šta je baba?! Šta si navrla?! Ajde natrag!“ A ona mu cinično uzvrati: „Kaj si kaavaalir, svaka ti čast! Fuj! Sramota!“, okrenu se i balansirajući, kao da hoda po žici, uputi se natrag. Nismo potom prošli ni deset metara kad prase poče roktati a onda skičati, pa se ritati i tijelom udarati u letvice od kojih je nekoliko njih na desnoj strani sanduka, dakle prema Kupi, isti čas puklo.

Stadosmo i zaprepašteno primijetismo kako nasuprot pokidanoj strani sanduka, na zaštitnoj žičanoj ogradi, zjapi ogromna rupa. Osjetivši valjda da se na toj strani otvorio mekan prolaz prase ponovo krenu u tom pravcu kako bi pokidalo preostale letvice i tako lakše pobjeglo na slobodu, a Rožić i ja, pošto smo odmah shvatili da se između praseta i Kupe nalazi još jedino rupa na žičanoj ogradi, munjevito povukosmo dvokolicu prema naprijed. Moj otac i Ličanin iz našeg sela to istovremeno napraviše guranjem. Tako da smo neobazrivu životinju, od veoma neizvjesnog plivanja jer Kupa je bila jako nabujala, spasili u desetinki sekunde, da bi  se onda ona, iznenađena valjda naglim prelaskom iz perspektive „rupa na žici“ u perspektivu „žica bez rupe“, tako ukopala na mjestu kao da ju je netko zakucao za pod sanduka.

Kad smo umorni jedva nekako stigli na stanicu, te zamolivši dvojicu mladih željezničara da nam pomognu prase ubaciti u teretni vagon, odlučili smo iskrcavanje tereta izvesti istom tehnikom kao ukrcavanje, samo umjesto odozdo prema gore odozgo prema dolje, ali dvojica snažnih momaka u željezničkim uniformama nas zaskočiše. Svaki s jedne strane rukama je zgrabio sanduk podignuvši ga ne samo s namjerom da ga spuste izvan dvokolice već i što bliže vagonu u koji je trebao biti ukrcan. Na trenutak nam nije bio jasan taj njihov potez. Čemu toliko nepotrebnog naprezanja? Ali samo dok nismo slučajno uhvatili njihove umiljene poglede kako se izmjenjuju s pogledima dvaju cura koje su trud kršnih momaka da se pred njima pokažu pratile zagonetnim smiješkom, preko prsa prekriženim rukama i vragoljastom vrtnjom svojim guzičicama. Digoše oni tako sanduk, onako ga pomalo teatralno ponesoše ustranu, a njegovo dno iznenada prasnu kao petarda, te prase tresnu na beton perona. Nastade jurnjava a vlak samo što nije krenuo. Naš gost iz Like, jedan željezničar i ja stigosmo prasetu sprijeda a moj otac, naš susjed Rožić i drugi željezničar uhvatiše ga straga u poluokruženje, vojnom terminologijom bi se reklo – potkovicu.

Stežući  obruč oko njega ostavili smo  mu samo malo slobodnog prostora za bijeg prema zidu stranične zgrade. Cilj nam je bio pritisnuti ga na zid i onda ščepati. Ali taman kad smo bili nadomak takvom zahvatu prase je jurnulo prema nama srušivši jednog željezničara i odmaglivši stotino metara dalje do željezničkog restorana. Prometnik samo što nije digao palicu sa znakom za polazak vlaka. Tek tada primijetismo da su obadvije djevojke u međuvremenu isto tako otišle do tog dijela perona, i kad im se prase pridružilo, ponudiše mu nešto iz cekera. Bili su to keksi spušteni u manje udubljene na betonu i zalijevani vodom iz bočice. Dok je prase hlapljivo jelo druga djevojka ga je milovala po glavi i rukom nas pozvala da dođemo. Taman htjedosmo krenuti kad li jedan željezničar izađe iz vagona za poštu i pakete, rukom nam pokaza da stanemo tamo gdje smo i umjesto nas se uputi prema restorana. U ruci je držao konopac vežući s njim prase oko vrata  a djevojka, koga ga je hranila, natraške se pomičući,  jednom rukom je na dlan svoje druge ruke stavljala preostale kekse i prase nastavila hraniti sve dok ova lukava kombinacija nije stigla do teretnog vagona. Dvojica mladih željezničara u tom trenutku, pomalo postiđeni, počešaše se iza uha, a moj otac, kako bi im olakšao situaciju, dade im nekoliko novčanica kako bi cure počastili pićem.

Naš život na broju 8 nisu diktirali samo događaji, naše dnevne potrebe, ciljevi i mogućnosti, posebno materijalne, već i različite ljudske naravi. Logično bi bilo zaključiti kako bi se lakše u takvim situacijama došlo do rješenja među porodicama gdje bi recimo supruge dviju strana bile u sukobu zbog svoje oštrije naravi a njihovi muževi mogli utjecati na otklanjanje takvih napetosti također imajući iste karakterne osobine, ali mnogo pomirljivije. No, tako obično samo teoretski izgleda. Kao u slučaju kad su se pokoškale M. Cimeša i Rosa Turić. Zahladile su odnose do međusobnog neprepoznavanja iz posve nepoznatih razloga. Rosin suprug Josip, major u penziji, rodom iz okolice Vrgorca ili Imotskog, ne mogu se sada točno sjetiti, na spor svoje i Duletove supruge reagirao je riječima: „Već će doći sebi, polako“, a Maričin suprug odmahnuvši rukom kazao je: „Bablja posla.“ Nailazeći jedan na drugog njih dvojica bi uvijek pristojno izmijenili pozdrave, ali kad su njihove žene jedna drugoj „stale na žulj“ taj pozdrav je ipak bio malo suzdržaniji. Samo ne kao posljedica prihvaćanja ženinog mrzovoljnog odnosa prema susjedi kao obrasca po kojem bi se svaki od njih dvojice trebao odnositi jedan prema drugome, već kao zajednička nelagoda što su uopće došli u takvu situaciju. Normalno, kad žena to primijeti onda slijedi: „Ti mene ne razumiješ. Ti nećeš da staneš uz mene. Baš te briga šta mi ona radi. Ti si na njezinog strani.“ I, normalno, čovjek dobije problem siguran da mu nije trebao. Tek tada dolazi do prebacivanja napetosti između dvije susjede na teren svakog od njihova dva braka pojedinačno, a to onda može dovesti i do košmara u glavama do tada prilično suzdržanih, odmjerenih i razumnih muževa koji zbog uzlazne linije po kojoj će se kretati poremećena ravnoteža u međususjedskim odnosima, neće promijeniti svoju narav, postati nešto drugo nego što jesu, već će, ako tog trenutka ne vide drugi izlaz, pustiti neka voda sve nosi pa što bude. Normalno je da se kod ljudi u takvim okolnostima, koliko god oni u principu bili čvrsti u svojim stavovima, javlja i izvjesna nesigurnost, kako u svoje tako i u tuđe postupke.

Jedne nedjelje, polovicom 1950-ih godina, bilo je ljeto i oko 30 stupnjeva Celzija, Dule je stavio dekicu pod ruku, uzeo novine, jastučić i litru vode te se uputio na livadu ispred kuće na sunčanje. Taman se ispružio kad van izađe i Turić, ali samo na balkon. Ponio je sa sobom pištolj da ga očisti. Dosta dugo ga je čistio, bio je inače pedantan i precizan čovjek. Dule je prekrio oči novinama pa ni zato nije mogao vidjeti što Turić radi. A onda odjednom – paf! Dule baci pogled prema zgradi a ono Turić još jednom opali iz pištolja u zrak. Malo ga je to iznenadilo, ali nastavio je sa sunčanjem. Paf! Paf! Opet je uslijedila paljba. Dule se digao, pokupio stvari i krenuo prema ulazu. Polako, nogu na nogu. Otac i ja smo izašli na balkon da vidimo što se to događa, ali ne znajući tko puca. Čujemo netko gore. A dolje vidimo „proleti“ Radetić najprije usko uz zid a onda ispod našeg balkona kao da se sakriva od kiše, stan nam je inače bio u prizemlju: „To Turić ‘ćisti’ i isprobava pištolj“, dobaci nam Ante, inače Turićev prvi susjed. Moj otac je sišao do ulaznih vrata u zgradu a ja za njim. Vidimo Dule ide još sporije. Pa onda stade gledajući u nebo kao da broji ptice.

„Znam ja šta je. On! Mitraljezac Devete kordunaške divizije! Pred Turićevom pljucom da bježi! Malo sutra“, objasnio je moj otac razloge Duletovog usporenog hoda unatoč Turićevoj brzoj paljbi. Na samom pragu širom otvorenih ulaznih vrata moj otac se nagnuo prema naprijed niže postavljenih i raširenih ruku, te vrteći dlanovima prema sebi kao pred plivačem maratoncem koji zadnjim atomima snage hvata cilj iscrpljujuće utrke. „Turić čisti i isprobava pištolj“, odlučio je objasniti Duletu što se to događa na vrhu zgrade. „Pištolj ili mitraljez?“, odgovorio mu je naš prvi susjed i otišao se odmoriti od sunčanja, kako nam je objasnio nastavak svog nedjeljnog opuštanja.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije