Müsli: Intenzivna medicina – problemi i perspektive

Brojne komplikacije i nedostatak drugih organizacijskih oblika liječenja dovodi do sindroma kronično-kritično oboljelih. Ako je netko zbog akutne bolesti u šok sobi ponekad mu je 'suđeno' da ostane na liječenju vezan uz aparat za disanje, iako su se druge organske funkcije možda djelomično oporavile. Tada se može javiti čitav niz problema. Pacijentu su se različite organske funkcije toliko oporavile da ne bi trebao biti u „šok sobi“, ali ne može disati bez uređaja, pa ipak mora ostati

Autor: Josip Žunić

Rođakinju moje supruge je oženio Nikola Brozović, divan čovjek i veseljak koji je živio kako su i ostali živjeli u to doba. Odjednom se razbolio. Obilazio je liječnike koji su bezuspješno utvrđivali što s njime ne valja dok nije došao u zagrebačku bolnicu Rebro gdje su otkrili da boluje od Amiotrofične lateralne skleroze (ALS).  Ta bolest uzrokuje odumiranje živaca i posljedično slabljenje mišića. Bolesnik se prestaje kretati, a potom i disati. Tada je stigao do našeg odjela intenzivne medicine na kojem je proveo više od šest mjeseci, a potom je preminuo. Unutar tih šest mjeseci nekoliko puta je prebolio sepsu i bio priključen na uređaj za disanje. Srećom, tada smo koristili najmodernije aparate koji su mu omogućili da boravak na intenzivnoj njezi provede koliko-toliko kvalitetno. Bio je uglavnom pri svijesti i primao je posjete. Bilo mi je jasno da mu nije mjesto na našem odjelu namijenjenom akutnim bolesnicima koji pate od različitih upala, a osoblja je malo, obilaze pacijente i tako prenose bakterije. I njemu smo prenijeli nekoliko puta pa je naposljetku i preminuo jer je imao slab imunološki sustav. Nisam tada znao da je nekoliko godina prije toga u Sjedinjenim Državama otvoren odjel za takve bolesnike s iskusnim osobljem za takve pacijente.

Stephen Hawking je obolio od iste bolesti, ali u dvadesetim godinama života, i živio je, zahvaljujući vrhunskoj medicini i tehnici, jako dugo i do smrti je napravio čuda u svijetu fizike. Zanimljivo, umro je 30 godina nakon Brozovića, i to na isti dan.

Postoji čitav niz bolesti koji iscrpljuju organizam, a bolesnici se liječe na odjelima intenzivne medicine jer ne postoje specijalizirani odjeli za takve.

U Sjedinjenim Državama, koje vode izrazito preciznu statistiku, cijena liječenja na intenzivnoj njezi je od 2000. do 2010. godine porasla za 92 posto, odnosno od 56 na 108 milijardi dolara, a intenzivna medicina predstavlja 13,2 posto ukupnih bolničkih troškova. Otprilike je slično i kod nas. Godišnje u SAD-u na odjelima intenzivne medicine leži više od pet milijuna pacijenata. Prije pet godina je 2015. godine bilo više od 4800 akutnih bolnica s više od 94.000 kreveta intenzivne medicine. Smrtnost na tim odjelima u Americi iznosi između 10 i 29 posto. Glavni uzrok smrti je multiorgansko zatajivanje.

Kod nas u općim bolnicama kao što je karlovačka intenzivnu medicinu vode anesteziolozi i svaki odjel intenzivne njege ima barem tri posto bolničkih kreveta. Međutim, mijenjaju se bolesti, a s njima i medicina. Pronalaze se sve napredniji oblici liječenja i ukazuje se potreba za sve većim brojem intenzivnih kreveta. No, tada rastu i bolnički troškovi i sustav se dodatno opterećuje. Naravno, hrvatski i američki zdravstveni sustavi nisu sasvim usporedivi.

Lani je u lipnju napisan novi protokol sustava organizacije intenzivne medicine u Europi. Ako bismo proučili te svjetske standarde i usporedili ih s domaćim uvjetima, ustanovili bismo da tu razinu ne možemo dostići zbog pomanjkanja resursa. Dakle, načinit ćemo svoju modifikaciju, prilagodbu mogućnostima.

Primarijus Darko Jerinić je prvi karlovački anesteziolog. Kada sam se početkom 1980-ih vratio sa specijalizacije razgovarali smo da bi u našoj šok-sobi dobro došao netko tko se bavi fizikalnom medicinom. Od tada je prošlo više od 35 godina, a tog terapeuta i dalje nemamo i vjerojatno ga nećemo niti imati tako skoro, a trebali bismo imati dva. Na Zapadu u takvim odjelima ima i farmaceuta, dijetetičara i drugih specijalista.

Kod nas je problem manjak liječnika. Anestezija kao struka nije zanimljiva jer anesteziolozi nemaju „svoje“ pacijente, uvijek smo „skriveni“ iza nekoga – ispred nas su kirurzi, internisti i drugi specijalisti, a mi u šok-sobi pazimo na vitalne funkcije njihovih pacijenata. Ako ti pacijenti prežive, vraćamo ih na primarni odjel. Na Zapadu također posao uvijek mogu naći anesteziolozi, patolozi, mikrobiolozi i ostali specijalisti koji se „ne vide“. Oni koji izravno rade s pacijentima se ipak sada lakše zapošljavaju u inozemstvu jer su u Zapadnoj Europi  promijenili način rada, uveli su osmosatnu smjenu pa se otvorila potreba za uvozom liječnika. Iz Opće bolnice Karlovac su unazad pet godina u inozemstvo otišla tri bračna para liječnika s ukupno sedmoro djece. Riječ je o ortopedu, dječjem kirurgu, traumatologu, urologu, pedijatru i ginekologu, mladima u naponu snage s petnaestak godina radnog iskustva. Moja dva anesteziologa su također napustila Hrvatsku, jedan prošle godine, a drugi ove, također u naponu snage. To su stravični gubici za grad i bolnicu. Zašto odlaze?

Dakle, nema liječnika, ali nema niti medicinskih sestara i tehničara. Minimalni standard po protokolu kojeg sam spomenuo kaže da na jedan krevet treba doći jedna sestra ili jedan tehničar. Dakle, na karlovačkom odjelu intenzivne njege je devet kreveta i trebali bismo imati devet medicinskih sestara ili tehničara u smjeni, ukupno 45, a bilo ih je dok sam radio upola – jedna medicinska sestra radi s tri pacijenta i onda dolazi do rizika u prijenosu mikroorganizama jer se ona zbog hitnosti posla ne uspijeva presvući i raskužiti nego juri od pacijenta do pacijenta.

Zagrebačke kolege stvaraju studij za respiratorne terapeute, dakle stručnjake koji će se baviti pacijentima priključenima na uređaje za disanje – liječnik će programirati, a terapeut provoditi taj program, boraviti s pacijentom i slično.

Problemi u intenzivnoj medicini su brojni, a posljedice su komplikacije u liječenju, posebno kada se radi o posebnim kategorijama bolesnika. Krajnje posljedice toga su uvećana smrtnost i uvećani troškovi.

Teško je donijeti odluku koga od trajnih bolesnika premjestiti na odjel, ako postoji hitna potreba za prijemom životno ugroženog bolesnika. Posljedice su porast dana liječenja, porast mogućnosti komplikacija i porast troškova. Česte su upale pluća kod onih koji su priključeni na uređaje za disanje, zatim pojave tromboza i embolije, upale povezane s kateterima, deliriji su česti, a i smanjenje kognitivnih sposobnosti. Nisu rijetkost niti erozije želuca. Često stradaju sluznice želuca i crijeva jer je poremećena prokrvljenost organa što uzrokuje odumiranje stanica i pojavu čireva. Prisutna je i mišićna slabost i zato je važna fizikalna terapija. Vrlo su česti i posttraumatski poremećaju kao što su tjeskoba i slične psihičke manifestacije. Konačno, obitelj izrazito pati, no premalo nas je na odjelu da bismo se i tim problemima bavili, nažalost.

. Taj sindrom – kronično kritično oboljelih – ima niz osobina. Prvo, kod tih se bolesnika zapažaju veliki prehrambeni problemi, prisutni su procesi razgradnje tijela, katabolizam. Tijelo „više sagori nego što uspijemo unijeti hrane“, to jest energije i spojeva za „izgradnju tijela“. Javljaju se teška slabost mišića zbog propadanja i mišića i živaca uz poremećaj disanja koji zahtjeva primjenu aparata, kisika… Imamo problema s regulacijom šećera, mentalnim oštećenjem, gubitkom koštane strukture, ranama koje nastaju zbog ležanja, a na tim mjestima se stvaraju i upale sa sepsom. Prisutne su ogromne psihičke patnje. Neki žele živjeti, a neki umrijeti. Većinom se hvataju za slamku spasa. Ne postoji način apsolutnog utvrđivanja hoće li netko živjeti ili umrijeti. Uglavnom, kod kronično-kritično oboljelih pacijenata se stvara čitav niz promjena koje zahvaćaju čitave organske sustave.

Taj sindrom kronično-kritično bolesnih nastaje poslije bolesti opasnih po život, akutnih. Posljedice tih bolesti su metaboličke promjene, promjene endokrinih žlijezda, slabost i zapaža se nemogućnost disanja. Mora biti prisutan vrlo visok nivo sestrinske skrbi, no to stanje traje tjednima, mjesecima pa i godinama. Jedan naš kolega je imao prije više od 20 godina imao tešku upalu gušterače. Dvije godine je liječen u „šok-sobi“, a potom još mjesecima na bolničkom odjelu – klinike i naše bolnice. Sada je 90-godišnjak koji se relativno dobro osjeća. Prije petnaestak godina me zvao kolega s kardiokirurgije na Dubravi. Imao je pacijenta kojeg su uspješno operirali, međutim ležao je kod njih tri mjeseca i nisu ga mogli odvojiti od uređaja za disanje. Premjestili su ga kod nas iako je transport takvih bolesnika vrlo kritičan. Zašto je transport problem? Pacijent u krevetu sanitetskog vozila nema sve bolničke resurse – niti sve medicinske uređaje, niti sve specijaliste i sestre, niti jednako udoban krevet, niti dovoljno velik prostor za medicinske intervencije, a vozilo se kreće i po oštećenoj cesti. Prebrodio je to. Kod nas je na aparatu za disanje bio još sedam mjeseci, a tjednima se potom odvikavao od aparata. Otišao je zatim doma i živio još godinu dana. To je, dakle, bio čitav niz medicinskih mjera u sredini koja nije pripremljena za takve bolesnike, no imao je i sreću.

Duga Resa je 1990.  i 1991. godine imala odjel ortopedije. Do druge polovice 1980-ih  bila je opća bolnica bez pedijatrije, a tada je odlučeno da se dotadašnji odjeli ukinu, dio osoblja premjesti u karlovačku bolnicu, a ortopedija iz Karlovca premjesti u Dugu Resu. No to nije funkcioniralo, ortopedija je vraćena u Karlovac i bolnica je ostala prazna. Nije se znalo što s njom. Pokojni primarijus Nino Šikić je predložio u to ratno vrijeme da se prenamijeni u bolnicu za ranjenike, a ja za bolesnike koje tematiziram u ovom tekstu. Međutim, nisu ti prijedlozi prihvaćeni, nego je dugoreška bolnica postala ustanova za gerijatrijske bolesnike, kronične bolesnike i za produženo liječenje. Vjerojatno su to bile najbolje odluke.

Dio medicine koju dajemo bolesnicima pripada palijativnoj medicini. Svaki bolesnik dobije palijativu u obliku lijepe riječi uoči operacije. Sve drugo je akutna medicina. S druge strane, bolesnici u posljednjem stadiju neizlječivih bolesti primarno su palijativni bolesnici, a udio mjera akutne medicine je sveden na minimum – jer mu nisu potrebne. U tih bolesnika postoji potreba za primjenom palijativne skrbi, ali i nizu etičkih problema. Na 700 pacijenata smo u moje radno vrijeme imali 35 takvih kronično-kritično bolesnih godišnje, dakle oko pet posto. To se uklapa u svjetske statistike – pet do sedam posto. Odjeli intenzivne medicine koji se bave specifičnim kategorijama bolesnika imaju 19 ili 20 posto takvih bolesnika, primjerice neurokirurgija. Pulmološki odjeli intenzivne medicine imaju pet do deset posto takvih pacijenata. Tijekom godine dana umire i do 50 posto bolesnika kronično-kritično bolesnih – gotovo svaki drugi. Svaki drugi umire. Ako se takvi bolesnici liječe na odjelima intenzivne medicine, tada je taj postotak i veći zbog ranije navedenih razloga.

Postoje bolesnici koji su u jako teškom stanju i ne mogu disati. Očekujemo da će jednog dana ipak prodisati nakon produženog strojnog disanja. No, ima pacijenata kod kojih procjenjujemo da neće nikada samostalno prodisati. Produženo disanje je ono koje traje barem 21 dan, uz uvjet da je pacijent priključen na uređaj za disanje barem šest sati dnevno. U bolesničkoj sobi za takvog bolesnika treba biti mnogo više prostora, ne tridesetak četvornih metara, nego više da se postavi namještaj za rodbinu – stol, stolac, čak i apartmani uz takove sobe. Rodbina može naučiti kako skrbiti za pacijenta i kako koristiti aparat za disanje jer je perspektiva da ga otpustimo kući s tim uređajem. Nažalost, u Hrvatskoj imamo više od 120 pacijenata koji žive doma s aparatima za disanje.

Postoje tri vodeće tvrtke koje proizvode te aparate i koje predstavljaju „tri filozofska pristupa“. Uređaj marke Maquet radi temeljem osluškivanja bioloških signala, programiran temeljem snage dijafragme. Hamilton je, tvrde neki, najbolja marka danas. To je stroj koji se priključi na pacijenta, prikupi čitav niz signala iz dišnih puteva i samostalno određuje što će dati pacijentu. Dakle, primjer „umjetne inteligencije“. General Electric je najmoćniji proizvođač. U Karlovcu koristimo njihovu aparaturu koja daje liječniku mogućnosti temeljene na nizu analiza procesa koji se dešavaju u dišnim putevima, “najbolje matematičke formule i krivulje u koje je upisan nizu podataka preuzetih od tijela.

Dio bolesnika koji je vezan uz aparat za disanje na odjelu intenzivne medicine „prizdravi“ – stabiliziraju mu se različite životne funkcije, nema organskih upala koje bi zahtijevale bolničko liječenje. Takvi se bolesnici, ako postoje uvjeti, mogu liječiti i kod kuće primjenom „kućnih“ aparata za disanje, takozvanog respiratora. Kućni respiratori su mnogo manji, neki od njih stanu u dlan. Kronično-kritično oboljeli pacijenti moraju imati jako dobro obrazovane ukućane, ako misle živjeti doma s uređajem za disanje. U Karlovcu i Hrvatskoj uopće nemamo razvijen sustav edukacije medicinskih tehničara i sestara za tu vrst medicine. Edukacije se provode za rodbinu na odjelima intenzivne medicine uz pacijenta i u bolničkim prostorima.

Dvije su osnovne vrste ventilacije. Invazivna ventilacija se odvija preko cijevi (tubusa) koja se stavlja kroz usta ili kroz nos u dušnik te ju se spaja s plućima. Može se načiniti i otvor na vratu kroz koji se cijev (tubus) stavlja u dušnik. Neinvazivna ventilacija se obavlja preko maske. Takozvana skafander ventilacija je vrlo neugodna za pacijenta i doma se ne koristi. Najčešće se u nas primjenjuje maska koja prianja uz lice. Rjeđe se koristi nosna maska. Prva primjena neinvazivne ventilacije u Hrvatskoj je bila u Karlovcu igrom slučaja. Jedan mladić iz Zagreba se oženio bio za rođakinju svrgnutog iranskog šaha Reze Pahlavija. Njezin otac je bio vrlo bogat. Jurili su autocestom i stradali. Bila je u visokom stupnju trudnoće. Izgubila je dijete, a umalo i vlastitu glavu. Sve se to odvijalo iza pola noći. Sljedećeg dana poslijepodne je došao kolega iz čuvene londonske bolnice da vidi gdje se ona liječi. Iznenadio se kada je vidio da imamo nešto što niti oni nemaju, ali nismo imali ono što je u tom trenutku bilo bitno, a to je bio aparat za neinvazivnu ventilaciju. Iste noći je takav uređaj došao u Karlovac i ostao tu. Ona je uskoro nakon toga premještena u London gdje ju je čekalo mjesto u šok-sobi. Živi i danas.

Fizičar Hawking je imao rupu na dušniku (traheostomu) kako bi koristio izrazito sofisticiran aparat za disanje i računalo kojim je prenosio svijetu genijalne ideje i rješenja fizike i astronomije s katedre Isaaca Newtona.

Ako se takvi pacijenti žele odvojiti od uređaja za disanje, treba ih prije toga minimalno sedirati. Izrazito je neugodno biti prikopčan za uređaj jer često dolazi do sukoba između spontanog disanja i programa i, ako aparat nije tehnološki savršen, pacijent izdiše, a ovaj ubacuje zrak, ili obratno. Vrlo često pacijente sediramo kako bi mogli prespavati. Izuzetno je važna i prehrana. Postoji čitav niz protokola koji se tiču prehrane. Neko vrijeme se primjenjuje sonda koja se „postavi“ u želudac a, ako vidimo da će pacijent ostati dugo na tome, priključen je na respirator, postavlja se PEG (perkutana andoskopska gastrostoma),  cijev koja se kroz kožu uvodi u želudac. Tako bolesnika možemo hraniti koliko god je to potrebno. Tu, naravno, nema ukusa hrane, pa pacijentima u usta stavljamo komadiće obroka zbog doživljaja okusa – limun, naranče, „ćevapa“ i slično, užitak hranjenja.

Primjena lijekova kod takvih pacijenata je vrlo složena s obzirom na prisutnost različitih bolesti i složenu sudbinu lijekova u organizmu, a veliku vjerojatnost umiranja. Ranije su spomenute miopatija i neuropatija – umiranje mišića i živaca – koje uzrokuju često stradanje ošita. Stoga su razvijeni uređaji, povezani s respiratorom, koji osluškuju funkciju tog organa koji pokreće disanje, no previše uspjeha u tome za sada nema. Možda su krive indikacije? Razmišljanja su idealna, ali praksa nije uvijek takva.

Moramo imati središnju opskrbu plinovima – kisik, komprimirani zrak koji će pokretati aparate za disanje i vakuum koji će omogućiti „isisavanje“ sekreta. Električna energija mora biti uvijek dostupna. Osamdesetih godina prošlog stoljeća je bio potres u Kaliforniji. Nestalo je struje i aparati su prestali raditi. Nije bilo dovoljno osoba da koriste balone za disanje i smrtnost je bila velika. Zbog toga su počeli ugrađivati baterije u aparate. Isprva su baterije mogle trajati 20 minuta, a sada mogu satima, no to je rješenje iz nužde. Kada je bio uragan Katrina u Sjedinjenim Državama 2005. godine nastao je novi problem, unatoč velikom napretku tehnologije i organizacije u međuvremenu. Ipak se do tada nije dosjetilo da će podignuta razina mora, odnosno voda, potopiti postrojenja koja su u podrumu. Zbog toga je opet prestala opskrba energije. Poseban problem su bili odjeli s djecom u inkubatorima.

Ključno je educirati medicinske sestre i tehničare za rad s kronično-kritičnim pacijentima. Kod nas uglavnom jedino anesteziolozi znaju baratati uređajima za disanje. Na pojedinim klinikama su to i pedijatri-intenzivisti, pulmolozi…

Naše opće bolnice imaju četiri osnovna odjela – dječji, interna, kirurgija i ginekologija – te anesteziju, laboratorije i drugo. Takvih bolnica u Hrvatskoj imamo previše. Bogata Švicarska je odavno počela racionalizirati sustav. Kolega iz te zemlje mi je rekao prije četvrt stoljeća da njegova bolnica nema šok-sobu jer su troškovi skupi i, ako netko treba na aparat za disanje, pošalju ga u prvi veći grad. Imamo previše bolnica i svaka od njih ima šok-sobe, u Karlovačkoj županiji i karlovačka i ogulinska. Naša županija ima šansu da dobije takvu specijaliziranu bolnicu i nadam se da će se u tom pogledu nešto učiniti. Moram kazati da postoji snažna podrška Županije karlovačke, posebno župana Damira Jelića, da se uvede takav odjel. Ministarstvo zdravstva je donijelo i odluku o osnivanju respiracijskih centara.

Trajni je pad prihoda bolnica, a rast rashoda je ogroman. Stanovništva je sve manje. Broj ispisanih pacijenata u akutnim bolnicama i broj dana liječenja je u značajnom padu, a u poliklinikama raste jer nastojimo pacijente iz bolničkog kreveta čim prije prebaciti na kućno liječenje i u polikliniku. To je pozitivan trend. Broj polikliničkih usluga opada, a trebao bi rasti. Broj poroda također pada svugdje u Hrvatskoj. Pada i broj operativnih poroda, što može biti značajno – ako se rijetko operira, gubi se dragocjeno stručno iskustvo. Raste broj pacijenata u dnevnim bolnicama, palijativnih pacijenata gdje su stvoreni palijativni odjeli i sve veći je broj palijativnih dana. Dakle, postoji čitav niz razloga da se neke bolnice prenamijene u drugi tip bolnica. Jedna takva bolnica bi trebala imati hitni bolnički prijem, polikliniku, odjel za produženo liječenje, za produženo strojno disanje i za palijativnu medicinu. Prednosti takvih odjela i bolnica je što se i rodbini omogućava odmor od skrbi jer svojeg bolesnika mogu „predati“ bolnici. U palijativnoj medicini je to praksa kako bi rodbina skupila na odmoru snagu da može nastaviti skrbiti za pacijente. U svijetu je mnogo pacijenata koji s respiratorom žive doma. Žele vidjeti svijeta i putuju. Mogu doći i u Hrvatsku gdje će imati svoj krevet i obilaziti destinacije. Takvi odjeli su jako dobro povezani sa socijalnom službom. Pacijentima se nudi vrlo kvalitetna prehrana, što je prilika za naša obiteljsko-poljoprivredna gospodarstva, za iznajmljivače apartmana jer će dolaziti rodbina u posjetu… Ovaj je odjel – bolnica – značajna i za znanost. Imamo koncentraciju pacijenata na jednom mjestu čime se podiže kvaliteta usluge, ali tako dajemo i šansu našoj bazičnoj znanosti da se pozabavi s većim brojem pacijenata koji su „dostupni“ na jednom mjestu.  Mogu proučavati njihovu bolest, bolesti živaca, mišića, funkcije različitih organa… Kod nas i dalje ne postoji dobra veza između bolničkog kreveta i laboratorija, klinike i pretklinike.

I ono što je bitno za sustav zdravstvene zaštite značajno su manji troškovi liječenja u tim uvjetima nego u šok-sobama.

Što se dogodilo posljednjih deset godina u znanosti, a što je jednog dana vjerojatno pomoći barem jednom dijelu ovih bolesnika? Zapadne standarde ne možemo slijediti. Znanost može uistinu mnogo pomoći. Primjena biotinte, primjerice, tekućine koja se radi od niza organskih spojeva, ili 3D ispisi kojima se rekonstruiraju dijelovi tijela je nešto što se u svijetu radi – rijetko i vrlo je skupo, posebno za naše prilike. Biotinta i 3D ispis, te stvaranje na hladnoću, bakterije, viruse i otrove otpornih stanica predstavljaju „put“ za besmrtnost. Moći ćemo time raditi sve složenija tkiva i organe. Metode 3D ispisa biotintom su posebno zanimljivi vojnoj medicini. Zašto? Zbog ratnih ozljeda. Svi ratovi su snažno doprinijeli razvoju medicine. Prisutna je u svijetu i farmakogenetika – odrediti mutirajući ili bolesni gen i na njegovo mjesto ubaciti sekvencu koja će ispraviti problem ili primijeniti „pravi lijek“. To je posebno zanimljivo kod liječenja raka. Ožiljci se mogu liječiti tako da tkivo koje stvara ožiljke zamijeni onim koji ne stvara. Mitohondriji sadrže ribonukleinsku kiselinu izrazito važnu za stvaranje energije, ali i starenje. Kada se RNK mitohondrija ne može obnavljati smanjuje joj se funkcija, stanica stari, propada i umire. To se primijetilo kod Alzheimerove bolesti, različitih vrsta demencije, pa čak je i autizam povezan s ovom problematikom. No, ponavljam, silni znanstveni progres je jako daleko od svakodnevnice kliničke medicine „širokih masa“ u svijetu i – naše zajednice.

Bolnice koje zagovaram mogu biti korisne ne samo poradi razvoja znanosti nego i tehnologije. Svijetu su bolesnici zanimljivi. Nama je General Electric nudio aparate za intenzivnu medicinu i anesteziju da ih koristimo besplatno, samo uz uvjet da ponekad navrate i pokažu potencijalnim klijentima njihovo funkcioniranje. Nažalost, tu smo gdje jesmo pa je to propalo. Kada sam rekao da ipak ne mogu „skupiti stručnjake“ i organizirati site show, kako se to zove na engleskom jeziku, ostavili su nam jedan aparat, kao miraz. GE je bio zainteresiran i za razvoj studija na Veleučilištu u Karlovcu rješavanjem nekih jednostavnijih tehničkih problema „kroz“ završne i diplomske radove. Tako radi svijet, a medicinski uređaji koje sam unatrag više od deset godina predao veleučilištu – propali su zbog „mirovanja i starosti“.

Početkom 1980-ih Amerika je stvorila odjele o kojima govorim. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća sam upoznao gospodina Brozovića i shvatio da se liječi na „pogrešnom“ mjestu iako je ono bilo najbolje što je mogao dobiti u nas. Tada nisam znao da su u SAD-u nekoliko godina prije pojave njegove bolesti osnovani odjeli za takve bolesnike. Hawking je liječen u drugim prostorima i uvjetima. Proživio je svoju biološku dob. Dao je puno svojoj rodbini i znanosti. Gospodin Brozović mi je pomogao da shvatim problem, a Hawking da osvijestim vrijeme u kojemu znanost i struka čine čuda. Na nama je da u Hrvatskoj stvorimo jedan takav odjel ili bolnicu.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije